Muke političke i medijske oligarhije prouzročene inicijativom za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava se nastavljaju. Čini se da čelnici inicijative U ime obitelji nisu sadisti koji ih peku na tihoj vatri zbrajajući pomalo potpise i puštajući ih da se izlijeću i blamiraju, već da prebrojavanje objektivno traje nešto dulje. U cijeloj frci oko prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma iz vida se gubi bitna činjenica. Skupljanje potpisa ne prejudicira referendumsku odluku, građane se, na ovom koraku pita žele li da se referendum o tom pitanju održi. Teoretski, zamislivo je da ste za održavanje referenduma na kojem ćete glasovati protiv. Meni npr. ide na jetra priča o “regiji” i guranje tog vanjskopolitičkog koncepta za koji nitko nikada nije dobio izborni legitimitet jer ga naše stranke nisu ni spominjale u izbornim programima, već su navodile samo euroatlantske integracije. Upravo zato ne bih imao ništa protiv održavanja referenduma o tome želimo li da se u preambulu Ustava unese da će temeljna smjernica hrvatske vanjske politike biti što veće povezivanje sa zemljama bivše Jugoslavije.
Dao bih potpis za raspisivanje tog referenduma, ne zato što to podržavam, već upravo suprotno, jer sam uvjeren sam da bi devedeset posto birača glasovalo protiv i taj bi rezultat postao važan argument za zatvaranje usta jugonostalgičarima. Na sličan način, zamislivo je da ima ljudi koji smatraju da treba mijenjati izborni sustav, ali misle kako referendum nije najbolji način za to, te stoga nisu potpisali inicijativu, ali ako je već dođe do raspisivanja referenduma, da će glasovati za. Dakle, prošla dva tjedna potpisivali su se i OIB ostavljali ljudi koji smatraju da građane na referendumu treba pitati za mišljenje o tom prijedlogu. E sad, ako HDZSDP, Predsjednik, HNS, Gong i njihovi medijski trabanti smatraju da ovaj prijedlog nije dobar, u slučaju raspisivanja referenduma, imaju vremena, medijskih kanala te, vjerujmo im na riječ, i neke argumente zašto predložene izmjene ne bi trebalo usvojiti. Budući da su silno omiljeni i utjecajni u javnosti, imaju devedeset posto mjesta u Saboru, narod ih voli, poštuje i sluša, ne trebaju se bojati da će na referendumu pobijediti druga strana. Ili možda nije tako i opstruiranje raspisivanja referenduma im ostaje kao zadnja slamka spasa?
Prema do danas raspoloživim informacijama, moguće su sljedeće solucije. Ako inicijativa, nakon što se prebroje i odbace nevaljani, ima manje od 370 tisuća potpisa, stvar nije prošla, referendum se neće održati, a ovisno o broju potpisa moći ćemo vagati kolika je težina političke poruke koja je poslana. Broj potpisa i vrijeme za njihovo skupljanje u Hrvatskoj su apsurdno visoki. U Italiji je za raspisivanje referenduma potrebno skupiti potpise 1% birača, a rok je za prikupljanje tri mjeseca, kao i u Poljskoj, gdje je dovoljno 0,26%, dakle četrdeset puta manje nego kod nas! U Sloveniji 2% u 35 dana, u Švicarskoj također 2%, uz to da se mogu prikupljati čak godinu i pol! U Hrvatskoj se traži 10% nabildanog popisa birača u samo 15 dana, uz opstrukcije na terenu, što je viđeno u Splitu, Rijeci, Karlovcu, Virovitici.
Ako broj prikupljenih potpisa bude između 370 i 452 tisuće slijedi mrcvarenje, kojem već svjedočimo, i koje dodatno raskrinkava oligarhiju. U noći nakon što je istekao rok za prikupljanje potpisa neki portali su javili “ekskluzivnu” informaciju dobivenu od tobožnjih insajdera kako je prikupljeno sam pola, tj. 190 tisuća, da bi već sutra ušutjeli. A onda, dva dana nakon što im je polovica bila 190 tisuća, potrebno cijelo o kojem pišu više nije 380, nego 452 tisuće, jer biračima pribrojavaju i državljane koji žive izvan Hrvatske i koji nisu imali priliku dati potpise u mjestima gdje žive.
