Priču o mješancu koji je 11 godina živio zavezan lancem, željan pažnje i ljubavi, Kristiana Turudić pozorno je pratila. Vidjela ga je na Facebook stranici splitske udruge Sehaliah baš nekako u vrijeme kad je sve više razmišljala o udomljavanju psa.
– Živjela sam na selu i uvijek sam imala pse i mačke. Kad sam se udala, preselila sam se u malo dalmatinsko mjesto Brist i vrlo brzo počele su mi nedostajati životinje. Bilo mi je i prazno i neobično i htjela sam nekome pružiti dom. Suprug Ante nije tako ozbiljno razmišljao o psu, ali priča o Bonku osvojila je i njega. Odlučili smo da je to dobra ideja, a imamo i veliko dvorište u kojem može uživati. Bonko je bio samo dva sata udaljen od nas. Otišli smo ga upoznati i dogodila se ljubav na prvi pogled. Bio je miran i druželjubiv, a nama nije bilo jasno da još ima vjeru u ljude i da se veseli nakon tolikih godina koje je proveo na lancu. Prošetali smo se s njim, a on kao da nam je cijelo vrijeme govorio – vodite me doma – priča nam Kristiana. Nisu ga odmah poveli, ali ubrzo su se vratili po njega.
– Vrlo lako naučili smo slijediti njegov ritam i potrebe, najvažnija mu je bila šetnja. Ostatak vremena provodio je u dvorištu i spavao, sve dok ga netko ne pozove. Svakog gosta mirno je dočekivao, jedino poštara nikad nije prihvatio. Valjda je morao zadržati neko dostojanstvo kao pas i na nekoga lajati – priča nam uz smijeh. U prvoj šetnji Bonko je imao okršaj s mačkom, ali ne svojom krivicom – htio ju je zaobići, no maca ga je ogrebala.
– Bilo nam je žao i bojali smo se kako će šetnje izgledati. Svi mlađi psi u selu i lokalne mačke stalno su tražili probleme, a Bonko se šetao, gledao svoja posla i ignorirao pse koji su trčali za nama. Izrazito je smiren i dobar. Svi su ga dolazili upoznati i čudili se da pas u njegovim godinama tako aktivno šeće i sretan je zbog toga. Posebno jer je uvijek izgledao nekako umorno, kao pustite me na miru, a kad ga pozovu, sav sretan dolazi. I njegovo konstantno hrkanje svima je jako smiješno. Kad bi nam došli gosti umiljavao bi se, ali u kuću je ulazio tek na poziv. Uvijek sjedi pokraj osobe koja mu potajno daje hranu. Najviše voli kad se jede čips, čim čuje šuškanje vrećice odmah dolazi, obilazi oko kauča i čeka da nešto dobije. A kad se najede, zaspi i hrče. I onda se svi šalimo i smijemo dok ga gledamo kako sretno i starački spava – opisuje nam Bonkova udomiteljica.
Obožava vožnju automobilm pa često ide s njima na izlete. Voli šetnje brdima, bio je na Baćinskim jezerima i na kampiranju na ušću Neretve. Putovao je Bonko i u Hercegovinu, kod Kristianinih roditelja. Tu se družio s njezinom sestrom, imala je četiri godine kad ga je prvi put vidjela.
– Jako ga voli, kao i sva djeca, jer za razliku od mlađih pasa ne skače i ne trči brzo. Samo spava i leži, a seka ga mazi. Jednom mu je, dok nismo gledali, čak i nokte nalakirala – prisjeća se. Nikad se Bonko ne ljuti, kaže, prilagodi se kamo god idu. Dobar je kod veterinara, frizera, može biti bez uzice jer nikad i ni na koga ne reagira. U kući živi s dvije činčile, a nedavno su im se pridružila i tri mačića. Da je Bonko poseban, potvrđuju nam i volonteri Sehaliaha. Kad su ga spasili s lanca, veterinar je potvrdio da ima ozljedu stražnje šape, stari lom koji nije liječen pa su kosti krivo srasle. Samo on zna koliko ga je to boljelo, a nitko nije mario.
– Gotovo godinu dana Bonko nije imao upit za udomljavanje, svima je bio prestar. A onda su se pojavili oni, divni mladi ljudi koji su odlučili pružiti mu život pun ljubavi, avantura i odgovarajuće brige. Svugdje ga vode, susjedi ga obožavaju, baš je zvijezda – kažu nam.
Bonkova priča još jednom dokazuje da godine nisu važne. Kristiana Turudić ističe da su i suprug i ona neizmjerno sretni jer su pomogli jednom psu. I nema tih riječi kojima mogu opisati zadovoljstvo što su dio njegova života.
