U rukama političke elite hrvatstvo je oruđe za konzerviranje nejednakosti u društvu

Bi li danas i Vlado Gotovac da je živ i da kaže “Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju...”, kao ispred zgrade komande 5. vojne oblasti u Zagrebu 30. srpnja 1991., bio proglašen žestokim nacionalistom, a ne domoljubom? Bi li danas Miroslav Krleža da je živ bio prozvan da nije “pravi” Hrvat i bi li morao opet pisati kao što je napisao u eseju “O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio “narodniji” od mene i ni jednoga koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je “Srpski književni glasnik” predbacio »kroatocentrično držanje«“? Što danas znači domoljublje, nažalost, kompromitirano do bola u manje od tri desetljeća prije svega od političkih i poduzetničkih elita, pa onda od svih onih koji su slijedili isti obrazac ponašanja, i što uopće znači biti Hrvat?

Rijetki ljudi koji nisu svrstani među konzervativce, poput najmlađeg suca Ustavnog suda Gorana Selanca, u stanju su javno izražavati svoj patriotizam bez kompleksa i straha da će biti etiketirani nazadnima. Istina, na domovinu i domoljublje pozivali su se ponajviše oni koji su dok smo ih slušali, a ne gledali, rukama i nogama grabili za sebe nacionalna dobra koja su trebala biti zajednička i naša. I naše djece. S druge strane, za neke biti Hrvat znači i danas oduzimati pravo onima koji nisu etnički Hrvati i onima s kojima se svjetonazorski ne slažemo da jednako vole svoj grad, svoju zemlju i prozivati ih da nisu “pravi” Hrvati? Ako je tanka crta između ljubavi i mržnje, još je tanja crta između onih hrvatskih liberala, ljevičara i desničara koji misle da je samo njihov pogled na svijet ispravan, da su oni mjerilo stvari i da imaju pravo vrijeđati, etiketirati sve one koji ne misle kao oni. Količina mržnje i zlobe nikad ne razotkriva onoga koga mrzimo i prema kome smo zlobni, nego ogoljuje do srži mrzitelje i zlobnike, a jedino su oni slijepi pa ne vide da su goli. Njima bi danas jednako mrski bili i Gotovac i Krleža, jednakom žestinom bi ih napadali, samo iz različitih kutova. Kao što je Krleža napisao, “Hrvatstvo nije jedno jedinstveno hrvatstvo kao takvo”, uostalom kao što nitko ne može očekivati da, primjerice, svi vjerujemo ili ne vjerujemo na isti način, ali dijelimo neke zajedničke temeljne vrijednosti, jednako tako i hrvatstvo bi trebalo podrazumijevati da nakon svega u ovoj državi postoji minimalna suglasnost o nacionalnim interesima i osnovnim vrijednostima.

Hrvatsko proljeće i stigma

Nije li u interesu svih nas da institucije i političari barem najvećim dijelom rade za opće dobro svih građana kao i patriotizam koji ne uključuje samo ceremonijalno mahanje zastavama i etničke Hrvate nego i sve hrvatske državljane i koji je brana da ova mala zemlja ne postane samo nečija (polu)kolonija? Ako već nije.

– Demokracija podrazumijeva pluralizam, različitost i toleranciju, a naš je patriotizam najčešće nezreo u odnosu na suvremene političke procese i izazove vremena u kojem živimo. Od Hrvatskog proljeća do danas hrvatski je patriotizam od srži otpora totalitarnom sustavu i ključnog integrativnog čimbenika u Domovinskom ratu transformiran u narativ koji prije svega služi legitimiranju dominantnih političkih struktura i društvene elite u Hrvatskoj. Nakon niza neuspjelih odgovora hrvatske države na političke i ekonomske izazove globalizacije, domoljublje je kao vrijednost u posljednje vrijeme bitno devalvirano. U nas se, ugrubo, patriotizam u znatnoj mjeri svodi na mahanje zastavama, zaklinjanje u domovinu i slične manifestacije, a nezadovoljstvo dijela građana i akademske elite tim procesima artikulira etiketiranjem takvog patriotizma nazadnjaštvom, ustaštvom... Ti suprotstavljeni politički narativi troše vrijeme i energiju na jalove konflikte i negativno utječu na modernizacijske mijene hrvatskog društva – kaže sociolog Marko Mustapić. Povjesničar Ivo Banac, koji je u doba Tuđmanove vladavine bio kritičar antipluralnih tendencija, govori ako nekom hrvatstvo ništa nije značilo 70-ih, ne znači mu ni danas.