Ustav RH, članak 87. stavak 3. jasno kaže: “…Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.” Tumačenje Ustava treba prepustiti stručnjacima. Jedan relevantan, koji ga je i pisao, izjavio je u svibnju 2013.: “Težište je 10 posto birača u Republici Hrvatskoj, stoga se ne uračunavaju u tih 10 posto oni birači, državljani Hrvatske koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj.” Njegovo ime je Vladimir Šeks. Čovjek se uči dok je živ pa je moguće da je lani, sa sedamdeset, još bio nezreo, a da mu se sada, u sedamdeset i prvoj prosvijetlila pamet pa uviđa npr. da su i diplomatsko-konzularna predstavništva hrvatski teritorij pa su “u” Hrvatskoj. Pa tko im je smetao prikupljati potpise i “u Hrvatskoj” u inozemstvu, pa Hrvat iz Vancouvera neka lijepo sjedne na avion, preleti cijelu Kanadu i potpiše se na najbližem mjestu “u Hrvatskoj”, a to je pet tisuća kilometara udaljena ambasada u Ottawi. HDZ-ova vlada Jadranke Kosor pristala je 2010. na mizernu SDP-ovu ucjenu i ograničila broj zastupnika “dijaspore” na fiksna tri, čime su oni kao posebna kategorija odvojeni od “normalnog” biračkog tijela “u Hrvatskoj”, jer njihov glas vrijedi pet puta manje. Ministar Bauk danas to negira i sad su mu odjednom i oni izvan avnojevskog teritorija SR Hrvatske “u Hrvatskoj”.
Osim dodatnog srozavanja vladajućih u očima javnosti i titoističkog voluntarizma u pravnom tumačenju tamo gdje je Ustav jasan, ova situacija može izazvati i dublje političke poremećaje. Inicijativi ostaje niz osnova za žalbu Ustavnom sudu. Imaju pravo zatražiti dodatno vrijeme za prikupljanje potpisa tamo gdje su onemogućeni kao npr. u Splitu, gdje im je vlast odobrila samo četiri od zatraženih 80 mjesta za prikupljanje potpisa. Ako sud mimo Ustava odredi da je ljestvica 452 tisuće, mogu zatražiti, sportski rečeno, “produžetak” za prikupljanje potpisa hrvatskih državljana izvan Hrvatske gdje, po svemu sudeći, mogu bez problema skupiti razliku.
HDZ je tijekom prikupljanja potpisa nosio štafetu antireferendumske borbe. Jedini inteligentan potez SDP-a u zadnje vrijeme bilo je povlačenje nakon prvih Baukovih bisera i prepuštanje fronte HDZ-u koji se kompromitirao i politički možda i fatalno “iskrvario”. No sad je zvono opet na vladajućima. U situaciji općeg nezadovoljstva, pogotovo ako se opstruiranje referenduma poklopi s najavljenim kresanjem plaća, mogli bi im se dogoditi masovni prosvjedi.
Ako potpisa bude više i od najviše ljestvice, referendum će se sigurno održati. Bit će divno onda gledati pravu javnu raspravu. Da vidimo kako će argumentirati plašenje građana “destabilizacijom”. Kojih je to dvadeset stranaka koje dobivaju između 3 i 5%, a koje bi navodno nahrupile u Sabor? Na svaku koju mi nabroje ja ću nabrojiti dvije koje Sabora više vidjeti neće zahvaljujući tome što više neće biti moguće zajedničke koalicijske liste. Samo HDZ-ova tegli već sad, godinu dana prije izbora, čak osam stranaka.
Posebno bi bilo lijepo vidjeti javnu raspravu oko diskriminiranja Hrvata iz “dijaspore”. Tko ju je provodio, i tko se za njih više zauzimao, ljudi koji podržavaju inicijativu ili oni koji joj se suprotstavljaju? Najkomičnija optužba protiv referenduma jest da medijski najistaknutija osoba Inicijative, dr. Željka Markić “želi u politiku”. Pa što ako i želi? Ima li ona zabranu javnog djelovanja? Određuje li i dalje dvoglava partija tko smije, a tko ne smije imati građanska i politička prava? Možda bi trebalo uvesti pravilo da ljudi koji žele poticati bilo kakve građanske inicijative moraju potpisati da doživotno neće “u politiku”. Ako deset posto “u Hrvatskoj” nije samo u Hrvatskoj, onda ni ući “u politiku” ne znači ući u “politiku”, već ući “u” politiku. Onim što je razotkrila o hrvatskoj političkoj oligarhiji, ova inicijativa je već napravila najznačajniji politički čin u posljednjih dvadeset godina. Ljudi kojima je krajnji obzor i cilj političkog djelovanja “ući u Sabor”, teško mogu razumjeti da postoje neki kojima to nije cilj, nego eventualno sredstvo, kao i referendum, preko kojeg će učiniti nešto za dobrobit zajednice čijim se dijelom intenzivno osjećaju. A onoga što ne razumije čovjek se s pravom plaši. Pa ako ništa drugo, neka strepe još neko vrijeme.
>> Što trebaju naučiti Željka Markić i Karamarko
>> Na potezu Ustavni sud: Je li potpisa dovoljno?
Kao Član HDZ-a sam volontirao u prikupljanju potpisa i za nevjerovati je koliko su članovi te iste stranke u strahu potpisati zbog naputka glavnog tajnika gosp.Brkića koji zabranjuje i volontiranje svojim članovima. I ovaj put je uz narod ostala vjerna Katolička Crkva, Bravo biskupi