Nedjelja, 11. siječnja
Danas je poražen Ivo Josipović premda se od svog prvog predsjedničkog dana borio za drugi mandat - njegova predizborna kampanja trajala je pet godina. U stotinama primanja u svom uredu susreo se s tisućama predstavnika najrazličitijih socijalnih skupina, sportskih klubova, umjetničkih društava, znanstvenih ustanova, udruga, pojedinaca... Nije bilo Hrvata koji je postigao neki međunarodni uspjeh a da ga nije primio. Nije bilo priredbe u Hrvatskoj kojoj nije nazočio ili joj bio pokrovitelj. Valja priznati - nije bilo važnih prigoda u kojima nije iskazao svoje domoljublje, pa čak i borbeno, kao što je to učinio na sinjskoj Alki ili na obilježavanju obljetnice Oluje.
Zatim, nije bilo nijednog katastrofalnog podatka ili pokazatelja, nije bilo beznađa niti tako očajnog učinka Milanovićeve vlasti u povodu kojeg nije imao riječi razumijevanja i utjehe. Nije bilo informativne emisije na TV u kojoj se nije pojavljivao i nekoliko puta, a bio je i rekorder po broju intervjua u medijima. Nije bilo nijedne ankete u kojoj nije bio izrazito popularniji od svakog drugog političara, a u predizbornoj kampanji sva su mu ispitivanja birača davala golemu prednost. Premda je bio bezbožac, nastojao se svidjeti vjernicima i crkvenoj hijerarhiji, pa je čak rekao da kao kandidat za predsjednika odgovara svim Bozanićevim kriterijima. Svojom umilnošću i ljeporječivošću znao je pridobiti i podosta tradicionalističkog, katoličkog, konzervativnog svijeta.
Pa kako to da nije iznova pobijedio? Prevario se. Mislio je da može spojiti nespojivo, jugoslavenstvo i hrvatstvo, patriotizam i opanjkavanje svoje zemlje, sklonost puka sebi i svoju sklonost onima kojima je puk nesklon. Dakle, izgubio je zbog svog govora u Knessetu (koji su osudili i neki hrvatski Židovi) u kojem je rekao da je u Hrvatskoj ustaška zmija “sad oslabljena ali je još uvijek tu”. Zbog optuživanja hrvatskog vodstva u sarajevskom Parlamentu za ratna stradanja u BiH. Zbog slavljenja obljetnice četničkog zločina iz 1941. godine u Srbu. Zbog hvalospjeva partizanskoj kapi i petokraki. Zbog nevjerojatne teze po kojoj su branitelji u Domovinskom ratu nastavili tradiciju borbe hrvatskih partizana, premda je, primjera radi, na čelu krvave agresije na Hrvatsku bio hrvatski partizan Veljko Kadijević.
Zbog toga što mu je glavni analitičar u Uredu bio Dejan Jović, izraziti protivnik hrvatske samostalnosti koji hrvatsku obranu poimlje kao genocid nad Srbima. Zbog potpore “Documenti” i Vesni Teršelič koju veliča kao “našu savjest”, premda su joj Hrvati krivci za rat i premda je u vrijeme rata sve činila da svojim mirotvorstvom (srboljupstvom) branitelje odvrati od otpora agresoru. Zbog nastojanja da se na račun Hrvatske što više svidi “regionu”. Zbog ulizivanja srbijanskom veleposlaniku u Zagrebu. Zbog toga što je u predizbornoj kampanji kao najmilije mu političare isticao, među ostalima, Vesnu Pusić i Predraga Matića Freda, čija imena većina birača, pogotovo branitelja, ne voli ni čuti, itd., itd. To je istinski Josipović, a onaj u Sinju i Kninu bio je ono što nije, misleći da i birači mogu biti ono što nisu, u čemu ih je podosta pridobio, no većina je bila ono što jesu. Prijevara nije uspjela.
Subota, 10. siječnja
Desničaru Le Penu pokolj potvrda njegove politike
Zgražanje je izazvao osnivač francuske desničarske Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pen. On je na solidariziranje sa žrtvama pokolja u redakciji satiričkog lista “Charlie Hebdo”, izraženo nošenjem natpisa: “Ja sam Charlie”, odgovorio: “Žao mi je, ja nisam Charlie”. Žao mu je ubijenih, ali taj list, objasnio je, svojim anarhističko-trockističkim duhom “rastače političku moralnost” te je podsjetio kako se zauzimao za raspuštanje njegove stranke. I čelnici nekih drugih europskih desničarskih stranaka rekli su da je događaj potvrdio njihovu protuimigracijsku politiku. Barem u jednome su u prednosti - nije se pod njihovom vlašću, koju nemaju, nego pod vlašću francuskog predsjednika Hollandea dogodila tragedija. A Hollande i slični europski dužnosnici žele mahati i svojom “naprednom” politikom i žrtvama koje ona izazove.
Ponedjeljak, 12. siječnja
Za poboljšanje odnosa sa Srbijom desetljeća
Naravno, Milorad Pupovac nezadovoljan je pobjedom Kolinde Grabar Kitarović. U posljednji tren pomirio se s Ivom Josipovićem, čovjekom kojemu su po, pisanju “Novosti”, glasila njegova Srpskog narodnog vijeća (kao izdavač potpisuje se - Milorad Pupovac), odavno trebale biti stavljene lisičine na ruke zbog kriminala. Ali tom licemjeru više to nije važno, nego će za beogradski “Blic” izjaviti kako se zbog ishoda izbora “odnosi Hrvatske i Srbije neće poboljšati najmanje godinu dana”. Malo je to vremena, Milorade, vrlo malo! Jer zbog toga što Srbiju vode četnički vojvoda Nikolić, Šešeljev vojnik Vučić i Miloševićev miljenik Dačić, te što će je vjerojatno i ubuduće voditi slični političari, odnosi se ne bi trebali poboljšati desetljećima.
