Kakvu bi zapravo ulogu države trebali priželjkivati?
To je pitanje koje je vrlo često obilježje stranačkih ili ideoloških podjela. Primjerice, u zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama nekako se u posljednjih 30-40 godina uobičajila percepcija da je ljevica više sklona propagiranju veće uloge države, odnosno državnog intervencionizma, dok se desnica pretežito gleda kao pozicija sklona ideološkom propovijedanju što manje uloge države. Međutim, ako se pogleda što se zapravo događalo pod zastavama svjetskih demokracija, odnosno diktatura, jasno je da tu podjelu treba uzeti vrlo uvjetno. Vrlo često je desnica znala gorljivo tražiti zamalo čiste laissez-faire modele dok je istodobno koristila vrlo krute i grube instrumente vladanja. Jedan od dobrih primjera su tržišne reforme u Čileu pod pokroviteljstvom generala Pinocheta. U Čileu je put prema liberalnom ekonomskom modelu bio popločen diktaturom. Isto tako, ako uzmemo da je Bill Clinton bio lijevi američki predsjednik, jasno je da je u neoliberalnom modeliranju ekonomije otišao osjetno dalje od svojih republikanskih prethodnika, i to uz podršku "lijevih" birača.
Upravo zato što će se rijetko gdje naći čisti modeli te zbog opće međunarodne terminološke zbrke i besmislenosti svađa kad je posrijedi smanjenje/povećanje uloge države, trebalo bi uvesti puno više preciznosti kad se govori o poželjnoj ulozi suvremene države.
Jasno je da je država važna. Mnogobrojni uspješni primjeri društava s vrlo visokim utjecajem države na ekonomski život govore nam da nije baš mudro olako okrenuti leđa državnom utjecaju. Singapur, Južna Koreja, Brazil ili Kina danas sigurno ne bi bili simboli zemalja s nevjerojatno robusnim stopama održivog gospodarskog rasta da niz promjena nije potaknut i vođen s vrha.
Zapravo nije preteško detektirati gdje bi to značajna uloga suvremene države bila poželjna. Osim mudrog vođenja državnih financija i povećanja učinkovitosti državnih institucija (što nikako ne treba brkati s neoliberalizmom), čini se da država ima značajnu poziciju kad je posrijedi vođenje velikih razvojnih i industrijskih projekata, a posebno znanosti i istraživanja. Guardian je tako nedavno objavio zanimljivu analizu u kojoj je upozorio da je Britanija otišla toliko daleko u demontiranju institucija stare, utjecajne države da danas, primjerice, ne bi bilo jasno na čiju ministarsku adresu treba poslati plan za gradnju nekog novog Concordea. Ponekad su društvima zaista potrebni "neodgovorni" političari kad je riječ o inovativnim projektima s vrlo visokom stopom rizičnosti. Oni, naravno, ne smiju pokušati zamijeniti privatni sektor koji se žestoko natječe u ICT-u, dizajniranju novih materijala, odnosno nanotehnologiji, genetici, neuromedicini... Upravo privatno natjecanje najsnažnije je doprinijelo najvećoj eksploziji bogatstva naroda u povijesti svijeta. Međutim, isto tako ne bi baš trebalo zaboraviti da je zamalo svaki dio iPhonea – od touch screena do GPS – na neki način plod istraživanja koje je financirala država.
Ako, koliko god bi trebalo smanjiti ulogu nepotrebne državne birokracije i prereguliranosti, nekako postaje jasno da država ne može previše pogriješiti ako potiče i promiče znanost te inovativnost. Naravno, tu uvijek postoji opasnost inzistiranja na neisplativim, političkim projektima, ali oni najčešće zapravo i nemaju veze s pravom znanošću i inovativnošću.
Zaključno valja upozoriti da je danas sasvim sigurno da uloga suvremene države ne bi trebala imati veze s realokacijom, odnosno redistribucijom sredstava građana i kompanija. No, ako govorimo o stvaranju okvira koji će potaći dugoročno investiranje u edukaciju, u znanost, u razvoj novih, poželjnih tehnologija, onda se čini da je to drugačija priča. To ne znači da država treba odabrati pobjednike, nego prilagoditi pravni i porezni sustav oslobađanju investicijskih i kreativnih potencijala budućih pobjednika na tržištu.
No, umjesto svega toga, naša država bavi se prikupljanjem novca kako bi financirala dvije trećine nepotrebnih županija, gradova i općina, dok nam gomila ljevičara trubi o zlu neoliberalizma uz sveprisutnost države u zamalo svakoj pori gospodarskog života. Nije dobro. Političari su krivo shvatili ulogu države te uživaju vrlo široku podršku podjednako neupućenih "dobronamjernika".
>> Linić barem zna da ni nojevi ne preživljavaju pokazivanjem repa