Meka za odmor lica s naslovnica. Ivica Todorić, Zdravko Mamić, Nadan Vidošević, Božidar Kalmeta, obitelj Leko, Florijan Boras, Rajko Dujmić... pa čak i Severina. Društvo je to koje vikendom mir traži u – Ravnoj Gori. U mjestu radišnih ljudi proveli smo dan među vikend-placovima na 800 metara iznad mora koji su mamac za elitu. Obišli smo vikendice razvikanih hrvatskih obitelji, pa zatim sjeli s domaćima koji imaju vikend-susjede koje poznaju s TV ekrana.
– Ivu Todorić susjed je srel u šumi kak bere vrganje... – kaže jedan. Ravnogorci ne otkrivaju imena, susjedi su, nisu ni važna. Ali su detalji sjajni.
Iva u Hlevcima ima drvenu kuću, na kojoj piše “Čarobna koliba”. Na osami je. U idili.
– Je, pa bila je ona i tu dolje kad je bila fešta, fažol je s nama jela. Bile su pristojne ženske. Nisu rekle čije su, ali znali smo da je ona Todorićeva kći. Navodno je kod nje jedna noć i 1200 eura.
Mamić u Bosancima
A tata Todorić?
– Njega smo viđali na televiziji, a tko bi ga i vidio. Eto, dođe vikendom a da ga nitko i ne vidi – pričaju domaći.
Netko dodaje:
– Viđali smo u toj kući i Severinu i Ninu Badrić.
U blizini, također u Hlevcima, samo s druge strane brda, vikendica je i Nadana Vidoševića.
– Tu se organiziraju svadbe. Iznajmljuju, bit će i preko 20.000 kuna za večer – govore susjedi pa nastavljaju:
– Ne znamo kad je svadba, to je u pravilu inkognito, no jasno nam je da se nešto događa kad vidimo balon na putokazu. Znamo da je nešto gore.
Trenutačno je kod Vidoševićevih prazno. Srušena je i ograda koja okružuje kuću. Snijeg je napravio svoje.
– Njegovo je imanje najveće. Kuća ima i bazen. Teško se i vidi sve, ograđeno je nasipom, kao zvučni zid! Ima i lokalnog čovjeka koji na to pazi. A kad su svadbe, hranu spremaju u Brezi.
Zastaju susjedi pa hvale Vidoševića:
– Vidošević je kupovao i stabla. Spašavao je tu po Ravnoj Gori stare lipe koje su ljudima rasle oko kuće i selio ih k sebi. Susjedi su bili zadovoljni, stabla su im smetala i bojali su se da im ne padnu na kuću, pa su ih se htjeli riješiti, a Vidošević nije dao da se režu nego je preselio cijela stabla. Iskopali su debla zajedno s korijenjem i preselili stabla k njemu. Samo, ne znamo je l’ su mu se stabla uhvatila... Zaštićeno je od pogleda.
Selimo se u Vrh. Mjesto gdje vikendice ima obitelj Mamić. Tri vikendice.
– Čitali smo neki dan u novinama da su vikendice u Staroj Sušici, ali ovo se zove Vrh! Nekad su ovaj proplanak zvali i Bosanci. A gore, s prozora Mamićeve vikendice, ako je lijepo vrijeme vidi se i – toranj na Sljemenu! Sad je magla, ali kad je lijepo... Eto, njegova je kuća zadnja – govore na brdu.
Jeste li ga sretali ovdje?
– Kako ne, sreli smo ga i dolje u crkvi.
Pričaju i kako je jednom susjedu platio za košnju trave.
– Bio je jako darežljiv. Općenito, baš je vrlo ugodan čovjek taj Mamić. Uopće nije onakav kakvog ga vidimo na televiziji. Očito u javnosti ima takav stav, rekli bismo – s laktom. To valjda funkcionira u politici i biznisu. A jesu li ti ljudi takvi i inače ili se prave kad su na televiziji – ne znamo. Ali, negdje nije kako treba, negdje glume. Ili tu ili tamo – filozofiraju susjedi.
Do kuće Mamićevih je kuća njegove sestre.
– Ta je drvena kuća jako čudna, izgleda kao sjenik, sve je zatvoreno, prozori su u daskama. Ova Mamićeva baš i izgleda kao vikendica – govore.
