Ne moraš je predviđati, stvaraj je – kažu da je s budućnošću najbolje upravo tako, a priliku da napravi baš to, dobit će čovjek koji će u sljedećem mandatu preuzeti glavni grad.
Gužva je u Zagrebu, kandidata za čelno mjesto više je nego ikad dosad, a dok oni još pišu i utanačuju svoje programe, mi smo odlučili provesti svojevrsnu anketu o tome kako bi se pretendenti na prvi stolac metropole trebali postaviti prema budućem poslu. Ili, ako ćemo posve jednostavno, okupili smo ekonomiste, arhitekte, inženjere, glumce, glazbenike, akademike, pa i studente da nam kažu kako oni vide Zagreb. Što im u najvećem gradu nedostaje, kako bi ga trebalo posložiti, na što obratiti pažnju u idućim godinama i koji način rada izbjegavati.
Svojevrsnu “to do” listu složili su nam sugovornici, a mi ćemo krenuti od onoga koji i sam ima iskustva u vođenju grada.
Ekonomski stručnjak i gospodarstvenik dr. sc. Mladen Vedriš čovjek je koji je 1990. postao predsjednikom Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba, a funkcija je to ekvivalentna današnjoj gradonačelničkoj. On nam objašnjava kako je upravljanje gradom mozaik koji se sastoji od više elemenata, a ako i jedan nedostaje, izgubi se cjelina slike.
– Počnimo od onoga što svi trebamo, a to je komunalna infrastruktura, javni prijevoz, kanalizacija, sve ono po čemu se grad razlikuje od ruralnih područja. Da bi se sve moglo financirati, moraju postojati poduzetništvo i ekonomija. Oni stvaraju korporacije, na što se nadovezuje urbanizam. Iduće je sveučilište, odnosno obrazovanje koje bi trebalo voditi računa o konkretnom osposobljavanju u svim djelatnostima u gradu. Pa kultura, jer grad koji pretendira na važno mjesto na svjetskoj karti mora poštovati svoju tradiciju. A Zagreb ima dovoljan broj muzeja, kazališta, različitih fundusa, arheoloških, ali i nacionalnih zbirki kojima se može ponositi – objašnjava nam Mladen Vedriš pa odmah spominje i još jednu prednost glavnog grada. Njegova dobra pozicija, kaže ekonomist, omogućuje mu i da bude domaćin nizu međunarodnih događaja.
– Komponenti internacionalizacije također treba posvetiti pozornost, a u tom se kontekstu definitivno mora spomenuti i sport. Ovaj je grad ponosan na sportske događaje i sportaše, ali mora postojati poveznica profesionalnog i rekreativnog sporta, odnosno svakom se građaninu moraju omogućiti jednaki uvjeti – govori Vedriš koji, nakon rekreacije, prelazi na zabavu. Od Tkalče do Jaruna, kaže, mora biti sadržaja jer metropola ne smije biti dosadna.
– Ne smije se zaboraviti ni na odgovornost prema starijim ljudima, kvalitetna socijalna briga mora biti među prioritetima, a za to mora postojati i infrastruktura, odnosno domovi za umirovljenike, primarna zdravstvena zaštita, kvalitetne bolnice – ističe Vedriš dodajući da se na umu mora imati i teritorijalna raznolikost, odnosno činjenica da nisu iste potrebe 160 godina starog centra i novih dijelova metropole. Ono što longitudinalno povezuje nabrojane aspekte jest, kaže naš sugovornik, kvaliteta prometa u gradu.
– Dublin je prije nekoliko godina radio studiju razine konkurentnosti, odnosno željeli su vidjeti koliko privlače investicija i zaključili su da postoji limitiranost u dva faktora. Prvi je bio promet u kojem su primijetili velika zagušenja, u kojima potencijalni investitori gube vrijeme i živce. Drugi je bio kvaliteta prostora, odnosno nedovoljna urbaniziranost, što je direktno utjecalo na konkurentnost posla. Tada su napravili garaže, pristupe poslovnim prostorima, gledali što sve koči promet. I uspjeli su doći do rješenja – govori nam Mladen Vedriš koji dodaje kako će se zasigurno, i pod novim gradonačelnikom, oformiti gradski uredi koji će se baviti određenim područjima, ali svi oni i dalje će predstavljati samo izvršnu vlast. Ključan je, međutim, “softver”, kaže.
