Akademik Eduard Hercigonja, istaknuti hrvatski filolog, paleoslavist, kroatist i povjesničar književnosti, umro je u nedjelju u Zagrebu u 93. godini, izvijestila je u ponedjeljak Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).
Eduard Hercigonja rodio se 20. rujna 1929. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Sisku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je slavistiku 1953. Od 1951. do 1957. predavao je na gimnaziji u Sisku.
Od 1957. bio je asistent akademika Josipa Hamma na Katedri za staroslavenski jezik Filozofskog fakulteta, a kada Hamm 1961. odlazi na Institut za slavistiku Bečkog sveučilišta, Eduard Hercigonja djeluje samostalno kao voditelj Katedre sve do umirovljenja 1993. U zvanje docenta izabran je 1970., izvanredni profesor postao je 1974., a redovni 1977.
Doktorsku disertaciju "Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. stoljeća i Petrisov zbornik" obranio je 1970.
Redoviti član HAZU-a u Razredu za filološke znanosti bio je od 1991., od 1986. bio je izvanredni, a od 1977. član suradnik.
Akademik Eduard Hercigonja iznimnom filološkom erudicijom istraživao je hrvatsko književno srednjovjekovlje te se potvrdio kao književni povjesničar temeljito obaviješten o suvremenim književnim teorijama, jezikoslovac koji se podjednako dobro snalazi u raznosmjernim jezikoslovnim istraživanjima, tekstolog i istraživač kulturnopovijesnih okvira te gospodarskih pretpostavki djelovanja hrvatskih glagoljaša.
Time je, ističe HAZU, ostvario rezultate koji su zasigurno označili prekretnicu u razvoju hrvatske medievistike. Oborio je tezu o posvemašnjem siromaštvu i neukosti glagoljaškog duhovništva te potakao druge da istražuju hrvatsko književno srednjovjekovlje kao ravnopravan dio hrvatske književne povijesti, ne samo po kulturnopovijesnom značenju, nego i po estetskim ostvarenjima.
U knjizi "Srednjovjekovna književnost", koju je 1975. objavio Liber u nizu "Povijest hrvatske književnosti", korpus hrvatskoga književnog srednjovjekovlja prvi put je predstavljen kao jedinstvena stilska formacija. U znanstvenim radovima i u knjizi "Nad iskonom hrvatske knjige" (Liber, 1983.) bavi se istraživanjem hrvatskoga glagoljičkoga korpusa te kritički preispituje njegove ocjene u dotadašnjoj književnoj historiografiji, upozorivši na nastavljanje srednjovjekovne duhovnosti i u kasnijim stoljećima.
Kao istraživač hrvatske književne baštine u svojem se djelu uvijek zalagao za tezu o jedinstvenosti hrvatske srednjovjekovne književnosti unatoč njezinoj poligrafičnosti i jezičnoj raznovrsnosti. Tako je pomogao da se drukčije osvijetli odnos između hrvatske latinističke književnosti i one pisane hrvatskim idiomima.
Tako je u katalogu izložbe "Pisana riječ u Hrvatskoj" (Muzejski prostor, Zagreb 1986.) objavio temeljitu studiju o tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatskog srednjovjekovlja, a taj je tekst bio i nukleusom knjige "Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja" koju je 1994. objavila Matica hrvatska, kao pregled najrelevantnijih činjenica razdoblja od Trpimirova natpisa iz 9. stoljeća do natpisa i zapisa u kolofonu prve tiskane knjige u Hrvata iz 15. stoljeća.
Knjiga "Na temeljima hrvatske književne kulture: filološko medievističke rasprave" iz 2004. u izdanju Matice hrvatske predstavlja presjek autorova pedesetogodišnjeg znanstvenog rada i metodologije proučavanja književnojezičnog, stilskoizražajnog i ortografskog razvoja jednog dijela hrvatske pisane riječi od srednjovjekovlja do 18. stoljeća.
Za svoj rad akademik Eduard Hercigonja dobio je među ostalim Nagradu „Vladimir Nazor” 1984., a 2009. Državnu nagradu za znanost za životno djelo za područje humanističkih znanosti.
Počivao u miru Božjem!