Moje Kamensko na obali Kupe, njegov samostan i crkvu Majke Božje Snježne utemeljene 1407., brijeg s drevnim korabljama kuća od hrastovih planjki, kao da su opisala združena pera Turgenjeva i Gjalskog. Možda su uzrok prvom i jedinom jalu koji sam kao dijete osjetio bile goleme zagasite, zlatne i ružičaste kuglice za božićnu jelu kojima je u salonu kuće, ili bolje rečeno kurije Štajduharove, moj vršnjak Dado kitio svoj bor.
Pola obitelji živjelo je iseljeno u Kanadi, i tih ranih pedesetih, ranoga prosinca o prvome snijegu, prispio je na kamenšćansku adresu veliki paket, i u njemu one, kuglice, zdrave i cijele, preživjevši dvomjesečno putovanje. U kutiji, u cifrastoj kuverti bila je božićna čestitka i pismo, sa žigom od crvenoga voska, a u pismu novčanica od 100 kanadskih dolara. Pečat je bio pokidan i ponovo zaliven voskom. Tajna se služba uopće nije trudila sakriti da otvara sva pisma odakle god dolazila, ali se nisu polakomili za tih stotinu dolara, niti za ijednom kuglicom.
Vjerojatno su se službe mučile odgonetnuti opake namjere antijugoslavenske emigracije, koje su bile šifrirane obiteljskim zgodama, osobito u receptu za kamenšćansku bazlamaču, na adresi 146 Beland Are S, Hamilton, Ontario, Canada. Nepovredivost i tajnost pisama, koja su se tisućama ljeta prevozila galijama, konjima, kočijama i osim glasonoša bila jedini način prenošenja vijesti, misli i odluka, takozvani je demokratski svijet pretvorio u stožer privatnosti.
Nije problem s usmenom predajom bio u tome što se glasnicima nositeljima loših vijesti odsijecala glava, niti u tome što bi uhićeni, pod mukama, odali više od poruke koju su prenosili. Najveći je problem bilo pouzdanje primatelja glasa, je li glasnik pravi ili lažni, pa potom klasični, ne samo kazališni i filmski, problem interpretacije. Isti sadržaj, dva će različita glasnika interpretirati na dva posve suprotna načina. Osim toga, kad glasnik svoje izgovori, sve je gotovo, a pismo možeš odložiti i pročitati, i o njemu promisliti. Da ne spominjemo mogućnost da glasnik bane dok ti čupaju zub, stavljaju pijavice ili puštaju krv. Pritom, glasnik je bio brzojav, sažetak, onodobni Twitter. „Pobijedili!“ „Izginuli“, „Poginuo kralj“, „Pala Itaka“, „Šalji flotu“. Stoga se ipak vjekovima radije pisalo uza sve pogibelji koje bi jedno pismo od Carigrada do Venecije moglo pratiti. Da je ostalo na golome glasu, cijela bi povijest bila još tamnijim vilajetom negoli jest, o njenim bi se tumačenjima više svađalo i vodilo još više zakasnjelih ratova da u pismohranama od Dubrovika do Pešte i dandanas ne stoji ono što je netko mislio, namjeravao i činio.
Stoljećima su tajne dvorske službe i carine presretale pisma ne samo zavjera i urota, već i ona ljubavna, jer bilo im je važno znati za sentimentalne slabosti vladara. Nepovredivost pisma još uvijek se kočoperi u mnogim ustavima, a pisama odavna nema. Nije riječ o tome da „pukovniku nema tko pisati“, već o tome da više nitko ne piše nikome. Pismima još zasad stižu samo računi za struju, plin, grijanje, a kad vidiš kuvertu koja nije ništa od toga, a nema ni filmski ili kazališni logo pozivnice za premijeru, otvaraš tu čudnu neprirodnu pojavu sa strepnjom. Šaptom poput Bosne, pade na globusu tajnost i privatnost pisama starinskih i elektroničkih, kao i telefonskih razgovora.
Bojeći se pobuna, najprije se to skrivalo, i tvrdilo kako sve to ne nadziru bez strogih i valjanih naloga i procedura, no kako je bilo koji burevjesnik otpora izostao, i kad im je krenulo na univerzalnome nivou, više uopće ne taje da svakoga trena nadziru sve što pišeš mailom i SMS-om, i sve što govoriš. Nakon što im je razvalilo Blizance, Amerikanci kojima je privatnost pisma i telefonskog razgovora bila svetinjom, prvi su pohrlili u ropstvo potpunoga nadzora, i danas u svakoj CSI TV seriji cure zaposlenice državnih agencija sa šarmom i lakoćom legalno hakiraju i upadaju u to što si i kada nekome govorio ili poslao elektroničkom poštom. No ta nepodnošljiva lakoća postojanja pod totalnim nadzorom bila je tek prvi stupanj potpune katastrofe u koju su milijarde ljudi uletjele kao u radosni zagrljaj. Nisu ti tajne službe otele privatnost, već si to sa strašću učinio sam sebi.
„Što na umu, to na drumu“ govorilo se nekada za brbljavce, a u današnjem bi preoblikovanju to isto moglo glasiti „Što na umu, to na Twitteru, Instagramu ili mailu.“ Ljudska misao kao posljednje utočište privatnosti i tajne, kao sloboda koju ni najsuroviji režim nije mogao nadzirati i oteti, zanavijek je nestala kao nikada pokorena, neosvojena i tajna zemlja. Mračni likovi knjiga i filmova i još strašniji stvarni likovi napokon su pronašli tehnologiju i drogu istine kojom će otkriti sve što misliš – društvene mreže i elektroničku poštu.
Nije virus ono što ti uništi i poždere računalo. Virus je ta globalna pošast takozvanoga autanja, da baš svaki rob spuštene glave nad dlanovnikom, prikopčan na njega satima i danima, ne misli da uopće postoji ako mu sve što istoga časa pomisli ne osvane na Faceu ili mailu. Odakle ta pomama za zlatom neprivatnosti, otkud strast da kao ljudsko biće nemaš svoj vlastiti, nikome dostupan, svijet misli i osjećaja, odakle ta nezajažljiva potreba da prvu i svaku svoju bedastoću dijeliš s tisućama drugih? Otkud ta svjetska Oprah bez stila i ukusa za rasprostiranje svekolikih vlastitih i tuđih prljavština koje se nekada tako nastojalo sakriti?
Ma ne očekujem u mailovima i na društvenim mrežama nekakve rasprave o “Hamburškoj dramaturgiji”, Sofoklu i Schopenhaueru, već se s posve staromodnim sentimentom prisjećam latinske izreke: „Si tacuisses, philosophus mansisses“, što će reći „Da si šutio, ostao bi filozof.“ Ili barem državni dužnosnik. Kvintesencija ljudskoga bića, a to je tajna ljudske misli i osjećaja, postala je definitivno javno dobro i vlasništvo svih. Taj tsunami globalnog i beskrajnog javnoga elektroničkog i mrežnog lupetanja svega i svačega, od svjetskih vođa do državnih činovnika i sitnih frustriranih nasilnika, taj potop privatnosti čija strahota nije u „deprivatizaciji“ već u tome što se ljudski rod pokazuje pokvarenim, primitivnim, banalnim, sublesavim te prije svega naivnim, nije ništa doli trijumf komunizma koji je odnio pobjedu u svojoj odavno najavljenoj svjetskoj revoluciji.
Odličan članak...a ako ih još zanima što sam večerao nek ujutro svrate dat ću im frišku stolicu.