Ulazak u EU: “Oda radosti” i ponos na licima građana na velikoj svečanosti

Kada je s prvim sekundama 1. srpnja 2013. na zagrebačkom Trgu bana Jelačića zasvirala “Oda radosti”, na licima građana ocrtavao se ponos. Na kraju dugogodišnjeg teškog europskog puta, nakon godina i godina mješavine suzdržanosti, skepse i pomanjkanja entuzijazma, te je nedjeljne večeri na svečanoj proslavi ulaska Hrvatske u EU prevladao osjećaj olakšanja i neizmjerni ponos. Na obilježavanju za Hrvatsku povijesnog dana pridruživanja Uniji stiglo je 16 predsjednika država, tri predsjednika parlamenta, 15 premijera, 10 prvih potpredsjednika vlada i 11 ministara vanjskih poslova, ukupno 120 visokih stranih gostiju, no ne i ključna gošća – Angela Merkel.

Nestala carina s Bregane

Svečanost ulaska u EU prati 706 akreditiranih novinara, među njima i novinari Večernjeg lista.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju kod većine građana prolazi bez veće euforije, javljaju s ulica hrvatskih gradova. Punih devet godina ispunjavanja brojnih uvjeta koje su pred Hrvatsku stavljali europski čelnici očito je istopilo i entuzijazam pa samo dio građana razmišlja o geopolitičkim prednostima. U doba krize, kada nešto manje od 400 tisuća Hrvata traži posao, njegovom konačnom pronalaženju unutar granica Unije upravo se najvećim dijelom i vesele. Iako je odlazak iz Hrvatske mnogima posljednja opcija, zbog nebrige države i otvaranja granica otići će u potragu za kruhom i boljim životom. Bolji standard, jeftinije režije i hrana pa i brže pravosuđe samo su dio želja čije ispunjenje očekujemo u Uniji, a kojim će se tempom one ostvarivati, po mišljenju mnogih ovisi o nama samima. Dio građana čak ne očekuje poboljšanje života u Uniji, ali nada se da će ulazak dugoročno donijeti boljitak, barem za mlađe naraštaje.

– Članstvo u Europskoj uniji neće donijeti čarobna rješenja, ali pomoći će ljudima da žive bolje – poručio je svima prvog dana članstva u zajednici 28 zemalja Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso, pak, prvoga dana članstva našim je građanima dobrodošlicu poželio na hrvatskom jeziku. Da je ovim povijesnim događajem posao počeo i da neće završiti, ali i da uspjeh isključivo ovisi o našim sposobnostima i htijenjima, zaključio je pred gostima i premijer Zoran Milanović.

Istodobno, u Belgiji je naš dopisnik Tomislav Krasnec. “Službenik protokola Europskog parlamenta budi se u Strasbourgu, popije kavu, pojede doručak i odlazi potražiti hrvatsku zastavu. Slaže je i sprema do poslijepodne. Brine se da bude spremna za postavljanje u plenarnoj dvorani Europskog parlamenta u Strasbourgu, gdje 12 zastupnika iz Hrvatske sjeda na svoja mjesta. Oni već imaju svoje elektroničke kartice pomoću kojih glasuju. Danas, prvi radni dan nakon ulaska Hrvatske u EU, nema glasanja, ali sutra ima. Ubacit će karticu u uređaj na stolu ispred sebe i pritisnuti gumb: za, protiv ili suzdržan. I tako će se uračunati prvi hrvatski glasovi o nekoj europskoj temi”, piše Krasnec o tome kako će izgledati prva dva radna dana hrvatskih europarlamentaraca u Strasbourgu.

Ondje će toga dana biti svečano, ondje je i klapa Sveti Juraj koja izvodi hrvatsku i europsku himnu. Četiristotinjak kilometara sjeverozapadno, u Bruxellesu, jedna od prvih važnih odluka u kojoj će se brojiti i hrvatski glas bit će odluka o ulasku Letonije u eurozonu. Ta odluka donosi se na Vijeću ministara financija za nekoliko dana, a u ime Hrvatske glas će dati ministar Slavko Linić.

On je, pak, prvi radni dan Hrvatske u EU započeo na Bregani, gdje je svečano skinut natpis “carina”. Dok su Hrvati toga jutra još spavali, kamioni su prelazili granične prijelaze prema Sloveniji i Mađarskoj, ali prelazili su ih kao nikada dotad. Uvoz iz EU više nije uvoz, izvoz u EU više nije izvoz, umjesto raznih carinskih formalnosti, sve se sada krije u nečemu što se naziva PDV identifikacijski broj.

