U divljim čistkama u Hrvatskoj je ubijeno između 55 i 60.000 ljudi

U svibnju ove godine SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić napisao je na svom Facebook-profilu: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.” Premda je spornu izjavu ubrzo izbrisao i pokušao relativizirati njezin smisao, aluzija je bila posve jasna: odmazda nad poraženima u Drugom svjetskom ratu bila je preblaga, u Hrvatskoj je trebalo likvidirati još više političkih protivnika nove vlasti. Stazić nije ni slutio da su baš tih dana Vladimir Geiger i Suzana Leček iz Hrvatskog instituta za povijest objavili u Časopisu za suvremenu povijest znanstveni članak o – odmazdi u zemljama pobjednicama!

U članku pod naslovom “Politika retribucije u Europi nakon Drugoga svjetskog rata” njih dvoje analiziralo je kako su pobjednici provodili odmazdu (u stručnoj literaturi koriste se i pojmovi retribucija, čistke i tranzicijska pravda) te, za razliku od Nenada Stazića, došli do posve drukčijeg zaključka. No prije nego što otkrijemo što je pokazala njihova analiza, koja je inače zasnovana na brojnim istraživanjima ratne kolaboracije i poratnoga procesa odmazde, potrebno je najprije reći zbog čega se zapravo dogodila odmazda. Razlog je jednostavan: u Drugom svjetskom ratu, najstrašnijem u povijesti čovječanstva, masovno je stradalo i vojno i civilno stanovništvo. Štoviše, zbog politike istrebljenja cijelih etničkih zajednica, ponajprije židovske, u njemu je stradalo mnogo više civila nego vojnika.

Stradanje civilnog stanovništva dalo je novu dimenziju pitanju krivnje za ratne zločine i potrebi da se ona kazni. Stoga je potkraj rata i u neposrednom poraću u svim državama zahvaćenim ratom provedena odmazda kako bi se kaznili krivci za rat i zločin, ali i legitimirala pobjeda. Sudske procese Saveznici su počeli znatno prije završetka rata, no najveću težinu, iako je riječ o razmjerno malom broju optuženika, imao je proces preživjelim nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu.

Milijuni pod istragom

Sudske istrage, procese i kazne prošli su milijuni ljudi, a kazne su bile u širokom rasponu od smrtne, raznih oblika zatvora, gubitka građanskih prava ili posla, pa do javnoga sramoćenja i diskriminiranja. Procjenjuje se da je neki tip kazne ili represije pretrpjelo nekoliko milijuna ljudi ili 2-3 posto stanovništva na područjima koja su bila pod njemačkom okupacijom. Na udaru su se našle i cijele etničke skupine (Nijemci u svim istočnoeuropskim državama, Mađari u Čehoslovačkoj, Poljaci u Ukrajini, Ukrajinci u Poljskoj, Albanci u Grčkoj i dr.) te organizacije (SS, Gestapo, razne kolaboracionističke organizacije i pokreti). Procesi koje su vodili pobjednici nisu dovođeni u pitanje, no u novije vrijeme, osobito početkom 21. stoljeća, povjesničari u svojim istraživanjima pokušavaju sagledati je li u poratnoj odmazdi bilo propusta ili pretjeranog progona osoba kojima nije dokazana krivnja.

Ne relativizirajući zločin niti opravdavajući sustav koji su nacističke i fašističke države i njihovi suradnici uspostavili u okupiranim zemljama, povjesničari sada propituju koliko se u politiku kažnjavanja uvukao politički obračun s “klasnim” neprijateljem, posebice u zemljama Istočnog bloka. Kad je riječ o tadašnjoj Jugoslaviji, velik dio obračuna s kolaboracijom izveden je u “divljim čistkama”, a kako je kao “suradnik okupatora” i “narodni neprijatelj” mogao biti optužen bilo tko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da je obračun u Jugoslaviji i Hrvatskoj bio među najžešćima u Europi.

O broju ubijenih postoje samo procjene i demografski izračuni, pa ukupan broj žrtava u Jugoslaviji varira od 110 do 180 tisuća, no stvarni broj zasad je nemoguće ustanoviti. Prema procjenama, u Srbiji je stradalo 30-70 tisuća osoba, u Sloveniji 15-18 tisuća, a u Hrvatskoj između 55 i 60 tisuća ljudi, no neke procjene spominju i 100 tisuća ljudi. Oko 45 tisuća ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i BiH) odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća Hrvata, folksdojčera i drugih, koji su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubili život u “divljim čistkama” u Hrvatskoj te 4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim logorima.

Za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju nema nikakvih procjena. Što se tiče broja izrečenih i izvršenih smrtnih kazni, nepotpuni podaci pokazuju da je Jugoslavija i u tome na samom europskom vrhu: od 4012 izrečenih smrtnih kazni izvršeno je njih 3299, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Stvarni broj sudskih smrtnih kazni i njihovih izvršenja svakako je veći. Razlog takve okrutnosti u državama Istočnog bloka jest to što se u njima, pod okriljem obračuna s nacizmom i fašizmom, provodila “socijalistička revolucija”. U neprijatelje su uvršteni ne samo kolaboracionisti nego i neprijatelji revolucije te je “čišćenje” provedeno u neusporedivo većem opsegu. Za razliku od Istočnog bloka, države Zapadne Europe brzo su shvatile da oštro kažnjavanje i dugo isključivanje bivših kolaboracionista sprečava obnovu društva i stabilnost države. Stoga je kažnjavanje kolaboracije bilo masovno, ali je provedeno brzo i kazne su bile razmjerno blage. Procjenjuje se da je na raznim sudovima u cijeloj Europi zbog sudjelovanja u zločinima ili “kriminalnim organizacijama” osuđeno oko 100 tisuća Nijemaca i Austrijanaca. No, u matičnim državama prevladala je politika stabilizacije. Teške završne borbe, uništeni resursi i mnoštvo izbjeglica doveli su te države na rub kaosa te su pobjednici ondje izabrali politiku ograničenog kažnjavanja.

