Slavljen diljem europskoga kontinenta, Marulić je pripravan očekivao smrt koja je, kako je sam u dubokoj starosti pisao, već klapala na vratima. Marku je Maruliću starost bila omražena, a što je očito u njegovim latinskim stihovima i prijevodu Nikole Šopa: Ciloj u starosti toj trhotan mana je niz. / Leđa se grbe i klamiću kraci i drhturi tilo, / Obraz mežura, i gled blidi, a otpada zub. / Koža u vorama visi, i sliću na ćelavu glavu / Osice, stršljeni zli, pčela, komarac i trut. / Oči se mrene, a jaziku svaka slačina je žuka, / Sluhom što ostade gluh mrmori dosadan bruj./ […] Otuda često na razbor navaljuje ma’nitost grda, / Učas ter postane lud, bistru ki imaše svist. / Dodaj k tome, da smrti i primnoge nesriće svojih / Mora doživiti sid čovik i plakati slip.
Ča smo na tom svitu?
Zato je smrt Marulić doživljavao dijelom života, on je živio uz srednjovjekovni memento mori koje je pretočio u svoj stih ča smo na tom svitu. Vječno pitanje ubi sunt? Marulić je postavljao dok je obilazio ruševine svojih predaka: Dosad sam ti, predragi Dinko Papaliću, tumačio tuđe, a sada ćemo otvoriti naših pređa spomenike, koje sam često s tobom skitajući se po solinskim razvalinama i zidinama gledao gdje leže posvuda, a kadikad razmišljajući kolika je nekad bila slava rodne grude, ponavljao jecajući onu Vergilijevu ‘Fuimus Troes, fuit Illium et ingens gloria Teucrorum, nunc nulla’ (Bili smo Trojanci, postojao je Ilij i golema slava Teukra, a sada ništa). Kakav i kolik je bio ovaj grad, koji, razoren od Gota, prestade postojati, ne svjedoče samo njegovi ostaci, nego pokazuje i autoritet pisaca stare povijesti.
Nažalost, upravo je u Marulićevo doba nestalo nekadašnjega jedinstva kršćanskoga zapada, pa se tada u svim mediteranskim zemljama rat zapravo vodio protiv krivovjernika. U njima je kršćanski zapad vidio mnogo većega neprijatelja od nevjernika. To nije nimalo čudno kad znamo da je i Martin Luther pisao antiturske stihove pa je njegova Molitva protiv Turaka, pape, smrti i đavla postala svojevrsnom parolom protestanata protiv katolika.
Zbog svega su toga uši zapadnih vladara ostale gluhe na molitve suprotiva Turkom, no istovremeno su Marulićeve knjige u kojima se pojavljuje Judita postale poželjnima u novoj borbi kršćanskoga zapada. U tom kontekstu valja odčitavati i pojedina djela znamenitoga njemačkoga slikara Lucasa Cranacha Starijega, koji je bio veliki prijatelj Martina Luthera. Iz Cranachove je radionice izašlo najmanje osam varijacija prikaza Judite, premda je najslavnija ona slika Judite s Holofernovom glavom iz 1530., koja je prikazana kao gotovo identična njegovoj drugoj slici na kojoj je zavodnica Salome s glavom Ivana Krstitelja. Judita i Salome toliko su slične na dvama Cranachovim djelima da slabiji poznavatelji opusa toga slikara nerijetko vjeruju da je riječ o jednoj te istoj slici. Ove su dvije biblijske figure u Cranachovoj interpretaciji prikazane kao ista žena, zavodnica-ubojica koja varkama dolazi do trofeja na srebrnom pladnju: odsječene muške glave. Jedina razlika među njima bit će to što će Judita imati mač.
Ipak, najeksplicitniji prikazi Judite iz toga vremena proizići će iz radionice njemačkoga gravera i slikara Barthela Behama, koji će 1525. godine s nekolicinom slikara biti protjeran iz luteranskoga Nürnberga kao takozvani bezbožni slikar. On je tvrdio da ne vjeruje ni u krštenje, ni u Krista, ni u euharistiju. Iste je godine nastala njegova gravura obnažene Judite kako sjedi na Holofernovim golim prsima dok u jednoj ruci drži Holofernovu odsječenu glavu, u drugoj drži mač ukrašen mjesecom. Takva je drastična erotizacija biblijskih likova ipak raritet u tom vremenu. No da je klica erotičnosti postojala i u književnim i likovnim djelima ranoga novovjekovlja, teško je zanijekati.
