Samo u tri godine broj kreveta u obiteljskom smještaju porastao je u Hrvatskoj za 77.000 kreveta, sa 536.000 na 713.000, a apartmanizaciji se i dalje ne nazire kraj. Da se vidi do kakvih apsurda to dovodi, dobar je primjer Bol na Braču – domaći drže svega trećinu kapaciteta zimmer freija, a većina iznajmljivača živi u Zagrebu, Virovitici i Splitu. Lokalne su vlasti, stoga, objavile rat apartmanizaciji i jasno dale do znanja da će ubuduće prednost imati gradnja luksuznih vila za život ili iznajmljivanje te stanova za radnike.
– Blizu smo postotka od 80 posto izgrađenosti postojećih građevinskih zona kada, prema zakonu, možemo pripremati nove građevinske zone. To planiramo obaviti u idućih godinu dana, a ideja, s kojom su se načelno već složili članovi Općinskog vijeća, jest da se ubuduće grade manji objekti s prizemljem i maksimalno još jednom etažom, okruženi većim zelenim površinama i sadržajima privlačnim gostima bolje platežne moći. Za radnike, ali i ovdašnje mlade koji nemaju riješeno stambeno pitanje, gradili bi se stambeni objekti s, recimo, dvadeset stanova. Vjerujemo da neće biti zanimljivi za iznajmljivanje jer tu neće biti ni turističke kvalitete ni ekskluzive kakvu gosti danas očekuju – kaže načelnik općine Bol Tihomir Marinković.
Budući da su iznajmljivači sa strane proteklih godina bili glavni investitori, domaćima je iz sezone u sezonu, u konkurenciji s novim, modernim apartmanima, sve teže dobiti goste. Osim što domaće iznajmljivače tako istiskuju s tržišta, “došljaci” su svojim novogradnjama “nabildali” cijene stambenog prostora, kvadrat je dosegnuo 2000 eura, pa se mnogi mladi Boljani teško mogu (s)kućiti. Još manje ih se u takvoj konkurenciji laća samog iznajmljivanja. U Bolu, u kojem danas od 4500 kreveta iz zimmer freija njih tek 1300 drže domaći stanovnici, među novim iznajmljivačima u posljednjih devet-deset godina same Boljane broje na prste.
– Iako, na svu sreću, apartmanizacija kod nas nije dosegla razmjere kao na Viru ili Makarskoj rivijeri, i u Bolu je prebrzo niklo previše apartmana. Povrh svega, u paradoksalnoj smo situaciji da ponajmanje koristi od iznajmljivanja turistima imaju ljudi koji ovdje žive – govori Marinković, čiji je cilj i da se manjim obujmom gradnje turističkih objekata dugoročno digne kvaliteta usluga i postignu bolje cijene.
U Turističkoj zajednici Bola domeću da je krajnje vrijeme da se počne razlikovati obiteljski posao u turizmu od turističkog biznisa. Nema, kažu, logike, a ni pravde da iste namete, koji se u obiteljskom smještaju plaćaju po krevetu, plaća domaćin s dva skromna apartmana podalje od mora i vlasnik luksuzne vile s bazenom.
– Vlasnik takve vile u jednom danu zaradi za godišnje obveze prema državi, a mali iznajmljivač se za to mora pomučiti. Obiteljski smještaj tako bi se trebao zvati samo ako obitelj iznajmljivača doista i živi ondje gdje iznajmljuje. Ako se želi da obiteljski smještaj ostane svojevrsna mjera za poboljšanje životnog standarda lokalnog stanovništva i ako želimo zadržati ljude, država više ne bi smjela tolerirati pretvaranje obiteljskog smještaja u čisti biznis – poručuje Markito Marinković, direktor TZ-a Bola.
Proces apartmanizacije je nezaustavljiv i poguban za lokalno stanovništvo. Dubrovnik je primjer kamo to vodi.