Uvijek kad se približava prvenstveni dvoboj između Dinama i Hajduka lijepo je prisjetiti se najveće utakmice tih dvaju klubova, igrane 29. svibnja 1983. u Zagrebu, najbolje dosad i s izravnom posljedicom. Prema procjenama medijskih izvjestitelja, na tribinama bilo je 65.000 posjetitelja, iako je prodanih ulaznica na kraju bilo nešto manje, ali je naplaćen dotad najveći prihod. Bilo je to doba Ćire Blaževića.
Sezonu prije Dinamo je osvojio prvenstvo, a u finalu Kupa izgubio je od Crvene zvezde. U toj sezoni 1982./1983., dva tjedna prije tog odlučujućeg susreta s Hajdukom, Dinamo je 15. svibnja u Maksimiru pred 55.000 gledatelja u prvenstvu pobijedio Crvenu zvezdu. U tom trenutku bio je dva boda iza Partizana na čelu ljestvice i šest dana kasnije, 21. svibnja, igrao je s njim u Beogradu na stadionu Crvene zvezde, pred 95.000 posjetitelja, neodlučeno (2:2). Na stadionu bila je teška sparina, ljudi su padali u nesvijest… Utakmica je bila izvanredna.
U prvom poluvremenu Dinamo je poveo s 2:0 i tijekom igre promašio ukupno šest prigoda. Dogodio se nevjerojatan ishod: Partizan je bio slomljen, skrhan, ošamućen i pregažen, no nije pobijeđen. Bio je to zapravo odlučujući susret u kojem se Dinamo trebao bodovno izjednačiti s Partizanom, a kako nije, dvoboj s Hajdukom promaknut je u najpresudniji. Tri dana poslije neponovljive utakmice s Partizanom, Dinamo je 24. svibnja u finalu Kupa svladao Sarajevo s 3:2. Ako je Dinamo doista i prokockao prvenstvo neodlučenim s Partizanom u Beogradu, još nije bilo sve izgubljeno. Partizan je na prvom mjestu imao 40, Dinamo na drugom 38, a Hajduk na trećem 37 bodova. S obzirom na to da je Partizan išao na teško gostovanje podgoričkoj Budućnosti i prijetio mu je poraz, Dinamu, odnosno Hajduku u međusobnom susretu odgovarala je samo pobjeda. Ali je nezaboravna utakmica završena 1:1, Partizan je doista izgubio u Podgorici, no ništa se bitno na ljestvici nije dogodilo. Dinamo i Hajduk odigrali su viteški. Šest dana kasnije, 4. lipnja, Partizan je pobijedio Crvenu zvezdu s 3:2, možda najpoštenije, ali je time prvenstvo odlučeno. Crvena zvezda bila je peta i nije u toj utakmici ni bila u nekoj kombinaciji.
Zdravko Mamić je 2015. u dva navrata bio u pritvoru: u srpnju i studenome. Prema financijskim izvještajima, poslije njegovih pritvora i bijega 2018. Dinamo je prihodovao fantastičnih gotovo milijardu i pol kuna. U tom razdoblju je dvaput igrao u grupnoj fazi Lige prvaka i jednom u Europskoj ligi. U razdoblju od 2011. do 2014., kada je također dvaput igrao u jesenskoj dionici Lige prvaka, obrtaj je bio puno manji: oko 665 milijuna kuna, a tri godišnja izvještaja prikazana su s negativnim saldom. U dionici poslije pritvora prihod se povećao za više od 750 milijuna kuna i posebice je bila uočljiva dobit 2018. koju je on u većini proveo u bijegu pred hrvatskim pravosuđem. Prošlogodišnja dobit je, naime, iznosila gotovo deset milijuna eura.
Vjerojatno su sve te velike razlike u brojkama slučajne, odnosno imaju svoju podlogu i nemaju veze s pritvorom i bijegom. Ali su činjenične. Neprofitna udruga 80 skupštinara, odnosno njezini upravitelji, raspolažu s golemim novcem, te ako su oni i posljedica dobrog gospodarenja Zdravka Mamića iz Međugorja, Udruga će se po zakonu morati preoblikovati u sportsko dioničarsko društvo. Ni jedna tranzicija nije prošla bez potresa pa će tako, čini se, biti i s Dinamom. Izvrsni rezultati kao da odgađaju neizbježnost preoblikovanja. Mamić iz Međugorja najavljuje svoju pobjedu, no uz krvavu cijenu! Kaže da će se vratiti u Hrvatsku ako mu Vrhovni sud ukine 6,5 godina zatvora, ako ukine istražni zatvor u svezi s drugom optužnicom i ako se suđenje premjesti iz Osijeka. Malo je vjerojatno da će se sve to dogoditi i Mamić se, zapravo, u Maksimir nikada neće vratiti na bijelom konju.
Premda se trenutačna Dinamova situacija čini dobitnom, najboljom u povijesti, u biti je neodrživa. Sadašnji osjećaj užitka je možda privremen iako se mnogo toga uhvatilo pod ruku: zgušćivanje odličnih igrača, trener za visoke domete i sjajno ozračje. Nema Mamićeva nepodnošljiva javnog utjecaja, pa ako se s Bjelicom i čuje deset puta na dan, kako mi je nedavno u „Westinu“ rekao Ante Čačić, izbornički prethodnik Zlatka Dalića, ipak mu ne puše za vrat. Mamić je sam najveći gubitnik: osim jedne nepravomoćne presude i dvije potvrđene optužnice, ne može izravno uživati u utakmicama, pobjedama i medijskoj pažnji. Pitanje je i hoće li moći i na koji način sudjelovati u prodaji Olma, Livakovića, Mora i Oršića kad dođu neodoljive ponude. Navijači, skupštinari, igrači i treneri ga istodobno mogu uzdizati do neba, ali i proklinjati.
Prošli tjedan su, neovisno jedan o drugome, intervjue dali predsjednik Hajduka Marin Brbić i otišli sportski direktor Saša Bjelanović. Unatoč naporu kolege novinara Frane Vulasa, Brbić Slobodnoj Dalmaciji nije pružio gotovo ni jedan smisleni odgovor. Što se dogodilo u Velikoj Gorici? Zašto su se igrači „ispovijedali“ pred navijačima pet do deset minuta? Zar doista u strahu da putem ne dobiju batina? Ako je to izmišljeno, onda je valjalo reći istinu. Bio sam u Velikoj Gorici i znam da je to bio glavni događaj. Bjelanović je u svom intervjuu to relativizirao usporedbom s nekim talijanskim primjerom. Brbić se pohvalio pretvorbenim modelom ustrojenim na članskom principu: „tim oblikom avangarde i privrženosti svi se možemo ponositi“. To nije točno. Dojam je da se Brbić na neki poseban način boji navijača. Ako bi se taj princip preoblikovanja primijenio u Dinamu, brzo bi se suočio s Hajdukovim problemima.
>>> Pogledajte kako je izgledao povratak Zorana Mamića u Dinamo
"Brbić se pohvalio pretvorbenim modelom ustrojenim na članskom principu..."! Njemu jos nije jasno da su tim modelom Hajduku de facto stavili omcu oko vrata... U taj klub vise nitko ozbiljan nece investirati, i klub ce zauvijek ostati talac ulice. To im je rekao i Aurelio De Laurentiis, vlasnik Napolija. Njega je interesirala investicija u Hajduk, ali kad su mu objasnili sadasnju vlasnicku strukturu, covjek je odmah izgubio interes.