Lars nikad nije bio kućni ljubimac zadovoljan samo šetnjama, trčanjem za lopticama i izležavanjem na krevetu. Izazovi su oduvijek bili njegov izbor, Karla Brkić kaže da ga je u tome samo pratila i omogućila mu da bude sretan.
– Nakon završetka pseće škole uključili smo se u školovanje za psa spasioca u Hrvatskoj udruzi za obuku potražnih pasa (HUOPP). Bilo je to još 2008., položili smo sve ispite pa smo postali licencirani potražni tim koji je djelovao unutar specijalističke interventne postrojbe Civilne zaštite. Lars je školovan za spašavanje iz šuma i ruševina – kaže nam K. Brkić. Kad je imao osam godina, Lars je se ozlijedio i njegova karijera bila je gotova, postao je umirovljeni spasilački pas.
– On je i dalje bio za aktivan život, unatoč seniorskoj dobi i činjenici da nije bio u top formi potrebnoj za spasioca. I dalje bi se veselio kad bismo nešto zajedno radili, kad bi pred njim bio neki izazov. Umirovljenički život nije mu bio interesantan – priča nam Karla i dodaje kako su laganijim životom živjeli skoro godinu i pol. A onda su joj prijatelji iz Kluba za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb (KOSSP Zagreb) predložili da krene na tečaj noseworka. Sjeća se da je bila pomalo skeptična u vezi s tim, činilo joj se da je možda prestar i da će mu biti teško.
– No, to je odlična disciplina za starije pse, ne treba posebna fizička kondicija, a može ga se vježbati i u dnevnom boravku. Psima je jako zabavna i usto im daje toliko potrebnu mentalnu stimulaciju. I Lars se tu pronašao, živnuo je i izuzetno se veselio odlascima u KOSSP – prisjeća se. Završili su tečaj, a onda i nastavili s treniranjem. Počeli su se baviti i rally obedienceom, disciplinom s vježbama poslušnosti. Lars je bio u 12. godini kad je od prve položio ispit. I sve to, dodaje Karla, zahvaljujući činjenici što u klubu imaju pozitivan stav o starijim psima. Položili su njih dvoje i ispite prvog i drugog stupnja noseworka, no na trećem su zapeli, dva pokušaja nisu bila uspješna. Izazovan je i zahtjevan i za mlade pse. A onda ih je prekinula i Larsova bolest, u siječnju je iznenada ostao paraliziran.
– Nije mogao ustati ni hodati, u šetnji smo mu držali stražnji dio tijela. Bilo je to svega nekoliko koraka oko zgrade. Prognoza je bila neizvjesna, ali nismo odustajali – kaže nam Larsova vlasnica. Trajalo je mjesec dana da napokon dođu do ispravne dijagnoze, postavila ju je dr. vet. med. Deana Basar. Kaže, vječno će joj biti zahvalni jer mu je tada spasila život. Lars je krenuo na terapije i počeo se oporavljati. Prohodao je za dva tjedna, a nakon toga, s 13,5 godina razvalio na ispitu trećeg stupnja. Za pronalazak mirisa Lars je imao na raspolaganju šest minuta, no trebale su mu samo dvije i pol. Tog dana u KOSSP-u su svi bili presretni, a od sreće se i plakalo.
– Ljudi često imaju predrasude prema starijim psima, ali i općenito prema radu sa psima. Neki misle da stare pse treba pustiti, da ih ne treba gnjaviti šetnjama i animiranjem, neki ih žale jer teško hodaju, a za rad sa psima misle da pse pretvara u robote. Moje iskustvo s Larsom naučilo me da je rad sa psom, igra i komunikacija kroz koju učimo međusobno razumijevanje puno bolji odabir od šetnji i bacanja loptice – kaže Karla i dodaje da od starijih pasa ne treba odustati, baš kao ni od starijih ljudi. I stariji psi mogu jako puno ponuditi, unatoč fizičkim ograničenjimaPotvrđuje joj to sjaj u Larsovim očima kad dođu na trening.
– Možda se on teže kreće od mladog psa, ali važno je zadržati optimizam i poticati ga na kretanje i interakciju, a ne ga tretirati kao komad namještaja. I ja sam podcjenjivala koliko on želi i može upravo zbog tih predrasuda. Dok mi on sam nije pokazao suprotno – priznaje Karla.
Ima Lars i nasljednika, s deset godina postao je tata. Njegov sin Knut u KOSSP-u prolazi obuku za spasilačkog psa. No, nosework je rezerviran samo za Larsa, to su njihovi zajednički trenuci. I bit će tako sve dok Lars bude htio i dok se dolasku u klub, treniranju ili samo nadgledanju drugih kako rade bude veselio.