Kao ateist volio bih da nemam pravo. No, to je prednost ateizma, da te na kraju bog može i pozitivno iznenaditi, dok kod pobožnih, za razliku od mene koji sumnja i u vlastito neznaboštvo, nikakvih sumnji i propitivanja nema, što znači da ih, u slučaju da sam ipak ja u pravu, bog na kraju može samo razočarati. Volio bih biti u krivu i zbog svih onih pravednih koji su živjeli i budućih koji će živjeti, što bi značilo da pravedno ima vječnost i da pitanje izbora između dobra i zla nije samo teoretska kategorija kakva je i sam koncept boga.
U kontradikciji bog – vrag jedno bez drugoga ne postoji budući da je to autsorsana amnestija ljudskih karaktera koji nose oba pola činjenja. Ni dobro ni zlo ne postoje oko ili mimo nas. Čovjek je ponosni nositelj obiju titula, vrlo često isprepletenih u nerazumljivim suodnosima i amplitudama. Volio bih da sam u vezi s bogom u krivu i zato što bi, da on doista postoji – što nikada, ni u jednom religijskom izbornom programu nije bilo potvrđeno – dakle u slučaju da postoji, sva bića na ovom svijetu morala bi biti jednako vrijedna. Bez iznimki, bez relativizacije, bez razlikovanja, bez biblijskih i oltarskih tumačenja. Život bi bio život stvoren od stvoritelja i njegovo oduzimanje i čak najmanji pokušaj bagatelizacije bio bi izravni udar na božansko. Ni nacije, ni boje kože, ni crkve, ni seksualne orijentacije, ni socijalna stratifikacija, ni dužina dlake ili perja, ni to hodamo li, plivamo, letimo, puzimo ili jednostavno klijamo ništa od svega toga ne bi bilo važno u božanskoj kreaciji života.
I dok tako već desetke tisuća godina čekamo stvoriteljsku objavu, zgureni pod neprekidnim kanonadama nepravdi, zastrašivanja i smrti, možda bismo se morali zapitati nije li bog kao empirijska realizacija nemoguć baš zbog toga; dok je na razini vjerovanja, to je iracionalna kategorija oko koje se sve zadržava na opasnom subjektivitetu lako potpaljivih emocija, plodnom tlu i za bujanje ne samo konflikata nego i različite interpretativnosti božjeg nauma i smisla. Čak ili bolje rečeno i pogotovo unutar istih religijskih reprezentacija. U što bi se i kako vjerovalo i kakav bi smisao imalo postojanje religije da bog postane empirija? Za svijet izokrenut na glavu ispalo bi da su ateisti bili ti koji su u izazovu svojih sumnji i zanovijetanja kreatoru bili bliži od onih koji su slijepo vjerovali u neprovjerljivo.
Vjerovati u boga još ni u kom slučaju ne treba značiti vjerovati bezrezervno bogu i na toj ničijoj zemlji sumnje mogu se rađati velike stvari, mogu se rušiti stari i dizati novi hramovi, istovremeno, možemo zlo koje je iz ljudi kadro zatrovati i najplemenitiju ideju i instituciju prestati braniti šutnjom i okretanjem glave. Još do jučer bilo je nezamislivo da će o seksualnom zlostavljanju unutar svojih redova kršćanski velikodostojnici raspravljati javno i pokajnički, još do jučer je bila nezamisliva sestra Veronica koja će im sve te paklene opačine činjene pod haljama boga bez dlake na jeziku nabiti na nos i reći im da su, ako ne krivi, onda sigurno odgovorni. Još do jučer je bio nezamisliv papa koji će shvatiti da bez radikalnog zaokreta ne u organizaciji, nego u shvaćanju boga, ne samo da neće uskoro biti institucije Crkve, nego će subjektivitet kršćanstva doći u pitanje.
Nikad kao danas nije toliko pobožnog bilo deklarativno, nikad kao danas ono nije zvučalo tako iskreno šuplje i licemjerno. Pogotovo iz perspektive svih zlostavljanih jer ispada da se golgotsko zlostavljanje na križu kao pravi maspok preselilo ispod križa pa, ako netko kaže da u tako velikoj demokratskoj zajednici nije moguće ne propustiti i one nečasne, ako to pokuša predstaviti kao kakvo-takvo olakšanje neizdržive situacije, onda sustavno zataškavanje bludničenja unutar iste zajednice od nje same čini sudionika. Od boga u kojeg vjeruju i na kojeg se pozivaju učinili su svodnika. Dakle, u tom se slučaju radi o dva paralelna i stravično kriminalna sustava činjenja i nečinjenja u kojem nema nevinih i u kojem se prisutnost božje ruke može svesti na primjenu raznih tehnika u zadovoljavanju pohote.
Papa Franjo sasvim sigurno zna što želi. Njegov liderski potencijal biva ograničen nepobjedivom stavkom: vremenom. I, naravno, voljom da se s riječi prijeđe na konkretna djela, na reanimaciju kršćanstva, da sve ne ostane deklarativno i prigodničarsko čišćenje savjesti za van. Hoće li imati vremena da napravi sve ono što treba vratiti obraz bogu i smisao čovjeku u njegovoj službi? To su pitanja čiji bi odgovor morao najviše zanimati baš one najgorljivije u duhovnoj pastvi koja je izvela udar licemjerstva u vlastitoj trojednoj kraljevini.
A pitanje je i u kojem svijetu živimo kad se može pričiniti da u Vatikanu gori moralno svjetlo progresa. Kako pomoći Franji da dovrši započeto i da započne nedovršivo? Tijekom šestodnevnog stvaranja svijeta vječnost je bila jedini organičavajući faktor, a popravljanje svijeta već traje cijelu vječnost. Zato se ponovno vraćam na početak; volio bih da sam u krivu i da Franjo, u dosluhu sa „šefom“, stigne u jedinstvu nepovredivosti života kreirati svijet bez straha, bez povrijeđenih, silovanih, diskriminiranih, prevarenih, bez ubijenih. Kakav bi to kolosalan uspjeh bio, kakav bi to kolosalan svijet dobroga bio, u kojem ne bi bilo nikakve sumnje da je i kod nas, u Zagrebu, podignut spomenik krivom Franji.