Ako si bio mlad i muško, bolje je bilo otići bilo s kojom vojskom, nego da te ijedna zatekne kod kuće. Jer čim si kod kuće, a nisi njihov, ubit će te.
Ovako je jedan čovjek o Drugom svjetskom ratu kazivao Tihomiru Budanku, načelniku općine Promina, koji mi je to prepričao na groblju u Lukaru, kod crkve Gospe Čatrnjske, nakon sprovodne mise i ukopa sedamnaestoro ljudi koji su na grob čekali 79 godina.
Bilo je to u srijedu, 23. kolovoza, na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Ne znam za sažetiji i točniji prikaz totalitarnosti vremena u kojem su se posvuda, pa tako i po mjestima podno Promine, valjale vojske različitih totalitarnih država i ideologija. Nijedna zaraćena strana, bila kriva ili prava, ne uvažava i ne haje za pojedince koji se nisu svrstali ni pod koji znak i ni u čiju uniformu. I zato je bilo ili se svrstaj pa živi ili pogini za našu stvar, ili ćemo te ubiti odmah jer nisi naš.
Zahvaljujući svjedočanstvu tog istog čovjeka, sedamnaestoro mrtvih i sedamnaest obitelji našlo je tog dana mir i pokoj. Gonjen dječačkom znatiželjom, jačom od straha, krišom je gledao kako u blizini njegovog sela ubijaju i zatrpavaju te ljude. Upamtio je i gdje su sustigli i u klak zakopali jednog koji je pokušao pobjeći. Bilo je to krajem siječnja 1944., kada su partizani u jednoj akciji iz Oklaja odveli devetnaestero ljudi, njih sedmoricu u uniformama i dvanaestoro civila, među kojima i tri žene.
Za grob dvije od njih još uvijek se ne zna. Ali, i njihova su imena zapisana u knjizi "Promina u razdoblju od 1900. do 1950." dr. sc. Zdravka Dizdara, također Prominca, koja je tog istog dana predstavljena u Domu kulture u Oklaju. Velika je to i važna historiografska monografija jednog kraja, znanstveni rad utemeljen na ogromnoj količini pomno istražene literature i dokumenata iz najrazličitijih izvora i arhiva.
Rijetki su oni koji imaju dosljedan stav i pijetet prema svim žrtvama zlih vremena, bez obzira na kojoj su i čijoj strani pali i bez obzira tko ih je, kao nedužne i ni pod čiju kapu svrstane civile, ubio. Ako se pitamo zašto se kod nas Dan sjećanja na sve žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava ukopom i odavanjem počasti baš žrtvama zločina koji su počinili partizani i komunisti, odgovor je šutnja o tim žrtvama koja je skoro pola stoljeća na totalitaran način bila zapovjeđena i nametnuta.
Međutim, ono što je osobita vrijednost knjige Zdravka Dizdara i što njeno predstavljanje upravo na taj dan čini žalosno prikladnim, jest njen drugi dio koji donosi do sada najopsežniji, najistraženiji i u najvećoj mogućoj mjeri dokumentima poduprt popis svih palih i ubijenih Prominaca tijekom Drugog svjetskog rata.
Na temelju te knjige Tihomir Budanko je u svom govoru na groblju, nad zajedničkim grobom komunističkih žrtava, naveo statistiku koja obuhvaća sve stradale, a među njima 150 partizana, 125 ustaša, 50 domobrana i 23 poginula u nekim drugim formacijama, među kojima su bila i tri četnika, te 228 civila. Između ostalog, na temelju te knjige načelnik je nad grobom ovih posljednjih pronađenih žrtava govorio o zlom vremenu rata koje je u stanju u ljudima pobuditi ono najgore.
A to najgore, kako sam čuo od više ljudi toga dana, bila su prokazivanja i potkazivanja kojima su pojedinci namirivali neke stare račune, osvećivali se za stare zavade oko polja i blaga ili udovoljavali grijehu zavisti.
Na samom predstavljanju knjige koju je izdala Zagrebačka stvarnost, govoreći o plodu svog višedesetljetnog ustrajnog rada, istraživanja i probijanja zidova šutnje koji su se podizali na svakom koraku, autor je govorio i o svojoj namjeri da se, u prvom redu, u što je moguće većoj mjeri dozna istina o zbivanjima tih godina u prominskom kraju u kojem je i on rođen. I izrekao je želju da knjiga "daje snagu duha i nadu za novu vedrinu i mir u budućnosti, a ne da bi se bilo kome sudilo ili bilo koga za bilo što osuđivalo".
Pravda je ionako u gotovo svim sličnim slučajevima zakašnjela. Ali, poruka dana je bila i poziv svima koji još nešto znaju o nerasvijetljenim zločinima i neznanim grobnicama da se jave. Ne samo iz Drugog svjetskog rata, nego i ovog posljednjeg. Toliko je još nestalih kojima se ne zna za grob. Nemojte da i na njihovo otkrivanje čekamo osamdeset godina, upravo je zavapio nad grobom o Lukaru šibensko-kninski župan Jelić.
POVEZANI ČLANCI:
Janković (Nikole) Drago iz Bobodola, Srbin, ratar, civil, prvi je u toj "prominskoj knjizi mrtvih". Slijedi osamdeset stranica s 576 imena i bogato dokumentiranih natuknica iz kojih se mogu iščitati čitavi neispisani romani, sudbine, životi i smrti usred i uslijed totalitarnog ratnog zla i ludila. Posljednji na tom tragičnom popisu je Zrile (Ivana /Iće) Krste, Hrvat, ratar, ustaša iz Vučipolja. Onog prvog, Srbina Dragu, u jednom od svojih brojnih pljačkaških i ubilačkih pohoda na Prominu strijeljali su četnici. Ovog posljednjeg, Krstu, prokazanog kao ustaškog špijuna, u jednoj su akciji likvidirali partizani.
A sve to usred istog prominskog krša, pod istim nebom i s istim pogledom na dragu im planinu. I još nešto imaju zajedničko i Srbin Drago, ustrijeljen na putu od četnika, i Hrvat Krste, otet i smaknut kao tobože opasan špijun od partizana. Te 1944. godine, kada su ubijeni, obojica su imala sedamnaest godina.
I zato je Dizdarova knjiga, s tim svojim popisom, upravo onakva knjiga mrtvih, za pouku i mir među živima, kakve bi sve slične knjige trebale izgledati. A uz to je i veliki pothvat i autora, i njegova izdavača i urednika, također Prominca Željka Džape. Obojica imaju nekog svog na tom popisu.
Pitao sam nakon svega jednog Prominca kako su on i čitava obitelj doživjeli nakon svih tih godina otkriće kostiju i ukop svog člana od kojeg je ostala samo slika na zidu stare kuće. Nije bilo tog režima kojeg bi se njihova baba, majka ubijenog, toliko bojala da bi sliku uklonila.
Odgovorio mi je: kao smirenje.
Njegov je stric imao 21 godinu kad su ga, kao civila, partizani odveli i ubili.