U BiH olakšanje zbog povratka 
na nultu točku

Upravo održani izbori u BiH, kao i prvi demokratski 1990., te većina sljedećih, nalikovali su na popis stanovništva. Pripadnici svih triju naroda uglavnom su uvijek glasovali za “svoje”, a ako bi se i odmakli od te matrice koju neki nazivaju “nacionalističkom”, bilo je to samo zbog prijelaza na goru, šovinističku, poput one na prošlim izborima kada je dio najbrojnijih, Bošnjaka, glasovao i za “tuđe” kvote, tj. određivali su i tko će predstavljati malobrojniji narod, a sve pod krinkom tobožnjih građanskih stranaka kojima, eto, nije bitno tko je koje nacije, no ta nebitnost se redovito iskazivala uzurpiranjem hrvatskih pozicija.

BiH je iznimno složena država, čiji nefunkcionalni okvir žulja sva tri naroda, ali ne istim intenzitetom. Od rata u njoj postoje tri odvojena društva, tri političke zajednice s različitom memorijom i tumačenjem rata i mirovnog sporazuma u Daytonu kojim su stvoreni temelji današnje države. Izborne rezultate stoga treba interpretirati napose u svakom od njih.

Hrvatima je, kao najmalobrojnijima, nakon promjena izbornog zakonodavstva koje su nametnuli visoki predstavnici, počevši od 2000., oduzeto pravo na pluralizam. Brutalno preglasani dva puta u izborima za člana Predsjedništva, a na prošlim izborima zaobiđeni u sastavljanju federalne vlasti, koja je nelegalno i nelegitimno, uz aktivno asistiranje međunarodne zajednice, sklepana od tada dominantne bošnjačke stranke, Lagumdžijina SDP-a, kojem je pristupila i SDA, i marginalnih stranaka s hrvatskim predznakom koje su trebale davati privid legitimiteta, iako izborna volja devedeset posto Hrvata nije bila predstavljena u toj vlasti, Hrvati po mjeri sarajevske politike i američke ambasade bili su tada Lijanovići, čija su oba ministra u toj nakaradnoj vladi trenutačno u zatvoru, i halal-pravaši, bez ikakvog izbornog legitimiteta, ali spremni glumiti predstavnike Hrvata za mrvice u javnim poduzećima. Tako sklepana vlada dovela je Federaciju u stanje potpune institucionalne razvaljenosti. Na koncu je platforma pukla zbog unutrašnjih nesuglasica SDP-a i SDA. Polukriminalni i nesposobni kadrovi rastakali su institucije i javna poduzeća, a katastrofalne četiri godine takve vlasti i neprirodne koalicije u očima njihovih birača na koncu su Lagumdžijinoj stranci došli na naplatu. SDP je na ovim izborima doživio debakl, a SDA je ponovno relativni pobjednik među Bošnjacima. Slijede je stranka SBB Fahrudina Radončića, medijskog tajkuna izniklog iz miljea SDA, koji je, za razliku od turkofilne politike Bakira Izetbegovića, napadno nastupao kao američki igrač, a potom odcijepljeno krilo SDP-a, koje je patetično nazvano “Demokratska fronta” i kojem je na čelu notorni Željko Komšić, figura s retorikom i manirama šibicara, koji je na dvama izborima gađao u titoističku žicu 300 tisuća Bošnjaka navodeći ih na nemoralan čin određivanja tko će predstavljati narod kojem ne pripadaju.

Za razliku od Srba, institucionalno zaštićenih okvirom entiteta u kojem čine većinu, za Hrvate su ovo bili izbori bez mogućnosti izbora

Kod Srba u RS-u je situacija jednostavna – formirana su dva bloka. Jedan predvodi Milorad Dodik i SNSD, stranka koje je začuđujuće dugo na vlasti, uzimajući u obzir loše ekonomsko-socijalno stanje i činjenicu da oporbu snažno podržava međunarodna zajednica. Tragikomično je da tu oporbu, trenutačnu miljenicu američke ambasade, a za koju je navijala sarajevska i poslovično neupućena hrvatska javnost, predvodi SDS, stranka koju je osnovao Radovan Karadžić i koja na još tvrđim srpskim pozicijama od Dodika, s tim da je njihova orijentacija otvoreno protuhrvatska i sklonija povijesnom dogovoru s Bošnjacima na štetu Hrvata. Sraz je prošao polovično. Dodik je ostao u sedlu, ali znatno klimavijem. Tijesno je dobio utrku za predsjednika RS-a i sa svojom koalicijom većinu u skupštini. Moći će formirati vladu, ali će znatno više ovisiti o koalicijskim partnerima koji čak traže i poziciju premijera RS-a. Oporba je dobila mjesto člana Predsjedništva BiH, na koje će zasjesti Mladen Ivanić, u javnosti percipiran kao britanski igrač. I jedni i drugi su na istim pozicijama u pogledu očuvanja nadležnosti Republike Srpske i tu bitne promjene neće biti. Za buduće poteze srpskog vodstva u BiH je od unutrašnjih odnosa puno važnije što će se u bliskoj budućnosti događati sa Srbijom, tj. hoće li nastaviti put prema EU ili će više ići prema ruskoj sferi utjecaja. Pozivanje Putina na vojnu paradu u Beograd ne može se iščitavati drukčije nego kao signal Bruxellesu – ne ‘smarajte’ nas previše jer možemo i na drugu stranu.