Utorak, 13. siječnja
Nevjerojatne gluposti o “tijesnom rezultatu”
Kome normalnom ne bi išla na živce gotovo posvudašnja teza o tome kako ovi izbori, odnosno “tijesna pobjeda” Kolinde Grabar Kitarović, pokazuju kako je Hrvatska ideološki podijeljena, pače, “duboko podijeljena”. Koje gluposti! Ovakav “tijesan rezultat” uobičajen je u mnogim zemljama, pa i u “najdemokratskijoj” Americi. A što bi bilo da je neki kandidat pobijedio sa 60 ili 70 posto glasova, zar tada ne bismo mogli govoriti o strahu od mogućeg terora većine nad manjinom, ili zar se za koju godinu ne bi moglo pokazati da je golema većina bila u teškoj zabludi? Nevjerojatno je da se tako mala razlika u broju glasova tumači kao silna udaljenost jedne polovice naroda od druge umjesto kao očita bliskost u kojoj je odlučila mala prevaga! Stoga svaka čast Josipoviću što je uljudno priznao ishode izbora i čestitao pobjednici te Kolindi što je u “jedan tim” za bolju Hrvatsku pozvala i Josipovićeve glasače!
Srijeda, 14. siječnja
Političko suđenje Glavašu naredio je Sanader
Nisam baš dobro razumio obrazloženje odluke Ustavnog suda kojom je poništena presuda Vrhovnog suda Branimiru Glavašu, ali znam da sam cijelo vrijeme istrage i procesa ustrajno Glavaša branio. Bilo je očito da je to bilo političko suđenje koje je naredio despot i zločinac Sanader, da nije bilo niti jednog dokaza protiv osječkog heroja, da je glavni svjedok, ubojica Krunoslav Fehir, četiri puta mijenjao iskaz, a da su bili osobito uvjerljivi neki svjedoci obrane Srbi. U Osijeku imam više rodbine nego u svom selu u Dalmatinskoj zagori, tamo imam i mnoštvo prijatelja, kolega i znanaca, skrbio sam u Zagrebu o dvoje izbjeglica iz ratnog Osijeka, te još nisam sreo Osječanina koji nije zahvalan Glavašu za junačku obranu toga grada i koji bi ga za bilo što optužio. Generale, sretno!
Četvrtak, 15. siječnja
Samosvidljivo i sadističko uživanje u luksuzu
Objavljeno je da je ministar zdravstva Siniša Varga, dok je bio šef Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, za obnovu dvorane za sastanke potrošio 1,2 milijuna kuna, a radni stol naručen iz Danske platio je 89.810 kuna. Nimalo neobično. Mi u svojim naivnim glavama mislimo da bi se političari trebali ponašati kao i većina običnih ljudi koji štede gdje god mogu, a novac ne rasipaju ni vlasnici bogatih privatnih tvrtki. Koliko god država bila siromašna, i Vargu kad naručuje preskupi namještaj (da ga je bar naručio kod domaćeg proizvođača!), i Vesnu Pusić kad jurca svijetom u skupocjenim automobilima koje joj mi plaćamo, i Milanovića kad za privatne svrhe leti državnim zrakoplovom ili helikopterom ne samo da ne mori savjest što previše troše nego samosvidljivo i sadistički uživaju u luksuzu živeći na grbači ljudi u neimaštini. Dok im u altruističkim srcima iz grla njihovih ideoloških predaka, partizanskih odrpanaca, odjekuje stih crvene Internacionale - “Mi nismo ništa, bit ćemo sve”.
Petak, 16. siječnja
Pusićkina “obrana” od korupcijskih afera
U komentiranju pobjede Kolinde Grabar Kitarović jako se isticala potpredsjednica Vlade Vesna Pusić. Kad se malo pribrala od gubitničkog šoka poprilično dobrohotno je rekla kako očekuje da će se predsjednica odmaknuti od svoje stranke i sadašnje retorike. Dok ju je zbog stalnog povećavanja postotka HDZ-ove kandidatkinje u izbornoj noći obuzimala strepnja, tješila se tvrdnjom: “Ako Grabar Kitarović pobijedi, Vlada je jedina obrana od povratka u korupciju i nacionalizam”. Kakva bi to Pusićkina obrana bila kad se zna da je vladajuću koaliciju obilježilo mnoštvo korupcijskih afera, istraga, uhićenja, suđenja? No ima i drugih sredstava. Samo nekoliko dana uoči izbora kod člana njezinog HNS-a u Varaždinu nađena je gomila oružja - pištolja, automatskih pušaka, streljiva, prigušivača, laserskih ciljnika, eksploziva, bombi... U MUP-u je rečeno kako sve upućuje na to da je oružje bilo namijenjeno organiziranom kriminalu, a možda i terorizmu.
Za Hrvate je oduvijek region bio jedno te isto: projekt velike Srbije. Zvao se on "region", "zapadni Balkan", "jugoslavija", "sfrj" ili kako im volja. Tko se za to zalaže, ne može računati na narodnu potporu.