– To su ljudi koji će biti navigator onoga kako treba raditi jer raspoloživa sredstva u gradskom budžetu treba konkretno usmjeriti. Dosadašnje točkasto planiranje, primjerice, treba postati prošlost. Ne mogu se odnekud “izvući” dva vrtića i staviti ih ovdje i ondje. Mora postojati plan i vizija. Uzmimo za primjer Njemačku, koja izgradi škole na određenom području gdje ima puno djece, kad se ona odškoluju u dvadeset godina i nema ih više toliko u određenom kvartu, ta se škola prenamjenjuje u dom za umirovljenike. Tako treba planirati, dugoročno – govori Vedriš pa dodaje kako nije loša ideja ni svojevrsna služba za građane. Tri do četiri kvalitetna čovjeka koji bi pokrivali različita područja, a kojima bi ljudi dolazili sa svojim problemima. Oni bi, ističe sugovornik, bili ti koji bi, zatim, za građane skupljali papire jer “labirintom gradske uprave hodao bi onda čovjek koji bi se u njemu snalazio kao riba u vodi”.
– To bi uvelike pomoglo Zagrepčanima kad moraju rješavati određene probleme – ističe Mladen Vedriš.
Za kulturu šest posto
Takav tim sigurno bi dobro došao budućem akademskom kiparu, studentu Luki Paceku, koji bi volio da način komunikacije i mogućnosti prijave na gradske natječaje budu manje komplicirani.
– S obzirom na to da sam student Akademije likovnih umjetnosti koji je pri kraju sa studijem, već sam počeo razmišljati o prostoru koji će mi biti potreban za rad. Konstantno kopam po oglasima, ali i po stranicama grada. Mogu reći da svaki put kada pokušam budem još zbunjeniji nego kada sam krenuo – kaže Luka Pacek, kojeg pitamo i kakve buduće čelne ljude grada očekuje. – Vjerujem da bi trebali biti “ljudi iz naroda”, jedni od onih koji razumiju probleme građana i njihove želje te ih provode u skladu s mogućnostima. Razmišljajući, naravno, o tome da grad napreduje, kako u vanjštini tako i iznutra. Skromnost i pristojnost trebale bi biti jedne od glavnih kvaliteta svih, pa tako i predstavničkih tijela grada, kao i viših pozicija – objašnjava nam student Akademije likovnih umjetnosti.
A ima li štogod što studentima u Zagrebu nedostaje?
– Sada, tijekom ove pandemije, nedostaje nam puno toga. Od nastave uživo, druženja, studentske poliklinike, raznih kulturnih događaja koji su u manjem ili prilagođenom obliku... Ima toga, no svjesni smo situacije u koju su nas potresi i pandemija doveli pa se i mi prilagođavamo koliko možemo. Jedna od prioritetnih stvari za koje mislim da nam trebaju jest studentska poliklinika koja bi pružila odgovarajuću zdravstvenu zaštitu svim zagrebačkim studentima. Kojih, usput, ima više od 70 tisuća, po nekim procjenama – kaže nam Luka Pacek, kojeg pitamo i koliko je u prošlosti Grad pomagao studentima.
– Savjet mladih grada Zagreba te Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu imaju sklopljen sporazum o suradnji te se, pri organizaciji raznih studentskih projekata, često s njima savjetujemo, a oni, ako mogu, “uskoče” u pomoć. Naravno, uvijek postoji prostor za napredak te vjerujem da će idućih godina ta suradnja još bolje procvasti.
A kako jedan student vidi Zagreb za jedno desetljeće?
– Metropolu vidim u pokušajima napredovanja. Sada, hoće li oni biti uspješni ili ne, teško je nagađati. Svakako se nadam da ćemo napredovati u svim područjima, da ćemo stvari pokušati održavati jednostavnima. Nadam se iskreno i da će se omogućiti neka vrsta radionica na kojoj će se mentorirati građanske inicijative te tako dopustiti građanima da predlažu takoreći gotova rješenja koja su lako izvediva i korisna za njihove kvartove. Kroz takve projekte vjerujem da bi se rodile brojne inicijative koje bi pridonijele vidljivosti grada, kao i njegovoj proaktivnosti i produktivnosti – kaže nam Luka Pacek, član Predsjedništva Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu.