A dok je Europa te noći spavala, računalni serveri institucija EU prebacili su se u novi program rada: prilagodili su se činjenici da EU više nema 23, nego 24 službena jezika. One web-stranice europskih institucija koje to nisu učinile proteklih dana (a Europski parlament i Europska komisija jesu), probudile su se danas s još jednim jezikom u izborniku u kojem građani EU biraju na kojem jeziku žele čitati informacije.

Dok su čistači čistili Trg bana Jelačića nakon slavlja, negdje je netko uspostavio jedan telefonski poziv na svome mobitelu. Možda je iz Hrvatske nazvao prijatelja u Njemačku, možda je iz Švedske netko nazvao člana obitelji u Hrvatsku, ali taj razgovor koštao je desetak puta jeftinije nego jučer. Netko se od stranih turista na Jadranu jutros možda probudio, fotografirao more i poslao sliku e-mailom sa svoga mobitela nekome u Englesku. I to ga nije koštalo kao večera za dvoje u obližnjem restoranu. Cijene roaminga znatno su pojeftinile. Negdje u svijetu, na nekom drugom kontinentu, hrvatski veleposlanik bit će danas ili sutra pozvan na redoviti sastanak svih 28 veleposlanika EU u toj zemlji. I bit će ravnopravan u koordiniranju politike svih zemalja EU prema toj zemlji u kojoj sjede svi ti veleposlanici. Negdje u svijetu hrvatskom državljaninu bit će potrebna pomoć u zemlji u kojoj Hrvatska nema veleposlanstvo. I on će otići u veleposlanstvo Francuske ili Austrije ili bilo koje druge zemlje Unije, koje će mu pomoći jer je građanin EU. Toga dana dogodilo se puno sitnih promjena u životu građana Hrvatske. Svejedno, ponedjeljak je još jedan običan radni dan, ali radili smo u Europskoj uniji.

I dok se službeno obilježavao ulazak Hrvatske u EU, u Klinici za ženske bolesti i porode u 2.35 sati rođena je prva beba nakon ulaska Hrvatske u EU, dječak Jan Kodrnja Đerek.

– Rođen je jedan mali Hrvat, mali Europljanin i građanin svijeta. Osjećam se savršeno – rekla je majka dječaka novinarima Večernjeg lista.

Sve je samo u našim rukama

Naš komentator, danas na žalost pokojni Milan Jajčinović, piše kako se Hrvatska napokon vratila u kulturno-civilizacijsko okružje iz kojega je voljom svojih elita otišla prije gotovo stotinu godina. “Od prvog srpnja 2013. godine za Hrvatsku počinje nova povijesna era. U Europskoj uniji pruža joj se mogućnost ne samo da sačuva svoju nacionalnu samosvojnost, nego i da razvija sve svoje potencijale, tj. da ostane Hrvatska i ujedno bude europska. Hrvatska zapravo nikada do kraja i nije otišla iz srednjoeuropskoga kulturno-civilizacijskog kruga u koji se sada vraća. U zajedničkoj nacionalnoj memoriji ona se toga razdoblja nikada i nije prestala sjećati. Od prvoga srpnja 2013. godine imat će priliku svoja sjećanja početi pretvarati u svoju budućnost”, piše Jajčinović. Antonio Mandir, pak, pozabavio se brojkama.

Do 2020. Hrvatskoj je iz EU namijenjeno 11,7 milijardi eura (gotovo 88 milijardi kuna), a to je 26,6 posto našega BDP-a. Dakle, tim će novcem naš BDP po stanovniku sa sadašnjih 10.500 eura skočiti na 13.300 eura. Ako taj novac ne budemo koristili za krpanje rupa u proračunu, već za neophodne strukturne reforme kojima ćemo povećati svoju konkurentnost, Hrvatskoj se smiješi lijepa budućnost. To neće biti dovoljno da se vinemo prema prebogatima poput Švicarske ili Luksemburga, ali će biti garancija da nećemo otklizati prema najsiromašnijima u Europskoj uniji gdje čvrsto stoje Rumunjska i Bugarska. Hrvatski cilj trebao bi biti da postanemo prosječna članica EU. A to bi značilo dvostruko manje nezaposlenih i dvostruko veće plaće. S manje od 200.000 ljudi na burzi (ulici) i prosječnom plaćom od 1500 eura Hrvatska će biti puno sretnija država. Sve je i dalje samo u našim rukama...