U neposrednoj blizini je i vikendica HDZ-ovca Florijana Borasa.
– Sad je u penziji. Ima plantažu aronije, ugodan čovjek.
U Starom Lazu vikendica je obitelji Leko, poznatih vlasnika hotela.
– Odavde se vide Karavanke! – kažu susjedi.
Do nje je i vikendica Božidara Kalmete. I u njoj trenutačno nema nikoga. Samo jedan automobil parkiran ispred. Vjerojatno osobe koja održava kuću.
Par stotina metara dalje je i vikendica – Rajka Dujmića. Također u Starom Lazu, predzadnja kuća prema Mrkoplju.
– Eh, on je najdulje ovdje! Rajko je odmalena dolazio u naš kraj. Pa naš susjed Nikica Komadina učio ga je svirati gitaru! Tu ju je on naučio... Sjećamo se kako je rekao da ga je učio tada svirati tamburu, Rajko nije ni znao kako je treba držati, rekao je da je okrenuo vrat tamburice na krivu stranu. A ti Komadine su poznati muzičari, cijela obitelj. Kaj god im daš u ruke – sviraju. Tako je i s njihovim bratićima Kučanima.
Srećete li Dujmića?
– U posljednje vrijeme ne, ali dolazio je tu na piće, sretali smo ga i u Brezi, pa dolje i u dućanu – pričaju susjedi.
Ostavljamo vikendice na brežuljcima i spuštamo se u centar. U kafiću “Fancy”, susrećemo Rudolfa Renku (65) i Mladena Gecana (53).
Je l’ ima cura za udaju u Ravnoj Gori?, pitamo u šali.
– Normalno da ima, ali ima i starijih fanti koliko hoćeš, njih je još više! Bili ste kod Mamića gore? E, tamo gore kod Mamića dečki su većinom neženje... – smiju se pa nastavljaju:
– Nekad su se mladi mogli u Ravnoj Gori puno lakše upoznati. Pa ovdje je 80-ih bilo nevjerojatno puno zabave. Parni Valjak svirao je u Ravnoj Gori čak četiri puta! Dolazio je nekad Vice Vukov, bio je i Ivo Robić, Plava trava zaborava... – priča Rudi, a Mladen dodaje:
– Bio je i Mišo!
Čak je i Mišo ovdje svirao
Mišo u Ravnoj Gori?
– Tako je, imao je ovdje koncert... Okupilo se više od tisuću ljudi, pun je bio naš dom.
Kad su čuli da su novinari u mjestu zbog slavnih vikendaša, Mladen Gecan je rekao:
– Imamo mi i susjeda Kineza! Pa čak i Azerbajdžanca.
Što ih privlači u vaš kraj?
– Vidi, ja sam ovdje rođen. Meni je gradska vreva ipak previše. Studirao sam strojarstvo u Rijeci, bio i u Zagrebu, ali je za mene to prenaporno. Nisam naučen. Tu u Ravnoj Gori ipak ležernije živim, nije tako ubrzano. I hrana je zdravija...
Ide kolinje?
– Možda u par kuća. A nekad je svaka familija imala barem tri svinje.
Zagreb je udaljen 102 kilometra.
– Za sat vremena sam u Zagrebu! I to s Golfom II. Vozim lagano, 110 ili 120 na sat i eto me. Pa prije bi čovjek došao ujutro na posao iz Ravne Gore u Špansko, nego po gužvi iz Črnomerca u Dubravu. Eto, naša apotekarica putuje iz Zagreba svaki dan. Hvala bogu, ne hodamo često k njoj – govori Gecan.
Zanimljiv je to kraj, kako kažu, govore na čak četiri dijalekta.
– U mjestu govore na četiri dijalekta. Gore su do Mrkoplja štokavci, to je tamo gdje vikendicu ima Dujmić. U dijelu Starog Laza gdje je Kalmeta su štokavci i čakavci, a u Cagaru kajkavci. A tu dolje, kod nas u Ravnoj Gori, ima i – kejkavaca! To su slovenske familije – priča Rudi i dodaje:
– Mi smo najzapadniji kajkavci u Hrvatskoj! Uostalom, ima u ovom kraju i dosta Čeha i Slovaka. I Slovenci su naseljavali upravo ono naselje Vrh, gdje Mamići imaju vikendice.
U društvo stiže i prvi čovjek mjesta Mišel Šćuka (40).