Sad smo već kod predsjedništva, o metropoli smo ispitali i predsjednicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika, dugogodišnju glumicu kazališta Gavella Pericu Martinović. Što se kulture tiče, kaže ona, glavni je grad tu godinama bio korektan.
– Za razliku od drugih gradova koji su za kulturu odvajali manje od jedan posto, Zagreb je davao više od šest posto. Nama je to važna stvar pa moramo reći da takvu politiku želimo i dalje – kaže Perica Martinović, a mi pitamo vole li Zagrepčani kazalište. Fantastična su publika ljudi iz metropole, veli naša sugovornica pa dodaje kako svako kazalište ima svoju vrstu posjetitelja te su uvijek puna.
– Mislim da ni nakon ovih nemilih događaja, potresa i korone, neće biti teško u kazališta ponovno dovući publiku koja nam je i inače dolazila jer pitanje kazališta jest pitanje duha. Od početka bijaše riječ, a kazalište je upravo riječ. Trebat će svima vremena, ali vjerujem da nas ponovno uskoro na blagajnama čekaju gužve – kaže kazališna, televizijska i filmska glumica koja je 1. siječnja iz Gavelle otišla u mirovinu.
Od umirovljeničkih dana daleko je još Mirela Priselac Remi, glazbenica iz grupe Elemental te profesorica engleskog i španjolskog jezika i književnosti. Žena koja ima vrlo jasnu viziju o tome kako bi Zagreb trebao izgledati za deset godina.
– Vidim ga s mnogo više drvoreda i pješačkom zonom u centru grada. Vidim Zagreb kao grad sa sigurnim ulicama koje dobrodošlicom i “servusom” pozdravljaju sve koji su šareni i drukčiji. Na uglovima vidim ulične svirače, na pozornici na Ribnjaku vidim kazališta za djecu. Zelene površine koje pozivaju na piknik, bez ploča sa zabranama. Glavni kolodvor i okolna područja s novoizgrađenim podzemnim prostorom garaža u kojima ostavljamo aute i po centru se krećemo pješice ili na gradskim biciklima ili romobilima. Tramvaje s niskom cijenom karte, u kojima se nitko nema potrebu švercati jer zna da kupnjom karte investira u sustav koji funkcionira. Vidim mnogo više česmi s pitkom vodom. Vidim ljetne festivale i umjetničke sadržaje kojima hrle ljubitelji muzike i turisti iz cijelog svijeta. Street art koji osvježava pročelja u Novom Zagrebu i predgrađima, nova naselja s razgranatom infrastrukturom, a ne samo “spavaonice”. Obalu Save koja je posvećena turizmu i šarenoj ugostiteljskoj ponudi. I vidim je s gradonačelnicom za kormilom. Možda za deset godina ovo sve ne bude tek puka sanja – kaže nam Remi, a mi pitamo koje su stvari koje se generalno u metropoli moraju popraviti.
– Nažalost, popis je dugačak jer govorimo o sustavno zanemarivanom gradu. Prioritet je obnova poslije potresa. Transparentnost dodjeljivanja potpora za obnovu, olakšavanje apliciranja za potporu (šuška se o famoznih sto stranica dokumentacije koju je potrebno podastrijeti za dobivanje financijske pomoći za obnovu). Kad to saniramo, trebali bismo se posvetiti onom ispod površine grada – Zagreb zbog lošeg sustava cijevi gubi goleme količine pitke vode. U današnje vrijeme to je rijedak luksuz koji je ekološko, ali i moralno pitanje. Kad smo kod ekologije, spalionica otpada čeka svojih nikad dosanjanih pet minuta. Također, treba revidirati pitanje odlaganja otpada; i na Jakuševcu i ispred zgrada. Ovaj sadašnji “Kantograd” smeta šetačima, prolaznicima, osobama u invalidskim kolicima, roditeljima s dječjim kolicima... Otkad imam kujicu, shvaćam koliko je zapravo smeća na ulicama jer cijelo vrijeme govorim “fuj to” dok ona pokušava dograbiti otpadak. Moramo uložiti u bolnice i vrtiće, ovo nisu floskule. To su mjesta koje su pandemija i potres “raskrinkali” u svoj njihovoj bijedi i sramoti – govori glazbenica pa dodaje kako bi upravo bolnice trebale biti mjesta solidarnosti i brige jednih za druge. Jasnu viziju ima Remi i o budućem čelniku grada.
