Ime rijeke Somme na sjeveru Francuske znači smrt i užas. Ondje se u Prvom svjetskom ratu, od 1. srpnja do 18. studenoga 1916. godine, vodila bitka u kojoj je izginulo više od milijun vojnika, engleskih, francuskih i njemačkih.
Bila je to rovovska bitka u kojoj je milijun ljudi poginulo, što napadajući, što braneći se, a da se linija bojišta nije pomaknula više od deset kilometara. Milijun!
Na nekadašnjem bojištu, blizu sela Thiepval, 1932. otkriven je monumentalni spomenik, jedan od najvećih te vrste, podignut u spomen engleskim vojnicima nestalima na Sommi. Samo tih nesretnika, od kojih nije pronađena nijedna koščica i koji nikada nisu dobili grob s vlastitim imenom i prezimenom, bilo je više od 72 tisuće. Na otkrivanju spomenika bili su princ od Walesa (budući engleski kralj kratke vladavine Edward VIII) i tadašnji francuski predsjednik Albert Lebrun. Prije nego što će nekadašnji neprijatelji naučiti svoje poginule zajedno oplakivati, dakle u ovom slučaju s Englezima i Francuzima i Nijemci, svijest ljudi i političke običaje država morat će prodrmati još jedan veliki rat, drobeći kosti novih milijuna novog naraštaja.
Sto godina kasnije, ljeta 2016., na komemoraciji su bile sve nekad zaraćene strane. Ali, kako uopće odati počast milijunu ljudi koji su se međusobno pobili u nekoliko mjeseci za nekoliko kilometara livada i oranica? Kako na to polje stati bez straha i srama? Upravo onako kako je učinjeno ovog ljeta u Francuskoj.
Bilo je to prvi put da vidim žive vojnike kako odaju počast svojim mrtvim drugovima s one strane rijeke stoljeća, a da istodobno svojim paradiranjem ne služe nemilosrdnom bogu Marsu i ne usađuju želju dječacima koji ih gledaju da i sami jednog dana obuku te svečane, ispeglane i kićene uniforme.
Slika koja mi se urezala u pamćenje izgledala je ovako. Ispod ogromnog mramornog luka, bez pobjedničkog trijumfa koji bi mu se pripisao, poput oltara stoji veliki simbolički sarkofag. Oko njega su se, tih dana stogodišnjice bitke, izmjenjivale i na sljedeći način stajale počasne straže vojski raznih zemalja: na svakom od četiri ugla spomenika stajao je po jedan vojnik, bez oružja, ruku uz tijelo, leđa okrenutih grobu. Svaki od njih bio je okrenut jednoj strani svijeta prednjim dijelom tijela, ali ne i licem. Glave su im bile pognute, pogledi usmjereni prema zemlji.
Tko god da je tako zamislio tu komemoraciju, napokon je shvatio. Nema tu slave i ponosa koji bi se izvikivao ili odlučnim vojničkim pogledom, podignutim iznad obzora, upućivao na sve strane svijeta. Samo pognute glave spuštenog pogleda. Nijemo sjećanje, molitva, žaljenje i poraz, za sve žive i mrtve. Jer vojnik pognute glave simbolizira upravo to: poraz. Pognuta glava za vojnika je poniženje. To je držanje koje se uvijek zahtijevalo od svih zarobljenika, pa tako i onih zarobljenih u dvije bitke okončane istog datuma: one na Sommi 1916., i one za Vukovar 1991. godine. Kada pobjednik natjera poražene da pognu glavu, to je poniženje. Ali, ovaj put to je bila dobrovoljna poruka i svjesno odricanje od bilo kakvog trijumfa i nastavljanja bilo čijih mitova o žrtvi na oltaru nekog ljudožderskog boga ideje, vjere, države ili nacije.
Trebalo je proći čitavo stoljeće da bi vojnici na mjesto pogibije milijuna došli pognute glave, odajući jednaku počast svim sjenama čije su uniforme odavno iste boje, boje zemlje i praha.
Ali, vrijeme se ubrzava. Novi naraštaji nemaju vremena čekati da od svakog rata i bitke prođe jedno stoljeće pa da se na grobištima svi ujedine u žalosti i sramu, pognute glave.
Rat je divljaštvo. Rat je užas. Rat ima zločinačku narav. Rat je poraz svega što je ljudsko. Pobjednici jašu bijele konje, ali sve njih na leđima nosi čudovišna neman koja ždere, mrvi, siluje, pali, uništava i ne gradi ništa. Najbližima onih koji su poginuli možda je neka utjeha pomisao da su dali život za nešto. Za domovinu. Za slobodu. Za pravdu. Ali, je li svetogrdna i uvredljiva ova misao: nisu oni za domovinu dali ništa, nego je njima za domovinu sve oduzeto. Pa i život. Biti pomiren sa smrću misao je samoubojica, pa opet se i mnogi od njih do posljednjeg trenutka kolebaju.
Vukovar – 25 godina. Srebrni pir života sa smrću, žrtvom, ojađenošću, jaukom i pravdom koja nikad neće biti zadovoljena. Upravo mjesta poput Vukovara i datumi poput ovih dana prava su prigoda i mjesto da se govori o divljaštvu, besmislu i zločinu svih ratova. Smije li se na obljetnicu bitke, tragedije i tolikih smrti govoriti o pacifizmu? Mora se.
O kršćanskoj sljedbi Jehovinih svjedoka priča se svašta. Metafora su za fanatizam i nasrtljivost, premda imam potpuno drukčije iskustvo s dvije svjedokinje koje nam već godinama mirno i pristojno dolaze na vrata, pozvone, ostave svoj časopis, požele nam lijep dan i odu. Silno ih poštujem zato što su jedina organizirana kršćanska sljedba za koju znam da čvrsto vjeruje i odlučno zastupa bezuvjetni pacifizam. To znači da odbijaju služiti bilo kojoj državi u bilo kojoj vojsci. U godinama kad se sudilo Stepincu, u Zagrebu se zbog toga sudilo i njima i osuđivalo ih se na smrt. Jedan nadrikatolički hrvatski internetski portal navodi “13 opasnih laži Jehovinih svjedoka”, među kojima i ovu: “Sebe smatraju strancima na zemlji. Zbog toga je zabranjeno služenje vojnog roka. Svaku vlast nadzire i kontrolira đavao.” Je li to stvarno tako velika i opasna i laž, osobito kad to tvrde oni čiji kapelani umiruju savjesti vojnika obučavanih za smrt?
Ne trebaju nam, naravno, nad vukovarskim i bilo kojim drugim grobovima ni priče o đavlu, ni pacifistički govori. Dovoljno je samo šutjeti, pognuti glavu i zagledati se u zemlju, misliti na mrtve i na njihove smrti, a ne na slavu kojom smo ih uljepšali. U svakom ratu koji se još vodi svi smo zarobljeni, poniženi i poraženi. Uostalom, tamo preko Dunava blatnim putovima teturaju nove izbjegličke kolone vrlo slične onoj vukovarskoj prije 25 godina.