Oko 15 posto hrane koja je potpuno ispravna i dobra za jelo završi u smeću samo zato što stroga pravila o označavanju roka trajanja potiču ljude da bacaju te namirnice iako nisu pokvarene, tvrde stručnjaci za poljoprivredu iz Nizozemske i Švedske koji su jučer na Vijeću EU predložili da se europski propisi promijene kako bi se dopustilo da neke namirnice imaju oznaku puno duljeg ili čak neograničenog roka trajanja.
Inicijativu su podržale i Austrija, Danska, Luksemburg i Njemačka. Hrvatska na tom ministarskom sastanku nije bila zastupljena na pravoj razini jer je Tihomir Jakovina, vjerojatno zbog poplava, ostao u Hrvatskoj.
Po kućanstvu 2600 kuna
– Prema procjenama, oko 89 milijuna tona hrane baca se u Europi svake godine – piše u dokumentu koji su Nizozemska i Švedska ponudile za raspravu te se predlaže da se propisima EU velik broj proizvoda izuzme od obveze označavanja roka trajanja. Nije specificirano koji su to proizvodi. Tvrdi se da su to “oni koji mogu dugo stajati na polici i zadržati kvalitetu tijekom duga razdoblja” pa se da zaključiti kako je posrijedi tjestenina, riža, kava i konzervirani proizvodi, o kojima je prilično nedoumica i u Hrvatskoj.
Kad biste otvorili tu Pandorinu kutiju, gdje biste povukli crtu, koji proizvod neće, a koji hoće imati rok trajanja? Prihvatljivija opcija jest da se zakonski reguliraju sniženja pri isteku roka
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Zbunjeni potrošači, naime, i u nas nerijetko poistovjećuju natpise na ambalaži poput “upotrebljivo do” i “najbolje upotrijebiti do” te se u Hrvatskoj godišnje – računajući i impulzivnu kupnju i neatraktivni izgled, zbog čega neke namirnice bacamo i prije isteka roka valjanosti – prema nekim procjenama, baci se hrane u vrijednosti oko 4 milijarde kuna, oko 2600 kuna po kućanstvu. Koliko bi se bacilo kad bi se s nekih namirnica skinuo rok trajanja, teško je nagađati.
No mr. sc. Marijan Katalenić, voditelj Odjela za zdravstvenu ispravnost namirnica u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo kaže kako se on ne slaže sa stavovima Nizozemske i Švedske.
Foto: Davor Višnjić/Pixsell
– Kad biste otvorili tu Pandorinu kutiju, gdje biste povukli crtu? – pita on. Ističe kako rok trajanja pojedine namirnice nije zakonski određen, već je isključivo garancija proizvođača da će ona za to vrijeme zadržati sva svoja prvotna svojstva i sastav. S druge strane, pak, treba računati i na ekonomski interes proizvođača, da obrće robu i da ona ne stoji na zalihama pa je puno primjenjiviji model da se u zadnjoj trećini ili četvrtini roka trajanja zakonski regulira niža cijena proizvoda.
Potrošači sumnjičavi
No treba znati, primjerice, da je i riža stara pet godina jestiva, ali slomljenih zrna zbog premještanja s police na policu i nešto promijenjena sastava. Tjestenina, koja je praktično brašno i voda, također. No s vremenom bi bila manje kvalitetna, dulje bi se kuhala..., dok se kod neke hrane, uz mikrobiološke, događaju i kemijske promjene. Proteini postaju neprobavljivi, masti stvaraju slobodne radikale, mijenja se okus... nabraja Katalenić.
Svojedobno je, prije ulaska RH u EU, bilo moguće da se nakon dodatnih analiza u njegovu laboratoriju pojedinoj robi produlji rok trajanja. No proizvođačima u pravilu nije u interesu da sijeku granu na kojoj sjede i svoju robu pretvaraju u mrtvi kapital.
Zoran Šimunić, predsjednik uprave i vlasnik kompanije Naše klasje, koja proizvodi svježu tjesteninu, kaže kako njegova tjestenina ima rok 60 dana, ali je jestiva i 70. dan.
Sušena, pak, ima rok dvije godine, a kako se proda i u puno kraćem roku, micanje datuma uporabe bilo bi kontraproduktivno u komunikaciji između proizvođača i potrošača, koji su i sada sumnjičavi prema nizu proizvoda. Šimunić kaže kako je on osobno prije nekoliko godina inicirao da se roba koja je valjana, ali joj je istekao rok, može prodavati po “socijalnim” cijenama u određenim trgovinama, kako se to radi u Austriji.
No za to treba i uređen i jasan socijalni sustav koji, tvrdi, Hrvatska još nema.