Jedno od pitanja koje intenzivno muči svijet jest hoće li novi glavni tajnik Ujedinjenih naroda imati snage, ovlasti i autoriteta da ugasi ratni požar u Siriji? Njegov prethodnik na odlasku Ban Ki-moon nije imao previše sklonosti da snažno intervenira u ratnim sukobima i da navede Vijeće sigurnosti da se sabere i dogovori, a ne da bude poligon za obračune između Rusije i SAD-a. Ban Ki-moon bavio se održivim razvojem planeta i klimatskim promjenama i u tome je čak imao i značajnih uspjeha. Iako su to izrazito važne teme za život na ovome planetu, glavni tajnik kao da je ipak zaboravio da je temeljni cilj UN-a osiguravanje mira i stabilnosti i na globalnoj razini i na regionalnoj razini.
Još prije 25 godina, kada je na ovim našim prostorima započinjao ratni sukob, UN je još imao nekakvu težinu, a rezolucije Vijeća sigurnosti bile su ozbiljni i obvezujući dokumenti. Tada su mirovne snage UN-a, poput UNPROFOR-a, koji je imao mandat u Hrvatskoj, imale konkretnu zadaću koju su obavljale na ovaj ili onaj način. Iako nismo u svim situacijama bili zadovoljni njihovim djelovanjem, te su snage postojale i u svemu odigrale relativno pozitivnu ulogu.
No najnovija farsa u Vijeću sigurnosti i međusobno rušenje ionako relativno ispraznih rezolucija o ratu u Siriji pokazali su da je organizacija koja je nastala kako bi spriječila da svijet potone u još neki svjetski rat zapravo odumrla i pretvorila se u debatni klub u kojem se velike sile verbalno obračunavaju, i to u trenucima kada je svjetski mir doista ugrožen možda i najviše još od Drugog svjetskog rata. U svjetlu činjenice da je izbor Antonia Guterresa u osnovi bio kompromis između SAD-a i Rusije, teško je očekivati da će ijedna od tih sila popustiti pod pritiskom glavnog tajnika i odustati od prava na veto u Vijeću sigurnosti kada je riječ o pitanjima rata i mira, bilo da se to tiče Sirije, Jemena ili nekog drugog kriznog žarišta. Trenutačno ne postoji mehanizam koji može zaustaviti rat poput onoga u Siriji!
No s druge strane, svi mi ponašamo se kao da nas se rat u Siriji uopće ne tiče. Jedna britanska kolegica prije nekoliko dana upitala se zašto nitko ne prosvjeduje pred ruskim veleposlanstvima u zapadnim gradovima, zašto ljudi ne traže da se zaustavi bacanje tepiha od bombi na dvomilijunski grad? Zašto nitko od nas ne bjesni zbog činjenice da će do Božića istočni dio toga grada biti potpuno sravnjen sa zemljom? Zašto šute političari, intelektualci, mirovni aktivisti? Možda zato što svi mi bombardiranje Alepa vidimo kao nekakvu borbu protiv terorizma koji ugrožava naše gradove?
Sedmogodišnja Bana Alabed, djevojčica koja uz pomoć majke “tvita” iz Alepa i opisuje sve užase koji se ondje događaju svima, a prvenstveno djeci, već je postala neka nova Anne Frank, zarobljena u nekom nesigurnom skloništu u Alepu.
Grozim se trenutka kada Bana Alabed prestane “tvitati” zato što će to značiti da smo svi mi dopustili da je snađe ista sudbina kakva je snašla i Anne Frank iz čije životne priče očito ništa nismo naučili.
>> Može li itko zaustaviti masakr Assadovih, ruskih i iranskih postrojba
Prije bi pitanje trebalo postaviti zašto nitko ne prosvjeduje ispred ambasade SAD, V.Britanije i td. , a ne zašto se ne prosvjeduje ispred Ruske ambasade. Svo ovo zlo na B. istoku i Africi pokrenuo je Zapad, a ne Rusija. Nasilna smjena vlasti u Ukrajini, agresija na Afganistan, Irak, Libiju. Destabilizacija Sirije, Egipta itd. Orwelova 1984 stvarnija je negoli ikad.