‘Neue Heimat’ kao u Berlinu
– Za početak, bilo bi zgodno kada osobne interese i “kumstva” ne bi stavljao ispred interesa stanovnika Zagreba. To bi bila dobrodošla promjena u odnosu na prijašnjeg gradonačelnika maratonca. Također, bilo bi zgodno da poštuje javne natječaje, da ih ne namješta prema zaslugama, da vodi grad transparentno. Trebao bi biti pošten. Vizionar. Radišan. Osoba s kičmom i obrazom. Znam da tražim mnogo, ali utopist sam. Vjerujem da možemo – govori Mirela Priselac, a kad već spominje prijašnjeg gradonačelnika, pitamo i koliko je, odnosno je li se uopće Grad dosad brinuo o umjetnicima.
– Grad se za umjetnike brinuo kroz potpore projektima prijavljenim na natječaje. To je, u teoriji, zgodan način brige za umjetnike jer se prijavljuje sijaset projekata; od onih koje vode profesionalni umjetnici do onih amaterskih: projekti s dugogodišnjom tradicijom koji pomažu stvarati kulturno nasljeđe, ali i novi projekti koji bi trebali “osvježivati” kulturnu scenu. No ono što smeta oku, u tom naizgled idiličnom sustavu, jest sljedeće; sredstva često odlaze na jedno te iste adrese, a rjeđe u ruke mlađim, inovativnim generacijama. Nekoliko sam godina bila članica Gradskog vijeća za inovativne kulturne prakse pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport pa sam shvatila da upravo to vijeće ima najmanji i najtanji budžet od svih, što je vrlo indikativno – objašnjava Remi pa dodaje kako bi kultura trebala biti zastupljena i kroz centre za kulturu diljem grada.
– No čini mi se da su upravo ti centri često bili utočišta “poslušnika” kojima su centri za kulturu kadrirani na najvišim pozicijama; voditelji, ravnatelji, upravitelji i slični često bi bili članovi ili simpatizeri podobnih stranaka. Zanimljivo je proći popisom imena upravitelja tih centara, malo proguglati i štošta vam odmah bude jasno. Zato bismo “brigu” Grada o umjetnicima trebali uzimati sa zrnom soli – kaže Remi.
Što nedostaje glazbenoj sceni u Zagrebu i kako popraviti stanje?
– Nedostaje nam neko mjesto koje bi osigurao Grad, neki veći prostor s povlaštenom najamninom koji bi okupljao umjetnike raznih profila (ne samo glazbenike). Mjesto koje bi provodilo filozofiju otvorenih vrata i inkluzivnosti i omogućavalo interdisciplinarnu suradnju. U većim europskim gradovima postoje takva mjesta koja su “umjetničke košnice”, a kojima onda gravitira cijela umjetnička scena, ali i lokalno stanovništvo i turisti. Uloga Grada u takvom projektu bila bi osigurati prostor s povlaštenom najamninom (ili besplatno) i osnovnu infrastrukturu. Postoji veliki broj (trenutačno) napuštenih ili zapuštenih lokacija koje bi se mogle prenamijeniti za takvo što; vojna bolnica u Vlaškoj, prostor nekadašnje industrije Sljeme u Heinzelovoj, nekadašnji industrijski pogoni na Žitnjaku... – objašnjava naša sugovornica koja budući prostor za umjetnike već ima u glavi.
– Taj bi prostor podsjećao na “Neue Heimat” u Berlinu; sjecište umjetničkih ateljea, prostorija za glazbene probe, možebitno i manjih kazališta, koncertnih prostora, galerija i izložbenih prostora, ali i malih street food restorančića sa zanimljivom gastroponudom (ne mora se sve vrtjeti oko kobasica i fritula – sa svim dužnim poštovanjem i prema takvoj ponudi), s kafićima koji prže vlastitu kavu i pivarima koji nude svoje napitke. U takvoj umjetničkoj košnici spojili bismo društveno korisne projekte i sadržaje, ali i komercijalni interes, mali poduzetnici došli bi na svoje jer izvedbene umjetnosti uvijek funkcioniraju ruku pod ruku s ugostiteljskom ponudom – objašnjava Mirela Priselac Remi.
Bi li takav prostor dobro popunila i publika, odnosno kakva je zagrebačka?
