'Ako EU zabrani naše palmino ulje, mi nećemo kupiti Eurofightere!'

Mala smo zemlja. Imamo 32 milijuna ljudi, a lani smo samo poljoprivredno-prehrambenih proizvoda uvezli za 52 milijarde ringgita (11,4 mlrd. eura). Naša voda je iz Švicarske, vino iz Francuske, pivo iz Njemačke... Iz Europe uvozimo i helikoptere, podmornice, automobile, tehnologiju, odjeću, lijekove, čokoladu..., a što Europa kupuje od nas? Ne želi čak ni naše palmino ulje – kazala je ovih dana na susretu s europskim novinarima u Putrajayi malezijska ministrica primarnih industrija Teresa Kok.

Kao francuski šampon

Nakon što je EU iz ekoloških razloga do 2030. uvela postupnu zabranu i subvencioniranje proizvodnje biogoriva iz palmina ulja, na što se do sada trošilo više od trećine uvoza, Malezija, kojoj je EU drugo po veličini izvozno tržište, i dalje se ne miri s tom odlukom. Dapače, Kok smatra kako je malezijsko palmino ulje sasvim nepravedno stavljeno u kategoriju goriva visokog rizika na koja se ne računa kao na obnovljive izvore energije. EU, koja je desetljećima prije kreirala potražnju za palminim uljem, sada tvrdi kako goriva iz usjeva zbog kojih se uvelike krče kišne šume i isušuju močvare – nisu “zelena”, pa tako ni malezijsko, iako tamošnja vlada posljednjih godina ulaže znatne napore oko edukacije svojih farmera, dobrih poljoprivrednih praksi te održive i odgovorne proizvodnje palmina ulja, koje je 60% već i certificirano i podliježe više od 60 zakonskih regulativa. Nakon što su se još 1992. na Rio Earth Summitu obvezali da će sačuvati najmanje 50% svojih šuma, i dalje se, tvrdi ministrica, drže tog obećanja.

Malezija još uvijek ima 54,9% površine pod netaknutim šumama. Kvota za sadnju uljanih palmi je pak 6,5 mil. ha, a danas su na 5,8 milijuna, s time da je u zadnjih 12 godina broj hektara pod tom uljaricom povećan svega 3,1%. Glavnina, 87% površina, tvrdi se, zasađeno je između 1975. i 1985., pri čemu je ekspanzija u to doba, osim deforestacije, podrazumijevala i napuštanje dotadašnjih kultura poput kokosa, kaučuka, kakaa i riže, koje su, pokazalo se, daleko manje isplative. Ipak, uporaba palmina ulja u gorivima bit će ograničena na razinu 2019. do 2023., a do 2030. svedena na nulu, što znači da će se uvoznici, koji su za proizvodnju biodizela “brali” i europske poticaje, brzo okrenuti alternativama.

– Ako gledate delegirani akt, prvotna ideja bila je da se do 2030. potpuno zabrani i biodizel iz repice, suncokreta, soje, a ne samo palmina ulja – i na to objektivno nismo imali primjedbi. No problem je što se sada povlačenje biodizela iz palmina ulja predviđa mnogo ranije od drugih ulja, što je protekcionistička mjera prema EU farmerima, a nepravedna politika prema nama i na to se žalimo – kaže čelnik Malaysian Palm Oil Councila Datuk dr. Kalyana Sundram. Zbog soje je do danas posječeno dvostruko više šuma, zbog kakaa i kave jednako kao i palmi, ali opet nitko ne plače da se u Europi zabrane kava i čokolada. S druge strane cijene uljarica, pa tako i palmina ulja, padaju već 24 mjeseca, a jedan od faktora koji utječu na cijene je i činjenica da su europski farmeri poticani iz zajedničke poljoprivredne politike EU inače ne bi mogli konkurirati svojim uljima na tržištu, pogotovo palminu koje je najjeftinije i mnogi ga radije kupuju nego europsko. S druge strane, spekulira se kako je ukidanje palmina ulja do 2030. ustupak Trumpu, koji forsira izvoz soje u EU, a on onda neće oporezivati europske automobile i druge robe uvezene u SAD.

– Svaki akt treba biti pravedan i utemeljen na činjenicama – kaže Kok, objašnjavajući kako su oni danas rade i na brendiranju svoga ulja u nadi da će svijet prepoznati njihove napore i kvalitetu, da je ono što dobivaju vrhunsko.

– Kao što se za francuski šampon smatra da je premium, želimo da se tako misli i o našem palminom ulju iz održivih izvora. Svatko tko danas uzgaja, prodaje ili izvozi palmino ulje treba dozvolu MPOC-a, odnosno certifikat, a mi pitamo EU treba li takvo što i europskim farmerima za njihova – kaže dr. Sundram.