– Biti Hrvat i tada je značilo jeste li bili zadovoljni u Jugoslaviji sa svim njezinim pravilima ili ste mislili da je to privremena situacija koja vodi emancipaciji hrvatskog naroda u hrvatskoj državi. To je mjesto gdje se i danas dijelimo, a sve drugo su priče za malu djecu – ističe Banac. Za vrijeme reformnog pokreta u Savezu komunista od 1967. do 1971., kaže, izgledalo je da se unutar Jugoslavije može zadovoljiti niz hrvatskih nacionalnih očekivanja. Onda je, kaže, Tito u prosincu 1971. u Karađorđevu pokazao da je to nemoguće i od tog trenutka mrtvo je hrvatsko jugoslavenstvo u komunističkom obliku.

– Pjevanje “Vile Velebita”, “Ustani, bane” i sličnih pjesama kojih se danas nitko više ne sjeća uvijek se u jugodiktaturi kažnjavalo. “Vila Velebita” bila je nešto subverzivno zbog čega su ljudi etiketirani kao nacionalisti i protivnici socijalizma, nije dopušten ni najmanji prostor koji nisu kontrolirali čuvari komunističke ideologije, a njihovi današnji unuci i praunuci ponašaju se na isti način. Otkrili su, molim vas lijepo, fašizaciju u Hrvatskoj. Kada je stvarno u Tuđmanovo vrijeme postojala antipluralna tendencija nije bilo priča o fašizaciji, a mi koji smo tada govorili što ne valja, mi smo danas za njih fašisti. S njihova stajališta, danas bi i Gotovac bio fašist. Riječ je o apsolutno licemjernoj inverziji cijelog povijesnog procesa, ali narod nije lud. Ova drama oko hrvatstva i fašizacije događa se u najužem urbanom centru Zagreba i nigdje drugdje – drži Banac.

Politolog Ivan Rimac ne dijeli Bančevo mišljenje o hrvatstvu i problemima u društvu.

– Mi još imamo viđenje da je jedini pravi građanin Hrvatske netko tko je etnički Hrvat i u tom smislu još imamo i povremena javna pozivanja u političkom govoru i diskvalifikacije da netko tko misli drukčije nije Hrvat, nije dobar Hrvat ili slično. To etiketiranje Hrvata da nisu “pravi” Hrvati je još vezano za retoriku u kojoj se oni koji nisu dovoljno desno etiketiraju da nisu Hrvati. Time kočimo razvoj u ovoj državi i isključujemo dio građana iz produktivnog načina života ove zemlje. To što je povremeno u politici bilo zatopljavanja odnosa prema srpskoj manjini ili politici u Srbiji ne znači da se još može govoriti da nemamo kompleks ratnih zbivanja u prvom planu – govori Rimac.

Zašto je moguće da su u Francuskoj svi građani Francuzi, a u Hrvatskoj nije?

– Kod nas to nije moguće jer je etiketiranje na etničkoj osnovi toliko jako da se i Srbi s hrvatskom putovnicom deklariraju po etničkoj pripadnosti, a ne po pripadnosti državi. Teško da možemo očekivati da će kod nas pripadnik neke manjine sebe odrediti pripadnošću državi, a ne vlastitoj etničkoj zajednici. To je problem koji smo sami stvorili etiketiranjem pripadnika nacionalnih manjina, bilo Srba ili drugih nacionalnosti, i svojom ksenofobijom. U nekoj drugoj zemlji pitanje nacionalnosti je pitanje toga koja vas država smatra svojim građaninom – ističe Rimac.

– To su budalaštine da je Hrvatska isključiva i da bi htjela da u njoj žive samo Hrvati. Hrvatska je europska država koja, kao i sve druge, ima niz problema što se tiče manjina, a takvi problemi postoje i u Francuskoj, Švedskoj..., ali nitko ondje ne govori o fašizaciji zemlje. Možda i govore, ali to nije uvjerljivo kao što je ovdje za neke. Kad govorimo o modernom nacionalnom identitetu, to je pitanje državnosti i to nije pitanje za etničke Hrvate, nego za sve koji žive u Hrvatskoj – smatra Banac. Rimac drži da će Hrvatska biti na gubitku sve dok se ne shvati da je svaki građanin koji pridonosi njezinoj ekonomiji je vrijedan pažnje i prihvaćanja. To je, dodaje, problem u shvaćanju od 90-ih kad je bilo važno svrstati se pod jednu zastavu i unutar jedne organizacije, a ne gledati kako funkcionira država. Očekivali smo od razvoja države da ima racionalnu administraciju koja se brine o svakom građaninu, a dobili smo elite koje pokušavaju razdvojiti građane, smatra Rimac. Na pitanje što bi se danas trebalo podrazumijevati pod hrvatstvom, Banac uzvraća:

– To je netko tko želi izgraditi modernu demokratsku Hrvatsku jer ne možete imati državu bez idejnih temelja na kojima se izgrađuje. Kad je riječ o hrvatstvu 90-ih, priznaje da su se događali i ekscesi koji su za svaku osudu i kojih se odričemo ako smo posvećeni demokratskoj Hrvatskoj.