I dok je u srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti vladala prevlast crkvenog pokroviteljstva nad tumačenjem Judite kao Mulier Sancta ili Djevice Marije koja moli ili gazi Sotonu i šalje ga u Pakao, u renesansnoj umjetnosti ona postupno postaje postfiguracijom pramajke Eve, koja sublimira nasilje i erotizam. Jednako kao što Donatellova Judita nije lišena senzualnosti, tako neće biti ni ona Marulićeva.
Umro je Marko Marulić 5. siječnja 1524., a prema testamentarnoj želji pokopan je u obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Frane, nadomak gradskim zidinama, pod grobnom pločom s natpisom „Hic jacent ossa Ven. M. Maruli 1524“ (Tu, dakle, leže kosti veleštovanoga Marka Marulića). U drugoj polovici 16. stoljeća prasinovac Aleksandar postavit će stricu Marku i svojemu ocu nadgrobni spomenik koji se danas nalazi s desne strane ulaza u crkvu splitskih franjevaca na obali.
Spomenik na Voćnom trgu
Marulića će u domaćoj sredini opjevati pisci od Petra Hektorovića i Petra Zoranića, preko Jurja Barakovića i Jeronima Kavanjina, pa sve do Tina Ujevića i Tonča Petrasova Marovića. Kada hrvatski preporoditelji, po uzoru na druge europske zemlje, u osvit rađanja modernih nacija, a u okviru kulturne politike započnu formirati hrvatski kulturni i književni kanon, bit će Maruliću zajamčeno prvo mjesto u ediciji Stari pisci hrvatski tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU). Tom će prilikom Ivan Kukuljević Sakcinski napisati uvodnu studiju i prirediti, zajedno s Vatroslavom Jagićem, Marulićeva hrvatska djela za prvi svezak spomenute edicije, a koji će biti tiskan 1869. godine.
Marulićev je portret na nagovor don Frane Bulića izradio Bela Čikoš Sesija, a on se danas nalazi u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Portret velikoga hrvatskoga humanista koji je pak izradio Emanuel Vidović prikazuje u maniri baroknih portreta pisca kao starca plemenitih i dostojanstvenih crta lica u zagasitim tonovima. Taj se portret danas čuva u Muzeju grada Splita.
Važan je portret Marulića na slici Razvitak hrvatske kulture Vlahe Bukovca, koju je Isidor Kršnjavi naručio za dekoraciju ondašnje Sveučilišne biblioteke u Zagrebu iz 1913. Ta slika predstavlja apoteozu Ivana Gundulića kao poeta laureatus kojega okružuju brojni hrvatski velikani, kako oni stariji među kojima je Marko Marulić, tako i povorka mlađih među kojima su hrvatski preporoditelji. Tada nije bilo prijepora o tome treba li tron najvažnijega hrvatskoga pisca pripasti Gunduliću ili Maruliću, nego je izbila politička afera zbog nakane vladinih predstavnika koji su željeli apoteozu Gundulića prenijeti na političara Nikolu Skerlecza. Srećom, to se nije dogodilo pa je, prema ondašnjoj kulturnopolitičkoj zamisli preporoditelja, Gundulić ostao sjediti na prijestolju kao predstavnik dubrovačke književnosti i štokavskoga narječja, koje će postati dominantna osnova hrvatskoga standardnoga jezika. Danas je nekadašnja Nacionalna i sveučilišna biblioteka prenamijenjena u Hrvatski državni arhiv, čime su zagrebački studenti izgubili dodir s jednim od najljepših i najrječitijih prostora njihove kulturne povijesti. Važan je prikaz Marka Marulića na freski Hrvatska škola Krste i Željka Hegedušića u Hrvatskom institutu za povijest, koja je načinjena 1943. godine. I ta freska ujedinjuje ideju hrvatskoga sjevera i juga jer je podijeljena u gotovo dva pravilna kvadrata, na kojem je hrvatski jug simboliziran Dubrovnikom, tj. dubrovačkom palačom Sponza, a hrvatski sjever Zagrebom, odnosno starom Vijećnicom, točnije Bakačevom kulom. Ta dva hrvatska prostora povezuje skulptura Apolona, zaštitnika sviju muza, na čijem je postolju urezan elegijski distih Ivana Česmičkoga, koji je, prema nekim svjedočanstvima, urezan i na njegov grob u Pečuhu. U prijevodu taj distih glasi: Tu leži pjesnik Ivan, koji je na Dunav zavičajni / Prvi donio pjesmu s božanskoga Helikona.