Za razliku od Srba, institucionalno zaštićenih okvirom entiteta u kojem čine većinu, za Hrvate su ovo bili izbori bez mogućnosti izbora. Stalna prijetnja od bošnjačkog preglasavanja u Federaciji dovela je do očekivanog homogeniziranja oko trenutačno najjače opcije, HDZ-a BiH, koji je dobio više od dvije trećine glasova Hrvata, i to nasuprot lažima o nekakvoj podjeli među Hrvatima u BiH, jednako od Posavine, preko Srednje Bosne do Hercegovine. Bošnjačka lijevo-građanska scena se nakon debakla SDP-ove platformaške vlasti raspala na više zavađenih frakcija i ovaj put jednostavno nisu imali na lageru stotinjak tisuća glasova koje bi mogli usmjeriti prema nekom novom Komšiću. Stoga je na koncu preostao traljav pokušaj traženja novog miljenika i “novog lica politike” u Martinu Ragužu, koji je u politici samo četvrt stoljeća, od čelništva Saveza socijalističke omladine BiH, s kojim je doživio debakl na izborima 1990., preko Liberalne stranke Rasima Kadića, naknadnog prelaska u HDZ i sudjelovanja u vlasti Herceg-Bosne pa sve do stajanja uz HDZ 1990. u vrijeme kada je tada svemoćni Sanader gurao tu opciju. Čudi što je iskusni Raguž, nakon što je vidio kako prolaze kvislinzi, od Lijanovića do Budimira, pristao na tu prozirnu igru. Imao je više plakata u Sarajevu od Bakira Izetbegovića, predizborno je obilazio Goražde u kojem živi šest Hrvata, glasove su mu javno obećavale minorne bošnjačke stranke iz Bihaćke krajine. Na koncu je za njega doista i glasovalo više Bošnjaka nego Hrvata, ali ovaj put ih nije bilo dovoljno pa se slučaj Komšić nije ponovio.

Ali to što su Hrvati, bez mogućnosti pravog pluralizma i izbora, sami izglasali člana Predsjedništva i ljude koji će po svemu sudeći sudjelovati u formiranju vlasti, samo po sebi ne rješava ništa. To im samo omogućava da koristeći i institucionalne poluge nastave borbu za promjenu izbornih načela koja će im osigurati da ubuduće sami sebi biraju predstavnike bez straha da će biti preglasani. To što se HDZ vratio na vlast, što će uzeti neka ministarstva, veleposlanička mjesta i staviti opet pod kontrolu javna poduzeća na teritoriju s hrvatskom većinom, možda rješava problem HDZ-a BiH, ali ne i hrvatski problem u BiH. Zato je važno poticati ih da ustraju u onome na čemu su dobili izbore među Hrvatima, a to je stvaranje hrvatske izborne jedinice kao minimum, a u perspektivi i pravedniji preustroj BiH. U tome će sigurno imati i jaku potporu iz Hrvatske. Jer za razliku od vremena kad je Mesić bio predsjednik, Jandroković poslušno podnosio raporte u američkoj ambasadi kako obeshrabruju Hrvate u BiH da ne traže entitet, a hrvatski SDP-ovci išli u Sarajevo davati potporu sestrinskoj Lagumdžijinoj stranci, danas je priča posve drukčija.

Odnos prema Hrvatima u BiH, koji je dugo bio glavni predmet unutarnjopolitičkog spoticanja, danas je paradoksalno jedina stvar oko koje nema spora između Milanovića i Karamarka. Europski parlament je početkom godine izglasao rezoluciju u kojoj prvi put uz separatističku politiku u BiH (čitaj, srpsku) osuđuje i unitarističku (čitaj, bošnjačku) i kao pravi europski put ističe federaliziranje BiH, tj. upravo ono što odgovara Hrvatima. Na tom putu i Hrvatska ima pravo veta i s punim pravom može od nove zemlje kandidata zahtijevati ne nekakve bilateralne ustupke, kao što je njoj činila Slovenija, već poštovanje europskih standarda, u ovom slučaju ravnopravnost naroda u višenacionalnoj državi. Rezultati ovih izbora predstavljaju povratak iz stanja političkog privida, poput bošnjačke platforme s hrvatskim pravaško-komunističko-švercersko-mesarskim privjescima, na nultu točku s koje se može krenuti prema kompromisu, nužnom za napredak zemlje. Hoće li do kompromisa o preustroju zemlje i euroatlantskog puta doći ovisi o više faktora, od geostrateške podjele i omjera američkog, ruskog, turskog i europskog utjecaja, ali ponajviše o odgovornosti i sposobnosti političkih elita triju naroda.