– Devedesetih je bio jako izražen osjećaj nacionalne pripadnosti. Ako vas netko želi lišiti nezavisnosti zato što pripadate jednoj naciji, ako vas progoni, ako su se dogodili Vukovar, Škabrnja..., naravno da to u vama stvara otpor i jača iskazivanje nacionalnog identiteta, to je univerzalni fenomen – ističe Banac. O zloporabi hrvatstva za privatne koristi i interese kaže da nema dobre stvari koja se ne može zlorabiti, pa se i danas događa zloporaba hrvatstva.

– Hrvatstvo nitko nije mogao zlorabiti onda kad bi vas zbog pjevanja “Vile Velebita” strpali u zatvor jer ste ga mogli zlorabiti tek kad je postalo legitimno – drži Banac. Sociolog Ivan Rogić smatra da se 90-ih spajaju različita traganja za oblicima hrvatske slobode s konstitucijom države kao instrumenta te slobode. Misli li se, kaže, o hrvatstvu kao posebnom obliku nacionalne svijesti, nacionalna svijest oblikuje se osloncem na “sjećanje” na solidarnost u slobodi.

Rastu problemi i populisti

– Prilike stvorene srpskom i drugojugoslavenskom agresijom osnažile su i potrebe za solidarnošću. Gotovo da i nema hrvatske obitelji iz toga razdoblja koja nije udomila ili sudjelovala u skrbi za prognanike. Konstituiranje države, posve sukladno nacionalnoj emancipaciji, u zajednicu slobodnih obuhvaća sve stanovnike Hrvatske, obvezujući se na poštivanje i potporu etničkih manjinskih prava. Premda okvir nove “političke korektnosti” djelomično podliježe učincima ratnog konteksta, hrvatstvu iz toga razdoblja ne može se odreći veza sa životnom stvarnošću i, ako se hoće, životna autentičnost – smatra Rogić.

U drugojugoslavenskom razdoblju okvir “političke korektnosti” su, dodaje, definirale dvije ključne odrednice: jugoslavenstvo i komunistička ideologija.

– U takvu okviru javno su prihvatljivi samo likovi “manekenskog” hrvatstva, koji i nemaju dublje veze s idejom nacionalne slobode. Sve izvan toga uglavnom se drži prijepornim, a nerijetko se stigmatizira kriminalnim i zločinačkim atributima. Politički jezik što ga poredak rabi u obračunu s Hrvatskim proljećem dosta jasno reflektira takve intencije. Posve na tragu totalitarne gramatike poretka čak se i svakodnevni hrvatski jezik drži oblikom “jezičnog nacionalizma”. Održavanje znanja o solidarnosti u slobodi, predvidljivo, zbiva se u obitelji, u pojedinim, a neobičnim institucijskim “azilima”, u nekim redovima Katoličke crkve u Hrvata i u hrvatskoj dijaspori – drži Rogić.

Nakon 2000. godine, dodaje, oblikuje se novi okvir “političke korektnosti” unutar kojega se “filtriraju” i likovi hrvatstva prilagođeni tom okviru. Zadržava se vanjska, formalna veza s prethodnim razdobljem, ali se na mnogim sektorima javnog djelovanja postupno mijenjaju pravila koja osnažuju duh birokratizacije institucija srodan onomu iz razdoblja prije devedesetih.

– Rezultat je postupni, a stabilni gubitak povjerenja hrvatskog stanovništva, najprije u politički sektor, a onda i u druge institucijske adrese. Predvidljivo je da će se u takvu okviru brojni pozivi na temeljne nacionalne interese kvalificirati kao zloćudni nacionalizam. A različiti načini privatne uporabe države predočiti kao – borba za demokraciju – zaključuje Rogić.

Hrvatsku državu, čiju je uspostavu većina građana vidjela kao temelj društvenog i osobnog prosperiteta, društveni su procesi od okončanja rata 1995. udaljili od prvotnih utopijskih vizija, dodaje Mustapić.

– Naša je političko-ekonomska elita dominantno rentijerska i u svom djelovanju usmjerena na konzerviranje postojećih društvenih nejednakosti. Pritom se često koristi patriotskim narativima u otporu nužnim reformama u modernizaciji hrvatskog društva. Takvi narativi reformske zahtjeve tumače kao protuhrvatske. Primjeri su brojni, od reforme obrazovanja preko stanja u nogometu do propitivanja upravno-teritorijalnog ustroja zemlje – govori Mustapić.

Napominje da istraživanja javnog mišljenja od početka 2000-ih ukazuju na dramatičan rast nepovjerenja građana u državne institucije i političke stranke, posebice među mladima. To nezadovoljstvo osnaženo je recesijom te političkim i pravosudnim skandalima. Takav kontekst pogoduje porastu podrške populističkim akterima i njihovim prijedlozima rješenja društvenih problema, a europska nas iskustva uče da to potiče daljnje dezintegrativne i konfliktne procese u društvu praćene etabliranjem političkog radikalizma.