Ovih dana potpisan je ugovor s Kinom i Indijom o intenziviranju trgovine pa se spekulira kako si Malezija krči put pojačanom izvozu palmina ulja na ta tržišta, dok na europskom zasad završava 12% proizvodnje, oko 1,2 mil. tona za prehrambenu industriju, megakupce poput Ferrera, Marsa, Kellog’sa, Unilevera, Nestlea, Pepsicoa, Mondeleza..., a 800.000 tona za biodizel. Riječ je o izvozu teškom oko 2,2 mlrd. eura, dok je ukupna vanjskotrgovinska razmjena između EU i Malezije u 2017. iznosila 25 mlrd. eura.

– Definitivno gledamo nova tržišta, ne samo za biogorivo – dodaje ministrica, Ako EU uvede zabrane za palmino ulje, Malezija će odgovoriti na isti način, poručila je. Malezijski premijer Mahathir Mohamad već je zaprijetio obustavom i raskidanjem ugovora za nabavku Eurofightera za svoje zrakoplovstvo, dok su neki supermarketi poput najvećeg nacionalnog trgovačkog lanca Mydin u rujnu sa svojih polica izbacili sve “palm oil free” proizvode tvrdeći kako takvim porukama sugeriraju da “palmimo ulje nije dobro”.

– Priča se o trgovinskom ratu, što nas ljuti. Naši ljudi žive uz džunglu, siromašni su, cijene palmina ulja niske. O palmama uljaricama ovisi čak 650.000 malih farmera u Maleziji, a više od milijun naših ljudi izvukle su iz siromaštva. Tko god od nevladinih organizacija radi ovdje na terenu, zna da zabrana palmina ulja nije dobra za svijet – napominje Kok. Procjene su, naime, da se palmino ulje danas nalazi u najmanje 50% prehrambenih proizvoda te da se po stanovniku u svijetu godišnje potroši i 7,7 kg. Neizostavno je, naime, u pripremi u restoranima, pekarnicama, konditorskoj industriji, industriji tjestenine... i njegova uporaba stalno raste. Malezija godišnje proizvede 19,52 mil. tona, od čega 16,49 mil. tona izveze. Kao treći izvozni proizvod Malezije palmino ulje čini 6% BDP-a. Pod plantažama palmi uljarica 17% je ukupne površine Malezije, 74% poljoprivredne.

Dobre poljoprivredne prakse, održivost, transparentnost, sljedivost od plantaže do odredišta bili su povod i posjetu malezijskim državama Sabah i Sarawah na Borneu, koje su pod prismotrom javnosti i nevladinih organizacija zbog orangutana, slonova te brojnih drugih divljih stvorenja koja su, kako se tvrdi, sve ugroženija. Još prije 20 godina NGO-i su tvrdili kako do 2015. nijedan orangutan u Maleziji neće biti živ, da će nestati s lica Zemlje. No nakon što se krenulo s programima očuvanja i educiranja lokalnog stanovništva, te kaznama do godinu dana i 100.000 ringita za onoga tko drži orangutana kao kućnog ljubimca ili ga ozlijedi te 5 godina za ubojstvo “šumskog čovjeka”, vlada se hvali da je populacija i danas stabilna. Po metričkoj toni ulja industrija sada plaća 13 ringgita poreza, a uskoro će i dodatni ringgit (0,22 eura) za zelenu inicijativu, očuvanje divljeg života, najavila je ministrica Kok. Oko 56 km od glavnog grada Sabaha, Sandakana, gdje se izmjenjuju hektari prašume i plantaža palmi uljarica, farma je 65-godišnjeg Saunama Kumina. Od 10-ak hektara u zakupu od države Kumin na 4,5 ha ima palme uljarice, a ostatak pod kaučukom, bananama, ananasom...

– Gledam na TV-u što se događa i svjestan sam negativne percepcije o palminom ulju. Mislim da su Europljani ljubomorni na njega i zato sva ta drama – kaže nam Kumin ističući kako od palmi na koje je prešao s kokosa, dobro zarađuje jer one rađaju cijele godine. Na 6 tona/ha crvenih plodova mjesečno dobiva u prosjeku 1800 ringgita (400 eura), a od ostalog voća, kojega ima po dvije berbe godišnje, oko 4000 ringgita.

Ugroženost šuma i životinja

Trenutačno je, kao i u Hrvatskoj, i Maleziji velik problem radna snaga. Ima četiri sina i kćer, no svi su se odselili u grad Kota Kinabalu i ondje rade, nitko od njih ne želi raditi na zemlji na više od plus 30, u društvu kobri i ostalih zmija, štakora, vjeverica, slonova i majmuna. Jedna palma u prosjeku živi 25 godina na plantažama i treba puno vode. Tri godine nakon sadnje je prva žetva, svaka dva tjedna po 25 kg ploda, a nakon 22 godine stabla se u pravilu sijeku, usitnjavaju za humus i sade nova, inače bi stara otišla previše uvis što otežava berbu. Za razliku od malih farmera, koji drže 40% zemlje, u britanskom Sime Darby Plantationu, lideru u održivoj proizvodnji palmina ulja, još od 1985. imaju vlastitu proizvodnju od sjemena do palme uljarice, od uljare do rafinerije, te su sa 650.000 ha u 5 zemalja i 3 milijuna tona proizvoda te 18% ili 14,2 mil. tona certificiranog ulja globalno godišnje najveći proizvođač u svijetu s respektabilnom listom klijenata od Nestlea do Unilevera ili Marsa.