– Na prvu rezervirana i hladna, no zanimljiva jer je nije lako “probiti”. Lažnjake “prokljuve” na prvu. Doduše, neki vrlo vješti opsjenari i zagrebačku publiku uspiju zavarati, ali to nikada ne traje predugo. Ponekad zagrebačka publika pati od sindroma manjeg grada; konkretno, kaže se da je lakše uspjeti negdje izvan granica Zagreba i onda se slavodobitno vratiti doma, nego uspjeti prvo u Zagrebu. No i to ima svoje prednosti jer te natjera da stisneš trostruko jače nego što bi inače – otkriva nam Remi.
Kako on vidi Zagreb budućnosti, otkrio nam je i Velimir Neidhardt, arhitekt i akademik te predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Među njegovim najpoznatijim djelima su zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica (koju potpisuju i Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Damir Mance), zgrada Ine u Novom Zagrebu, popularno zvana “karingtonka”, zgrada Croatia osiguranja u Miramarskoj, ali i novi zagrebački aerodrom (koji supotpisuju i Branko Kincl i Jure Radić), pa njegovo ime za “dosje Zagreb” nismo željeli izbjeći. Gornji grad trebao bi ostati sačuvan kao srednjovjekovni i predindustrijski. Donji grad bi se, pak, trebao obnoviti tako da se zadrži stil 19. stoljeća. Prostor Trnja, točnije dio oko Gredelja i željezničke pruge, trebao bi se razvijati kao industrijski ambijent. Širi centar metropole, oko Zvonimirove ulice, trebao bi njegovati stil zagrebačke moderne arhitekture 1930-ih. Uz Ulicu grada Vukovara treba pratiti kontinuitet moderne 1950-ih. A središte metropolskog prostora trebalo bi biti na obalama Save – tako metropolu, s jasnom raščlambom njegovih prostora i ambijenata, vidi Velimir Neidhardt. Planiranje Zagreba, smatra akademik, nezamislivo je bez sagledavanja gradova i općina zagrebačkog prstena i šireg regionalnog prostora.
– Nedostatak suradnje sa Zagrebačkom županijom, ali i južnim dijelom Krapinsko-zagorske županije, koji također treba integrirati u sustav planiranja hrvatske metropole, nedopustiv je propust. Propuštena je definicija cestovnog smjera prema Sisku, a nije uočena mogućnost sjevernog obilaska Zagreba od Komina do Zaboka – govori Neidhardt i dodaje da je potrebno i hitno premještanje automobilskog prometa iz središta, naročito sa “zelenih valova”, i to definiranjem cestovnog prstena oko središnjeg tkiva grada.
– Taj cestovni prsten, uz spominjani sljemenski tunel, otvara i mogućnost strukturiranja zagrebačke urbane aglomeracije oko Medvednice kao ekološkog srca tog prostora – kaže Neidhardt.
Potaknuti bi trebalo, smatra, i premještanje tramvaja iz urbanog prostora poput Ilice, ali i redefinirati zagrebački željeznički čvor koji podrazumijeva sužavanje koridora željeznice u samom gradu te podizanje pruge od Zapadnog kolodvora do Heinzelove za pet metara. Ključna je i definicija gradske osovine nastavka Zrinjevca prema jugu sve do zagrebačke obilaznice, i to kao svjetski upečatljivog urbanističkog poteza koji bi, smatra Neidhardt, mogao biti zagrebački Champs-Élysées. Potres koji je Zagreb pogodio prije gotovo godinu dana trebao bi biti prilika, ističe, za nove urbanističke vizije, kojih itekako nedostaje, no povijesno središte treba čuvati.
– Povijesnu jezgru grada potrebno je obnoviti tako da zadrži obilježja zagrebačke urbanokulturne prepoznatljivosti srednjoeuropskoga grada. Obnova mora afirmirati povijesni urbani karakter bez obezvređivanja prepoznatih i prihvaćenih vrijednosti središta grada, koristeći se suvremenim zahvatima i tradicionalnim znanjima – govori.
S njim se donekle slaže i Josip Atalić, profesor sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo, koji je vodio tim stručnjaka za provjeru statike zgrada koje su oštećene u zagrebačkom potresu, a obilazio je i Petrinju. No želimo li zadržati identitet grada i dugotrajno uživati u njegovoj ljepoti i tradiciji, naglašava, moramo iskoristiti sva dostupna znanja jer će nam ona omogućiti različite vizije budućnosti.
