Uskogrudnim hrvatskim političarima izbori za EU samo su uvertira za Sabor

Nisu drugoga reda, nego četvrtoga – pomislio sam vezano za pitanje „Izbori drugoga reda?“ istaknuto u naslovu panel-rasprave o predstojećem glasovanju za Europski parlament održane 7. svibnja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Europski izbori se kod nas, naime, smatraju manje važnima od domaćih – nadmetanja za Sabor i predsjednika Republike, pa i biranja lokalne vlasti. Prije pet godina je na EU izbore, prve od kada je Hrvatska ušla u tu nadnacionalnu zajednicu, izašla samo četvrtina birača, u čemu smo bili među najgorima na Starom kontinentu. Na veliku vjerojatnost da će se 26. svibnja ponovno pokazati oskudan interes za te izbore upućuju kako rezultati kredibilnih istraživanja tako i uvidi u reagiranja građana u uobičajenim životnim situacijama. Od javnih pitanja, veliku većinu njih više od europskih izbora zanimaju obrati u polufinalnim utakmicama Lige prvaka ili sindikalna inicijativa „67 je previše“ koja je prikupljala potpise za referendum o odlasku u mirovinu.

Naši mediji uglavnom ne daju velik prostor slanju zastupnika u Bruxelles. Pa i izvjesni najistaknutiji predvodnici javnoga mnijenja te izbore nazivaju „nekom vrstom trening-utakmice“ za predsjedničke i parlamentarne izbore te prognoziraju kako će HDZ sigurno dobiti sve te utrke. Ne znam za nacionalna nadmetanja, svašta se u međuvremenu još može dogoditi, ali i ja očekujem da će u širokoj javnosti inače nepopularna Plenkovićeva stranka za osam dana ostvariti pobjedu. Vladajući HDZ strogo kontrolira svoje članove i simpatizere pa znatnim dijelom i neke utjecajne društvene skupine, a slaba i fragmentirana oporba biračima je uglavnom nedovoljno privlačna. Nezadovoljstvo u vladajućoj stranci je prisutno, djelomice je i opravdano (kandidati za Europski parlament uglavnom nisu dovoljno ugledni, kampanja je doista mlaka itd.), ali kada dođe „stani-pani“, o vlasti ovisni HDZ-ovci i te kako zbiju redove.

A jako je dramatično za EU

Ocjenu o izborima četvrtoga reda toga utorka rano popodne u dvorani A Fakulteta političkih znanosti ipak nisam glasno izgovorio. Sigurno ću pristupiti glasovanju, jer sam svjestan da se u Bruxellesu donose mnoge odluke bitne ne samo za našu zemlju i njene stanovnike nego i za zajednicu naroda kojoj službeno pripadamo od sredine 2013. godine. Tim pomalo zajedljivim zapažanjem nisam htio dodatno oneraspoložiti za demokraciju i Europu entuzijastične, ali zbog stanja „na terenu“ zdvojne govornike na raspravi kao i nastavnike i studente koji su je pažljivo slušali. Voditeljica Ureda za informiranje Europskoga parlamenta u Hrvatskoj Violeta Simeonova Staničić, znanstvenice Marijana Grbeša s navedenoga Fakulteta i Maja Šimunjak, koja djeluje na Sveučilištu Middlesex u Londonu, te Domagoj Novokmet, urednik i novinar na N1 televiziji, trudili su se istaknuti važnost europskih izbora i potaknuti sudjelovanje na njima.

Na osnovi pomnoga poznavanja te problematike analizirali su nezadovoljavajuću informiranost naših građana o europskim temama te njihovu slabu motiviranost ili nemotiviranost za izlazak na izbore. Najviše su isticali potrebu da se mobiliziraju birači, i to napose mladi. Pripadnici te dobne skupine, koja je nedvojbeno ključna za budućnost Lijepe Naše i Europe, još su manje zainteresirani za europske izbore od starijih građana. Na takve izbore je 2014. kod nas izašlo samo 13 posto pripadnika mladog naraštaja. Kako bi povećao izlazak mladih, Ured Europskoga parlamenta provodi kampanju „Ovaj put glasam“, kojom se nastoji povećati motiviranost mladih za aktivno sudjelovanje u tom procesu.

Violeta Simeonova Staničić uvodno je ustvrdila kako su „ovaj put građani bolje informirani, ali to još ne znači da su motivirani za izlazak na ove izbore“. Prema njezinu mišljenju, ovogodišnji su izbori za Europski parlament „jako dramatični“ budući da o njima zbog pojave antieuropskih i populističkih aktera, dugoga Brexita te drugih razloga ovisi sudbina EU. Doista, velika je opasnost da europske institucije u sljedećem razdoblju, najviše zbog jačanja populista i nacionalista, budu krajnje polarizirane, čak i do pucanja Unije. Na tu ugrozu u hrvatskoj javnosti, ionako prilično autističnoj odnosno prevladavajuće nezainteresiranoj za međunarodne odnose, pa i za one koje se nas izravno tiču, malo tko upozorava. U drugim se zemljama o tome puno više piše i govori. Pa i izvan Staroga kontinenta.