U skupini književnika s juga, iza leđa svetoga Jeronima koji je duhovni otac ovim ranonovovjekovnim umjetnicima, nalazi se dostojanstveni Marko Marulić, pokraj staroga Julija Klovića i mladoga Ivana Gundulića. Uz književnike na fresci Hegedušića su hrvatski kipari, arhitekti i slikari iz ranoga novovjekovlja. Želimir Janeš izradio je prekrasnu medalju Korablja Marka Marulića 1970. Na njezinu se aversu nalazi: na pramcu starohrvatske korablje na jedra shematski prikaz više likova. Signatura dolje desno: ŽJ / 70 (u dva retka, na desno). A na reversu: U udubljenom pačetvorinastom polju glagoljsko slovo „Č”. Preko toga natpis u devet redaka: OVDI USRID LUKE / NAŠA MLADA PLAVCA / UZDVIGLA JE JIDRA / VOLJNA / SMINA I NOVA / I HO(J)TE ĆA POJTI / PUTOM SVOJEG / PLOVA / TIN UJEVIĆ. Uz rub prema lijevom natpis: KORABLJA MARKA MARULIĆA.) Hrvatski slikar i grafičar Miroslav Šutej, koji je dizajnirao hrvatski grb i novčanice 1993. godine, među njima je osmislio i onu s likom Marka Marulića u vrijednosti 500 kuna.
Što se tiče post mortem Marulićeve sudbine, treba svakako spomenuti i najvažniju skulpturu Marka Marulića. Nekoliko godina prije 400. obljetnice piščeve smrti, u drugom desetljeću 20. stoljeća, rodila se ideja da Marulić dobije pristalu skulpturu. Na nagovor don Frane Bulića veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović započeo je sa svojim radom. Marulićev platonistički opis fiksiran je u prvoj njegovoj biografiji u kojoj Božićević navodi i podatak o piscu koji se u mladosti volio lijepo odijevati, i to sve dok ga nije pogodila i još dubljoj kontemplaciji i askezi privukla smrt brata Šimuna. Ovako Marulića opisuje njegov bliski prijatelj:
„Bio je srednjega stasa, širokih ramena, tijela neugojena, nego vitka, čela vedra i široka; oči mu bijahu crne, nos orlovski, lice pristalo, kosa poput kore kestena i duga, brada ozbiljna i časna; svi dijelovi tijela skladno su se slagali sa stasom.“
Meštrović se u osmišljavanju Marulićeva lika uz taj opis inspirirao i fizisom Josipa Marolija, posljednjeg potomka ove obitelji koji je umro 1934., a pozirao je kiparu desetak godina prije prilikom izrade skulpture. Međutim, dogodilo se i to da je skulptor u svoje djelo djelomično uklesao i svoj autoportret, jer je očita sličnost toga spomenika s njegovim autorom. Meštrovićev spomenik Marku Maruliću svečano je otkriven u Splitu na Voćnom trgu 26. srpnja 1925. godine, u povodu otvorenja željezničke pruge Zagreb – Split i održavanja velike Jadranske izložbe. Na taj je način još jednom potvrđena nakana naših preporoditelja da se hrvatska kulturna politika mora uvijek iznova potvrđivati opetovanim povezivanjem hrvatskoga sjevera s jugom. U pjesmi Oproštaj velikoga hrvatskog pjesnika Augustina Ujevića, u kojoj se moderni pjesnik oprašta od svojega nacionalnog klasika, potvrđuje se teza prema kojoj je u umjetnosti svaki rastanak sa svojim pretečom zapravo pokazatelj dubokih jezičnih i kulturnih veza jednoga naroda sa svojom prošlošću i njezinim velikanima.