– Građevinari su sposobni rekonstruirati, odnosno učiniti sigurnom gotovo svaku građevinu, ali vrlo često se postavlja pitanje financiranja i isplativosti takvog ulaganja, možda je jeftinije graditi novu sigurnu kuću – kaže Atalić i dodaje da je opsežna rekonstrukcija, s druge strane, i prilika da se napravi iskorak prema gradu budućnosti u kojem nam mora biti navika da živimo na potresom ugroženom području.
Ključno je, dodaje, u budućnosti ne zaboraviti termine kao što su sigurnost, uporabljivost, statičari, nosivi zidovi i djelovati sukladno znanjima koja se kriju iza njih.
Suvremene biciklističke staze
– Korištenje jednog arhaičnog naziva “statičar”, za što je zapravo ispravan termin “konstruktor”, možda najbolje pokazuje koliko je taj konstruktorski dio građevinske struke (projektanti konstrukcije) bio zanemarivan. Potresi su bolno razotkrili i mnogo drugih stvari koje smo gurali pod tepih poput nezakonitih rekonstrukcija ili neodržavanja građevina, što se posebice veže za povijesni centar Zagreba – kaže Atalić i dodaje da će središte grada još dugo biti gradilište, ali ključno je provedenim radovima osigurati sigurnost građana i time ih motivirati na povratak domovima, ali i pokušati umanjiti njihove traume (strahove) od potresa.
Potres, ali i pandemija utjecali su na sagledavanje budućnosti Zagreba i u turističkom sektoru. Turizam, koji je posljednjih godina u Zagrebu doživio pravi bum, sada, godinu dana nakon restriktivnih mjera zbog pandemije te potresa koji je ostavio ožiljke i u centru grada, pokazuje jedno drugo lice. Da je se prije pitalo kako vidi zagrebački turizam budućnosti, moguće je da bi direktorica Turističke zajednice grada Zagreba Martina Bienenfeld imala sasvim druge ideje i planove. Međutim, zbog ovih dviju izvanrednih situacija morali su se, čim je pandemija krenula, a tlo se zadrmalo na 5,5 po Richteru, prilagoditi situaciji, a odredilo je to i smjer koji će držati u budućnosti. Fokus na digitalne sadržaje, promocija boravka u prirodi u zagrebačkim zelenim oazama i onima u Zagrebačkoj županiji, ali i organizacija događaja koji podrazumijevaju fluktuaciju ljudi umjesto njihova okupljanja te stvaranje dodatnog virtualnog sadržaja – ono je kako u zagrebačkoj Turističkoj zajednici vide turizam budućnosti u metropoli.
– Zbog pandemije u bližoj budućnosti u planu su neinvazivna i ambijentalna događanja na otvorenom koja ne potiču velika okupljanja, kao i kulturne manifestacije koje se mogu izvesti u kontroliranim uvjetima – kaže te kao primjer ističe najnovije projekte TZ Zagreba “Ulični triptih” i “Mali grad”, koja kroz street art skreću pozornost na to da grafiti ne trebaju značiti vandalizam, već da oni mogu stvoriti vizualnu umjetnost na javnim prostorima. Tako će, primjerice, u projektu “Ulični triptih” panele postavljene na zagrebačkim pročeljima oslikavati ulični umjetnici na nekoliko lokacija, a postav te izložbe na otvorenom mijenjat će svaka tri mjeseca tijekom cijele godine.
– To su ujedno i održiva događanja jer stvaraju cjelogodišnju atrakciju i ne generiraju masovna okupljanja posjetitelja u određenom periodu – kaže M. Bienenfeld te dodaje da će se, uz sadržaje na otvorenom, kao dodatna vrijednost turističkoj ponudi u budućnosti još više razvijati virtualni te interaktivni sadržaji, s kojima su u TZ-u već počeli tijekom posljednjeg zagrebačkog Adventa. Fokus u budućnosti, ističe M. Bienenfeld, treba staviti i na održivi turizam uz adekvatnu strategiju razvoja zdravstvenih aspekata boravka u destinaciji.