Tretman siromašnog rođaka

Primjerice, američki Time je prije mjesec dana na naslovnoj stranici prezentirao ilustraciju napola iscijepane plave tkanine ukrašene žutim zvijezdama (asocijacija na zastavu EU), s porukom „Kidanje Europe. Kako se novi lideri ujedinjuju da bi podijelili kontinent“. Velika većina građana Hrvatske je pak proeuropski opredijeljena. Protivnika EU, koji se neprecizno označavaju kao „euroskeptici“ (oni ne sumnjaju, nego su kontra), kod nas ima, ali osim onih okupljenih oko Živoga zida i pojedinih radikalnih organizacija razmjerno slabo utječu na javnost. Ne samo politički i medijski akteri nego i obični ljudi ovdje uglavnom drže kako mlako reagiranje EU na ekonomske zastoje u izvjesnim područjima, pretjerano birokratiziranje europskih institucija i njihova nesnalaženja u vezi s nekim važnim problemima, kao što je veliki priljev imigranata, nisu i ne smiju biti razlozi za raspadanje Unije.

Doista, navedene i druge teškoće valja popraviti alatima demokracije i pronaći bolje modele funkcioniranja te nadnacionalne zajednice. Španjolski književnik Javier Cercas je Europsku uniju upečatljivo nazvao „jedinom razumnom utopijom koju imamo“. Autor remek-djela „Salaminski vojnici“ krajem prošle godine se u intervjuu Novom listu izjasnio kako je EU „očito trenutačno nezadovoljavajuća, ali ona je nešto za što se moramo boriti, za stvarnu, federalnu Europu. Takva EU je napravila mnogo toga da unaprijedi Europu, spriječi konflikt, širi demokraciju“. I kod nas se najviše smatra kako dugotrajno stanje mira i raznovrsne suradnje naroda na Starom kontinentu, koje ne bi bilo moguće bez postojanja Unije, svakako treba održati, umjesto da opet dođe do izolacija i sukoba.

Sve je to načelno u redu, ali ovdje u mnogo čemu izostaje konkretna potpora EU ili je ta potpora slaba. Politička nebriga te vrste naročito se jasno pokazuje upravo u ovim tjednima koji prethode izborima za Europski parlament. Prema nedavnom istraživanju Eurobarometra, građani Hrvatske su uz Čehe, Slovake i Portugalce najmanje voljni izaći na izbore. Nebriga o kojoj je riječ u ovom tekstu ima raznovrsne uzroke, koje je moguće podijeliti na vanjske i unutarnje. Prvi se odnose na navedene i druge teškoće funkcioniranja (institucija) Europske unije, kao i na nerijetko nepriličan odnos izvjesnih njenih dužnosnika prema Hrvatskoj. Katkad našu državu oni tretiraju kao siromašnoga rođaka iz provincije kojega se prima samo u hodniku, a ne pripušta s ostalima u salon. Ima i gore od toga: predsjednik Europskoga parlamenta Antonio Tajani 10. je veljače u Basovizzi kraj Trsta pokušao dobiti potporu na izborima povijesno revizionističkom porukom o „talijanskoj Istri i Dalmaciji“. Također, nameću nam se brojna i nerijetko sitničava pravila ekonomskoga i drugoga ponašanja koja katkad ne odgovaraju ni pripadnicima naroda na višem stupnju razvoja od hrvatskoga.

Još od početka pristupanja naše države Europskoj uniji vodeći dužnosnici iz Bruxellesa, Strasbourga i vodećih država Staroga kontinenta europeizaciji Hrvatske osjetno više pristupali odozgo nego odozdo. Dakle, dominantno su se u svom komuniciranju i djelovanju usmjerili na pripadnike političke elite, umjesto na hrvatske građane. Usto, veliku financijsku potporu koju je EU posljednjih godina dao brojnim projektima u Hrvatskoj politički akteri Unije nisu valjano prezentirali našim građanima, nego su najviše pustili da se time hvale ovdašnji uglavnom nesimpatični političari (kao da su ti naši moćnici dali novac za to; kao da različite hrvatske Vlade u posljednjih pola desetljeća nisu propustile efikasno koristiti mnoge europske fondove...). Nakon ulaska Hrvatske u EU vodeći europski akteri puno su se manje skrbili nego što su činili u procesu pridruživanja da se kod nas poštuju istinski demokratski i civilizacijski kriteriji. Tako su i bez „udaranja šakom o stol“ prelazili i preko bjelodanih pojava političke korupcije i zlouporabe pravosuđa, kao i političkoga ekstremizma (npr., mnogi su kod nas čekali da EU „presiječe“ sramotnu aferu s javnim isticanjem fašističkoga pozdrava „za dom spremni!“, ali takvo reagiranje nisu dočekali).

