Ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras gostujući ovaj tjedan u emisiji Otvoreno nesvjesno je možda dao dosad najslikovitiju kritiku vladine gospodarske politike. Silicijsku dolinu u Kaliforniji, koju trenutačno obilazi premijer, nazvao je "Silikonskom dolinom". Učinio je to dvaput tijekom emisije, pri čemu ga nije pokolebao ni voditelj koji je uredno govorio "Silicijska dolina". Marasov iskaz vrijedan je pozornosti jer se, kao pravo umjetničko djelo, može interpretirati na više razina.
Prvo i najbanalnije tumačenje je da je napravio gaf kojim je razotkrio vlastito neznanje. U komentarima prevladava takva interpretacija, što je očekivano, jer se puk veseli kada vidi da netko ne zna ono što on zna, a što je banalno. Ta potreba objašnjava i zabrinjavajući kulturni fenomen reality showa, u kojima ljudi vole gledati glupane kako se prevrću po cijeli dan na kauču i pričaju ispraznosti. Uglavnom, ranije se činilo samorazumljivim da vrijedi slušati nekoga tko je u tome o čemu govori veći znalac od tebe pa ćeš nešto naučiti. Ali vremena se mijenjaju pa je izgleda ugodnije gledati neznalicu kojem je dana važnost pa povratno uživati u vlastitoj pameti. Tako ovih dana komentatori likuju nad Marasovom "Silikonskom dolinom" i ismijavaju ga. No moguće je da nije riječ o neznanju već o trenutačnom krivom spoju u kojem je ministar engleski "Silicon Valley", umjesto Silicijska dolina, prebacio izravnije kao "Silikonska". Pobrkao je kemijski element silicij, koji se koristi u proizvodnji kompjutorskih čipova te je po njemu središte svjetske informatičke industrije u kalifornijskoj dolini metonimijski dobilo ime, sa silikonima (silicones) koji su spojevi koji sadrže silicij. Maras je, što je razvidno iz njegova životopisa, završio osnovnu školu i gimnaziju i sigurno, kad je hladne glave, zna što je silicij, a što su silikoni. Studirao je ekonomiju sedam godina, nešto dulje od predviđenog apsolventskog, ali svejedno spada u desetak postotaka stanovništva s visokom formalnom naobrazbom. Istina, nije se nikada bavio poduzetništvom i obrtom, ako pod tim ne smatramo karijeru u partijskoj omladini, pa je nejasno zašto je ministar tog resora, ali to je već druga tema.
Čini se stoga da se ipak ne radi o neznanju nego o nečem drugom. Druga razina, psihoanalitičkog tumačenja Marasova iskaza, ne bi tumačila njegovu "Silikonsku dolinu" kao žalosno neznanje, već kao frojdovsku omašku. Dakle, nesvjesnu pogrešku u govoru koja izražava potisnutu želju. U toj interpretaciji Maras više nije neznalica kojeg je partija postavila da nam odlučuje o sudbinama, već vudialenovski lik kojem su silikoni i sve njihove konotacije jako prisutni u podsvijesti pa su uskočili preko engleskog kalka na mjesto silicija. Ne znamo pouzdano što se mota po glavi ministra poduzetništva i obrta pa ne možemo kategorički prihvatiti tu interpretaciju, iako je najzabavnija i pokazuje ga kao čovjeka od krvi i mesa, a ne kao bezdušnog partijskog miša. "Silikonska dolina" je u tom smislu već iskorišten štos. Postala je općeprihvaćeni kolokvijalni naziv za beogradsku ulicu Strahinića bana. Nazvana je "Silikonskom dolinom" jer je puna kafića i klubova u kojima su se jatile beogradske sponzoruše, manekenke, pevaljke, eskortuše i ine, silikonima ojačane poduzetnice i obrtnice.
Istina uvijek teži izbiti na površinu, pa makar kroz omašku i nesvjesnu simbolizaciju. "Ne vidim u čemu je sada problem što je premijer otišao u Ameriku, u Silikonsku dolinu posjetiti najveće tvrtke na svijetu, koje su najveći izvoznici poslova", rekao je Maras. Možda ministar stvarno misli da je premijer išao u Ameriku onako kao što se ide u "Silikonsku dolinu", malo se provoditi i nakratko pobjeći od briga. Ako je tako, zaista nije lijepo od njega što tako misli o čovjeku koji ga je uzdignuo na poziciju o kojoj je mogao samo sanjati.