– Iz perspektive turističkog tržišta primjetno je kako sve veći broj turista vodi računa o ekologiji i održivosti pa je zato potrebno primijeniti održive koncepte kako bi potencijalno oni postali i jedan od ključnih promotivnih faktora. U tom smislu nastavit ćemo i proširiti našu uspješnu kampanju “Blizu grada, blizu srca” koja stavlja naglasak na boravak na otvorenom, u zelenilu i prirodi s fokusom na zdravlje, sigurnost, održivost i kompatibilnosti ponude Zagreba i njegove okolice – govori direktorica TZ Zagreba i dodaje da će istovremeno pružati podršku inovativnim i kreativnim razvojnim inicijativama koje pridonose daljnjoj izgradnji Zagreba kao središta urbane kulturne scene te potiču disperziju turističkih aktivnosti. A da bi do toga došlo, sada je, ističe M. Bienenfeld, više nego ikad potrebna kooperativnost, podrška i uzajamno povjerenje svih sudionika u zagrebačkom turizmu.
– Unatoč svim izazovima koji su stavljeni pred našu turističku industriju i turistički sektor, nastojat ćemo da Zagreb i dalje zadrži svoj šarm i otvorenost prema svim posjetiteljima te da i nadalje bude predvodnik trendova, naročito u digitalnoj sferi – govori direktorica.
Održivost je nešto što treba slijediti u budućnosti Zagreba, smatra i jedan od najpoznatijih blogera koji piše o manje poznatim činjenicama vezanima uz glavni grad. Vanja Radovanović sebe naziva “gradoistraživačem” koji do ideja za svoje postove na blogu “Nepoznati Zagreb” dolazi tako da sjedne na bicikl i krene, a volio bi, kaže, više uređenih zelenih transverzala, odnosno šetnica i biciklističkih staza uz zagrebačke potoke.
– Biciklistička infrastruktura trebala bi se unaprijediti po cijelom gradu, odlično bi bilo da se ponovno aktivira stara trasa Samoborčeka koja je sad zapuštena. A već godinama se priča i o suvremenoj biciklističkoj stazi od Sesveta i Dugog Sela do grada, no nikako da se to realizira – kaže Radovanović dodajući da bi i željeznički prijevoz trebalo unaprijediti, umjesto da se sanja o metrou. Već bi se puno napravilo, govori, boljom integracijom postojeće mreže i izgradnjom novih željezničkih stanica, poput one kod okretišta na pješačkom Savskom mostu ili u blizini raskrižja Ulice grada Vukovara i Savske.
– Onuda redovito prolaze vlakovi koji idu, primjerice, za Karlovac, a takvim rješenjima omogućilo bi se ljudima da ne moraju koristiti automobile, posebice ako se tramvajske i autobusne linije prilagode njima – kaže bloger koji je prije 2013. osnovao i projekt “Mapiranje Trešnjevke” u sklopu kojeg organizira kulturno-društvene akcije i razne šetnje na kojima stanovnici upoznaju određeni dio grada. Tako su nedavno u sklopu jedne od takvih akcija ukazali na loše stanje Tratinske, središnje ulice tog kvarta, pa su se uz koncerte, stand-up nastupe, ali i izložbe prisjetili njezine povijesti, a dugoročni im je cilj da ta ulica dobije novi sjaj.
– Bilo bi super da gradska politika putem poreznog sustava ili financijske pomoći u takve ulice i druge javne površine vrati trgovine i obrte koji su nekad tamo postojali, no zatvorili su se zbog pojave šoping-centara. Zašto, primjerice, i Dubrava ne bi imala jednu takvu ulicu u kojoj bi mogli otvoriti oni obrtnici za koje u centrima nema mjesta? – govori Radovanović dodajući da to ne znači da će se u budućnosti ljudi zatvoriti u svoje kvartove jer će uvijek iz nekog razloga morati iz njih otići. Stvari će se, smatra, više obavljati putem interneta, neće se više po dokumente odlaziti u policijsku upravu ili općinu, a pitanje je i koliko će često ljudi, primjerice, odlaziti u banku. Zagreb vidi kao središte različitih nacionalnosti i rasa, a društveni život će se, smatra, i dalje odvijati u centru, unatoč tome što trenutačno mnogi taj dio grada zaobilaze zbog posljedica potresa.
Želimo grad bez jugo-srpske dominacije, u kojem će se pravi Zagrepčani osjećati doma.