Izostajanje ili slabo pokazivanje konkretne vezanosti naših građana za Europsku uniju ipak puno više ima unutarnje nego vanjske uzroke. U ovom tekstu ukratko nabrajam neke od potonjih uzroka slaboga interesa za predstojeće europske izbore. Prvo, zaokupljeni pukim preživljavanjem, žitelji Hrvatske ionako već dulje vrijeme uglavnom ne mare za glasovanje ili na birališta odlaze tek po inerciji. Biranje nositelja zakonodavne ili izvršne vlasti na bilo kojoj razini mnogi kod nas ne povezuju s podmirivanjem računa, školovanjem djece, kupovanjem hrane i odjeće te drugim svojim egzistencijalnim i drugim potrebama. Još 2005. je politički psiholog Ivan Šiber objavio tekst o interesu za izbore i za to vezanoj participaciji u kojemu je na osnovi rezultata istraživanja ustanovio znatnu povezanost „osjećaja bespomoćnosti“ prisutnoga u svijesti mnogih građana (na izborima se ništa ne rješava, naš glas neće ništa promijeniti i slično) i potencijalnog sudjelovanja na izborima. Po svemu sudeći, takav je osjećaj u posljednjih 14 godina kod nas dodatno osnažio.

Poruke izbornog autsajdera

Drugi se važan uzrok slaboga interesa za izbore 26. svibnja u Hrvatskoj tiče neprimjerenoga isticanja nacionalnih i zanemarivanja europskih tema. Takvu uskogrudnost najviše izražavaju hrvatski političari koji su najviše skloni pristupanju tim izborima kao uvertiri na za njih najvažnije nadmetanje za Sabor odnosno za državnu vlast. Mnogi mediji im u toj veoma štetnoj redukciji spremno asistiraju. Vodeći političari i mediji ionako puno više pažnje usmjeruju na pitanje tko će osvojiti lukrativne mandate u Europskom parlamentu nego na suvislu raspravu o tome kako osnažiti demokraciju i kooperaciju na cijelom Kontinentu te prevladati društvene probleme koji se na ovaj ili onaj način uglavnom ne tiču samo Hrvatske nego i njenih odnosa s EU i njenim članicama. Za takvu raspravu u Lijepoj Našoj ne postoje neki važni preduvjeti, s obzirom na lošu i zastarjelu zakonsku regulaciju izbora i pripadajućih kampanja. Ta regulacija, uz ostalo, ne osigurava primjerena, što uz ostalo znači za javnost atraktivna, televizijska i druga sučeljavanja istaknutih kandidata.

Treći se uzrok odnosi na pretjerano dugotrajnu i sadržajno slabo predizborno komuniciranje ovoga proljeća. Kampanje većine aktera su dosadne i obilježene neprimjerenom taštinom. Pritom ne nedostaje ni licemjerja. Tako Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti putem plakata i na druge načine poručuje da se zalaže za sposobne, a ne za podobne, iako baš ona prednjači u distribuciji javnih dužnosti i poslova u Zagrebu na osnovi stranačke podobnosti te obiteljskih i drugih veza (vidi izvještaje iz sudnica). A tek hipokrizija izražena u sloganu HDZ-a „Hrvatska za generacije“ – pa Zajednica je najodgovornija, zato što je najdulje na vlasti, a i drugih razloga, za odlazak mnogih mladih iz Hrvatske. Novopečeni iseljenici uglavnom ovako rezoniraju: kad nema i ubuduće neće biti razvoja i pravde, odlazimo odavde. Oktroiranjem mlađahnoga Karla Resslera na čelo izborne liste ta stranka nije postigla učinak s obzirom na to da taj nadasve ambiciozni bivši asistent Andreja Plenkovića dosad nije konkretno pokazao da efikasno promiče interese mladoga naraštaja.

Najviše pažnje su dosad pak izazvale poruke izbornoga autsajdera – Samostalne demokratske srpske stranke. Na inovativne poruke s billboarda te stranke poput „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“ (s petom riječju napisanom – ćirilicom) mnogi su reagirali, pa i autori ekstremističkih i šovinističkih grafita. Milorad Pupovac je 10. svibnja u intervjuu Radiju 101 pojasnio: „U kampanji nudimo oslobođenje građana od straha. Nudimo im prostor slobode.“ Taj i neki drugi pokušaji Pupovca (uz ostalo je na provokaciju reagirao – sjedanjem za traktor) i SDSS-a da oslobodi ljude od straha dovele su do povećanja verbalnoga nasilja prema toj stranci i srpskoj manjini, ali je time zadobivena pažnja javnosti.

Riječju, ovo nadmetanje za Europski parlament kod nas je vjerojatno drugoga ili – ovisi o kutu gledanja – četvrtoga reda, ali do sada je donijelo prvorazredan uvid u političku sliku i priliku naše zemlje. Više od svega drugoga treba se nadati da će građani Hrvatske barem nakratko prevladati nemale kolektivne traume i u velikom broju doći 26. svibnja na birališta. U Europski parlament valja poslati barem nekoliko sposobnih i prodornih predstavnika Hrvatske, kao što su to u posljednjem mandatu ponajprije bile izvjesne zastupnice. „Posao snova“ u Bruxellesu nadasve zaslužuju oni politički akteri koji dobro znaju odgovor na sljedeće pitanje: Znate li kako je biti građanin u Hrvatskoj?