Treća moguća interpretacija je još dublja, filozofska. Prema njoj, spominjanje silikona umjesto silicija ne proizlazi iz ministrove erotske žudnje, već njegova gorkog uvida u nepostojanje gospodarske strategije kukuriku vlade. Tu je onda umjesto silicija upao silikon kao simbol lažnosti, napuhanosti, umjetnog privida punine i obilja na kosturu hrvatskog gospodarstva. Netko je u prvim komentarima dobro primijetio kao bi oni silikonima punili proračunske rupe. Ovakva interpretacija spašava Marasovu čast, jer on iz ove perspektive ne ispada više ni neznalica, ni mitski sisoljub, već kroz omašku progovara kao proročica Kasandra koja naciji govori istinu. Ako je tako, možemo mu samo reći – bravo, ministre, neka si im rekao pa makar te smijenili kad se vrate! Što je situacija u gospodarstvu, politici, društvu općenito gora, to više raste iracionalna vjera u brza i spektakularna rješenja. Shodno tome, što je bliže potpuni kolaps, to su dalja i egzotičnija mjesta od kojih se očekuje spas. Netko će se valjda još sjetiti kako je prije dvije godine golema hrvatska političko-gospodarska delegacija predvođena predsjednikom Josipovićem i potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem, uz niz ministara i pun avion predstavnika velikih hrvatskih tvrtki, odletjela u višednevni posjet Kataru. Let je predstavljan kao "avion nade", a vodeći listovi isticali su kako nam je, nakon što Vlada nije uspjela pokrenuti investicije, posjet Kataru zadnja šansa. Najavljivale su se silne investicije, Čačić je spominjao milijarde dolara. Iz Katara je trebao doći spas hrvatskom gospodarstvu usporediv jedino s genijalnim Čačićevim planom obnove fasada. Na koncu je od svega ispala silikonska sisa – dakle veliko ništa – nijedan ugovor nije sklopljen, nikakva investicija nije došla. Ali priči o Kataru tu nije kraj. Dva mjeseca nakon toga prijatelj iz Beograda, ne znajući za našu katarsku bajku, kao frižak srpski šupljak spomenuo mi je katarske gospodarstvenike koji su nedavno posjetili Srbiju, sastali se s ministrom Mlađanom Dinkićem i najavili silne investicije, naročito u područje elektronike i građevinarstva. Nakon što sam s beogradskim kolegom ustanovio da imamo iste investicijske "spasioce", nakon povratka doma otišao sam na internet i što me dočeka na bosanskohercegovačkim portalima? Vijest da je ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija s velikom delegacijom u kojoj su bili predstavnici više od pedeset poduzeća iz cijele BiH otišao u dvodnevni, službeni posjet Kataru u sklopu kojeg je organiziran i bosanskohercegovačko-katarski poslovni forum i najavljene goleme investicije. Postalo mi je jasno da se radi o uhodanom turističkom obilasku za vlade bez rješenja, koji služi privremenom uljuljkivanju javnosti da se nešto radi i da samo što nam nije krenulo.
Unatoč negativnom katarskom primjeru koji su provladini mediji, naravno, davno zaboravili, za razliku od Marasa III možda ne bi trebalo unaprijed otpisati ovaj posjet Silicijskoj dolini. Trudimo se razmišljati pozitivno, imajmo na umu da je s premijerom i ministar znanosti Mornar koji dolazi s FER-a, fakulteta svjetske razine koji se bavi tom strukom, pa možda nešto od svega toga i bude. Stanje je toliko loše da ni najvećim zlobnicima ne ostaje puno radosti ako se ponovi katarski scenarij silikonskog privida budućih investicija. Nadajmo se da će se sumnje Marasa III raspršiti i da će biti neke koristi za Hrvatsku, iako je vjerojatnije da ćemo se nakon sna o silikonskoj dolini opet probuditi u dolini suza aktualne gospodarske politike.
>> 'S Microsoftom već imamo ozbiljna i temeljita partnerstva'
Ovo je toliko gorko i toliko istinito da se ne mogu ni nasmijati. Odličan tekst, još bolje zapažanje. Svaka čast. Ali na žalost situacija je kod nas toliko loša da čak ni ovakvi tekstovi ne mogu napraviti neki pomak na bolje u društvu.