– Sad nas je oko 2400 u mjestu, a svaki mjesec stigne barem jedna beba! Najponosniji sam na svoje susjede, puni su života. Eto, imamo prvaka hrvatske u nordijskom skijanju, vatrogasce od 1888. godine, naš zbor Gimpl bio je u finalu emisije “Do posljednjeg zbora”, tu gotovo svaka kuća ima nekog muzikaša. Pa imamo i KUD Slogu, puhače, tamburaše... Od 125 učenika u školi većina ih je uključena u razne aktivnosti.
Koji je najveći vrganj koji ste pronašli?
– Ah, tko će ga znati. Kod Vizjaka u doba vrganja šuma ih je puna. Ima i Riječana i Zagrepčana...
A medvjeda?
– Ja sam sreo dva u svom dvorištu. Moja Bela je lajala, iziđem da vidim što se događa i vidim dva medvjeda, godišnjaka, kako se motaju oko kuće. Potjerao sam ih – priča Šćuka.
Koja je cijena zemljišta u ovom kraju?
– U prosjeku 25 eura po kvadratu. I prodaja je sada stala. I dobro da je tako jer bi se pretjeranom gradnjom narušio naš kraj.
Koliko ima vikendica?
– Oko 50.
I od njih 50 gotovo 10 vikendice su slavnih?
– Tako nekako...
Zašto ovaj kraj privlači poznate?
– Mirno je. I nitko ih ne dira. U pravilu imamo dobre odnose sa svima. Svi smo tu jednaki. I tko god od vikendaša dođe, uklopi se brzo u zajednicu. Pa i ako je tko poznat, nitko u njega ne upire prstom niti viče za njim na cesti. Danas je svakome potreban mir. Da dođe u Ravnu Goru i malo uživa – kaže prvi čovjek mjesta.
Hotel “Breza” nudi smještaj, imaju ovdje i pansion “Bijelu ružu”, a hrana kojom se ponose su medvjeđi gulaš i kolač od borovnice. Kafići su “Fancy”, “Pod voltom”, ali i jedan znakovita naziva – “Posljednja šansa”.
– Ma kafić se zove “S”, odnosno “Slavica”. Ali mi ga svi zovemo “Posljednja šansa” jer je kafić gazde Viktora bio posljednji na putu prema šumi. Nekad kad je šumarija imala 100 ljudi, to je bilo posljednje mjesto gdje ste mogli popiti kavu, gemišt ili lozu prije nego što krenete u šumu raditi – govori Gecan.
Poštar, svećenik i načelnik
A šumarija danas?
– Imamo jaku drvnu industriju. Ravna je više od 20 godina ovdje, i talijanska tvrtka Caligaris. U obje radi oko 270 ljudi. Okvirno, za drvnu industriju vezano je oko 400 mještana. A tu je i transport.
A tko ne radi s drvom?
– Poštar, učitelj, načelnik i svećenik. Sad gradimo novi vrtić, to je demografska mjera, jer u ovim krajevima je isti problem kao i u cijeloj Hrvatskoj. Time bismo zadržali mlade obitelji s djecom. I udžbenike smo kupovali dvije godine unatrag, prije odluke Vlade, za sve klince – govori Šćuka.
Po čemu ste posebni?
– Do metra snijega se ne žalimo! A kad ga je preklani bilo 210 centimetara, rekli smo da smo se tek zagrijali, da normalno funkcioniramo. Normalno dođemo i na posao. Pa ja ni jednom nisam, kao profesor, zapeo u snijegu na putu do Delnica. Baš nikad! – ističe Gecan.
Pričaju da im krovovi popuštaju.
– Kad napada snijeg, to je problem. Okupilo nas se posljednji put možda i stotinu susjeda, nakon što je nazvala doktorica i rekla da u ambulanti počinje pucati strop. Svi smo se brzo popeli na krov, i sve na ruke. Bila je noć, -17 stupnjeva, a mi smo od jutra do navečer skidali snijeg s krova. Doktorica i medicinska sestra kuhale su nam čaj. Složni smo – govori Gecan.
A kamo vi idete vikendom?
– U Rijeku u kino, neki idu k susjedu na gemišt, a i more nam je blizu... Ili odemo do zagrebačke Arene. Ako žena i kći žele u šoping...
To je nama naša borba dala...