Ubijanje i bez suda

U Njemačkoj i Austriji nije bilo “divljih čistki”, a u Italiji je u njima pobijeno između 10 i 15 tisuća ljudi. Iako su u Njemačkoj istragu prošli milijuni ljudi, izrečeno je samo oko 930 smrtnih kazni (od toga 70 u Nürnbergu i kasnijim velikim procesima). U Austriji je kažnjavanje bilo još blaže. Od 524 tisuće članova Nacionalsocijalističke stranke osuđeno ih je samo nešto više od 13 tisuća. Izrečene su samo 43 smrtne kazne, a izvršeno ih je 30. U Francuskoj i Danskoj obračun s kolaboracijom bio je razmjerno blag, no Belgija, Nizozemska i Norveška znatno su oštrije kažnjavale suradnju s nacizmom. Računa se da je broj kažnjenih u Belgiji i Nizozemskoj bio čak četiri puta veći nego u Francuskoj. Potpuno suprotno dogodilo se u SSSR-u i državama koje su se našle pod njegovim izravnim utjecajem. Osim što je kažnjavanje zahvatilo kolaboracioniste, ubrzo se proširilo na sve koji su na bilo koji način mogli biti smetnja novom sustavu. Doduše, u SSSR-u je, prema procjeni, kažnjeno “samo” 350-500 tisuća osoba, no razmjerno malen broj procesa objašnjava se time da su mnogi krivci i pretpostavljeni krivci ubijeni odmah i bez suda.

Čehoslovačka i Mađarska vrlo su se oštro obračunale s kolaboracionistima, a jedna od karakteristika u objema državama bilo je protezanje kolektivne krivnje na nacije koje su okrivljavali za rat. U Čehoslovačkoj se to odnosilo na Nijemce i Mađare (30 posto predratnog stanovništva), kojima je oduzeto građanstvo i određeno protjerivanje. Kažnjavanje je bilo oštrije na području Češke, jer je sadržavalo i obračun sa sudetskim Nijemcima, nego u Slovačkoj, u kojoj je tijekom rata na vlasti bio kolaboracionistički režim. U Češkoj je na zatvor osuđeno 20 tisuća osoba, a smrtna kazna izrečena je u 723 slučaja (dvije trećine bili su Nijemci). Izvršeno ih je 95 posto, što znači da gotovo nije bilo pomilovanja. U Slovačkoj je bilo samo 65 izrečenih i 27 izvršenih smrtnih kazni. U Mađarskoj je 300-400 tisuća osoba (3 posto stanovništva) bilo podvrgnuto nekom obliku represije, a dvije trećine njih činili su etnički Nijemci. Izrečeno je 27 tisuća zatvorskih i 476 osuda na smrt (izvršeno ih je 189).

U Bugarskoj je obračun bio ne samo najoštriji nego i neočekivan, s obzirom na to da ta država nije bila u ratu sa SSSR-om, njezine vlasti nisu progonile Židove, a u njoj tijekom rata nije bilo unutarnjih sukoba. Unatoč tomu, ona i Jugoslavija jedine su države europskoga Istoka u kojima se spominju “divlje čistke”. Prema procjenama, u Bugarskoj je u rujnu 1944. pobijeno između 18 i 30 tisuća ljudi. Osim što se sudilo za novi zločin i što je to suđenje poprimilo do tada neviđene razmjere, poratnu je odmazdu obilježilo i suđenje državnim vođama, što se dogodilo prvi put u povijesti svjetskih sukoba. Obračun s državnim vrhom bio je najoštriji u Hrvatskoj, Bugarskoj i Mađarskoj. U Mađarskoj su pogubljeni vođa Strelastih križeva Ferenc Szálasi, četiri premijera, zamjenik premijera i devet ministara. U Bugarskoj je Narodni sud osudio na smrt sve vodeće ljude civilne i vojne vlasti, njih više od 150, a pogubljeni su u jednoj noći. Među njima su bila tri regenta, osam carskih savjetnika, četiri premijera, 22 ministra, 67 parlamentarnih zastupnika, 47 generala i viših časnika.

U Jugoslaviji je obračun s kolaboracionističkim režimom također bio nemilosrdan. U Srbiji je na smrt ili dugogodišnju robiju osuđena većina ministara i njihovih pomoćnika, a predsjednik vlade Milan Nedić prema službenoj je verziji počinio samoubojstvo u Ozninu zatvoru. U Hrvatskoj su na smrt osuđeni svi ministri NDH koji su nakon rata uhićeni ili izručeni jugoslavenskim vlastima, njih ukupno 13: Sava Besarović, Mehmed Alajbegović, Mile Budak, Pavao Canki, Vladimir Košak, Osman Kulenović, Živan Kuveždić, Slavko Kvaternik, Julije Makanec, Nikola Mandić, Miroslav Navratil, Mirko Puk, Nikola Steinfi te Andrija Artuković (izručen 1986.). Taj postupak svrstava Hrvatsku odnosno Jugoslaviju u iznimke čak i među zemljama Istočnog bloka.