– Jako pazimo na to koliko je sigurno ono što proizvodimo, odakle ulje dolazi, koliko je transparentan naš lanac dobave, je li ugrožena šuma, životinje, kako se ponašaju prema radnicima, satelitski nadgledamo plantaže, uljare, rafinerije, kooperante, požare te u slučaju kakvog izgreda i nepoštene prakse automatski obustavljamo narudžbe na dva mjeseca i javno objavljujemo imena. Više od 50 mil. ringgita uložili smo u očuvanje staništa divljih životinja na našim plantažama pa ako se dobavljači u ta dva mjeseca ne poprave, prekidamo odnose s njima zauvijek – objašnjava Simon Lord, šef za održivost. Berba plodova palme podrazumijeva i sječu donjih listova koji se odmah slažu na zemlju i priprema humus za buduću sadnju te sprečava erozija tla. Na 15 tisuća ha na Borneu tako je nebrojeno štakora koje su prije tamanile crne kobre, četiri zmije po hektaru. No kako su se radnici bojali, u ovoj tvrtki sa 102-godišnjom tradicijom posljednjih 30-ak godina koriste se sovama kukuvijama drijemalicama (Tyto Alba), 1100 komada uvezenih iz Europe, kao ekološki prihvatljivom metodom suzbijanja štetočina.

Zašto na stup srama?

U IJM Plantationsu u Sandakanu jednako se radi na održivosti proizvodnje, profitu, planetu i ljudima, kaže nam pak čelnik kompanije Joseph Tek Choon Yee, koja se s nametnicima na 12.000 ha palmi bori i prirodnim pesticidima. Navodnjavaju, kompostiraju, dobivaju energiju iz obnovljivih izvora, a koriste se i najmodernijim tehnologijama poput dronova za nadgledanje plantaža. Choon Yee ne krije ponos na svoje carstvo koje zove “butique kompanijom”, a najsretniji je, kaže, jer je svojim radnicima omogućio dobar život u Sandakanu. I on ima problema s domaćom radnom snagom koja hrli u gradove pa na njegovim plantažama radi 800 uvezenih radnika iz Indije, Indonezije i Filipina, koji su ovdje doveli i supruge i djecu.

– Dobar sam poslodavac i vjerujem da radim pravu stvar. Svugdje ima crnih ovaca, no zašto cijelu industriju staviti na stup srama? Makne li EU palmino ulje iz jednadžbe, imat će to katastrofalne posljedice za sve i mnogi će potonuti zajedno s usjevima – kazao nam je Choon Yee. Malezijske vlasti puno nade polažu u novu rundu pregovora s EU početkom iduće godine. Biljana Borzan, potpredsjednica eurosocijalista za međunarodnu trgovinu EP-a kaže kako nova EU pravila neće zabraniti uvoz palmina ulja, no ono se više neće smatrati održivim i obnovljivim izvorom energije, što podrazumijeva i zabranu subvencioniranja od država članica.

– Na neki način, orangutani će doći glave uvozu i korištenju palmina ulja kao goriva u EU. Snimka orangutana kako bježi pred bagerom koji krči šumu za nove plantaže palmi je postala vrlo učinkovito oružje u rukama Greenpeacea i drugih ekoloških organizacija koje se bore protiv deforestacije u Maleziji i Indoneziji. Podaci o nezaustavljivom krčenju šuma u tim zemljama odavno su poznati, no javno mišljenje građana EU relativno se nedavno okrenulo protiv palmina ulja kao biogoriva, ali i kao sastojka u nekim prehrambenim proizvodima – kaže ona, ističući kako se prije dva tjedna se u Jakarti održao sastanak predstavnika EK s vladama Indonezije i Malezije, no nije bilo velikog napretka.

Obje zemlje prijete sporom pred Svjetskom trgovinskom organizacijom i protumjerama, no teško da će se napraviti potpuni zaokret i opozvati odluke EU i država članica o smanjenju korištenja palmina ulja.

Iz Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF) Malezija upozoravaju pak kako ne ugrožava orangutane palmino ulje ni neki drugi usjevi, već neodrživa poljoprivredna proizvodnja. Zabrana palmina ulja u korist nekih drugih usjeva rezultirat će smo još većom deforestacijom jer oni traže još više zemlje, poručili su iz WWF-a. Za tonu palmina ulja treba 0,26 ha, repičina 1,25 ha, suncokretova 1,43, a sojina, primjerice, 2 ha zemlje.