Poseban zakon za čistačice, portire: Neće samo službenici biti zaštićeni kao lički medvjedi

Prije više od desetak godina, muškarci su toliko uvjerljivo vladali politikom, da su sami odlučili tomu stati na kraj. I u srpnju 2008. donijeli su Zakon o ravnopravnosti spolova, s odredbom od koje je svakoj ženi trebalo zatitrati srce: “Provođenjem posebnih mjera promicat će se ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, uključujući javne službe te postupno povećavati uključivanje podzastupljenog spola tako da njegova zastupljenost dosegne razinu njegova udjela u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske”. Predviđeno je tada i uvođenje posebnih mjera ako je neki spol “osjetno neuravnotežen”, odnosno ako je zastupljenost “u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40%”.

Žena je u Hrvatskoj sredinom 2016. bilo 51,7% prema procjeni Državnog zavoda za statistiku, kao i 2007. kad ih je u Hrvatskom saboru prema izbornim listama bilo tek 20,9 %.

I nakon svekolikog zakonodavnog truda i svih mjera postignuto je, doista postupno, kakvog li apsurda – smanjenje udjela izabranih zastupnica!? Nakon svakih od tri izbora od 2011. izabrano je sve manje žena, a 2016. samo 12,6%. “Bravo”, dečki! Manje ih je bilo samo u 90-ima. Premda, dečki imaju pokriće, pri sastavljanju lista postupno su povećavali broj žena, ali nisu oni krivi što očito i žene biraju više muškaraca ili što je stranka odlučila žene staviti na dno izborne liste. A da misle ozbiljno, pokazali su time što su predvidjeli za stranke koje ne poštuju žensku kvotu, ovisno o vrsti izbora, globe od 20 do 50 tisuća kuna.

Pogledajte video o hrvatskim apsurdima:

Pametni dečki znali su kako će s tim kvotama biti problema pa su u Zakon o ravnopravnosti spolova 2008. stavili i genijalnu rečenicu: “postupno povećanje podzastupljenog spola mora se postići najkasnije pri provedbi trećih redovitih izbora od dana stupanja na snagu ovoga Zakona”. To će biti tek na sljedećim izborima. Naime, trebalo je muškarcima dati vremena da se naviknu na žene u politici.

Kad su uvidjeli da ni zakonske mudrolije ne postižu željeni cilj, onda su 2015. u Zakon o izboru zastupnika unijeli odredbu da su izborne liste koje ne poštuju kvotu od 40% nevaljane, ali ispostavilo se da je to rješenje neustavno, a nakon prepirke Ustavnog suda s DORH-om, i odlučili da se političkim strankama kazne još neće naplaćivati za nepoštivanje kvota. I nakon 10 godina muške borbe za ženska prava, stanje je više nego apsurdno. U Vladi iz 2016. ministrica je bilo kao i u onoj iz 2008., a u aktualnoj jedna više ili 25%. U skupštinama županija i Zagreba žena je 26,9%, s tim da ih je najviše u Zagrebu, 39,2%. U vijećima gradova i zagrebačkih gradskih četvrti žena je 27%. Županica je 17,9%, gradonačelnica 10,2% i općinskih načelnica 8,6%. Kakvo bi tek stanje bilo da se muškarci nisu tako trudili!? Slično je i s plaćama i staklenim krovom za žene u poslovnim svijetu, ali to je već apsurd za sebe. (Marinko Jurasić)

Država potrošila milijune eura na zgradu, povijesni muzej i dalje bez prostora

Još 3. rujna 2007. godine tadašnja ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja Ankica Pandžić preuzela je ključeve prostorija bivše Tvornice duhana Zagreb u koje se 2009. godine trebao useliti muzej sa svojim stalnim postavom. Zgradu bivše Tvornice duhana kupila je tog ljeta 2007. Sanaderova vlada za 9,8 milijuna eura kako bi Hrvatski povijesni muzej konačno dobio zgradu kakvu zaslužuje.

Nažalost, Hrvatski povijesni muzej do današnjeg dana ostao je u skučenim prostorima na zagrebačkom Gornjem gradu, a i dalje koristi dio popularne Džamije na Trgu žrtava fašizma za smještaj dijela svojih izložaka. Obećanja da će zgrada u Jagićevoj ulici već 2009. godine udomiti stalni postav muzeja koji u kojem je svoj mir trebao pronaći i originalni Bukovčev zastor iz Hrvatskog narodnog kazališta pokazala su se kao pucanj u prazno.

– Pojedine odluke donesene za vrijeme Kukuriku Vlade, koje su i predmetom istraga, dovele su do toga da je teško očekivati da se do okončanja postupaka nađe pravni temelj za nastavak gradnje Povijesnog muzeja na ovoj lokaciji. Razmatramo sve opcije i, ako brzo ne nađemo način kako deblokirati projekt u Jagićevoj, tu ćemo zgradu morati prepustiti Ministarstvu državne imovine i tražiti novu lokaciju. Tužna sam jer da je Ministarstvo kulture 2012. godine započelo gradnju po tada važećem projektu, mogli smo već biti blizu useljenja – izjavila je u srpnju prošle godine za Večernji list ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

I otkrila svu dubinu tragedije koja je zadesila jedan od najvećih kulturnih projekata Hrvatske od njene nezavisnosti. Jer, u vjetar je, barem za sada, otišlo sedamdesetak milijuna kuna izdvojenih za otkup zgrade, baš kao i građevinska dozvola ishođena još 2008. godine...

Pogledajte video: Pravne nebuloze i apsurdi koji vas rastužuju i živciraju, i zbog kojih ljudi iseljavaju

Video: Antonio Tatar Mislav Šimatović: Pravne nebuloze i apsurdi koji vas rastužuju i živciraju, i zbog kojih ljudi iseljavaju

Do najvećeg zastoja došlo je kada je Kukuriku Vlada naprasno odustala od ulaganja u novu zgradu HPM-a (spominjala se cifra od 150 milijuna kuna za rekonstrukciju zgrade) i odlučila se za javno-privatno partnerstvo promijenivši i projekt rekonstrukcije.
Ta je odluka izazvala sudske procese, zastoj u provođenju projekta i dodatne višemilijunske troškove. A od muzeja i dalje ni m.
Pravi muzejski apsurd. (Denis Derk)

Osim “uhljeba” poseban zakon od otkaza štitit će i čistačice, portire...

Iako je razina usluge u državnoj službi počesto ispod zadovoljavajuće, službenici su zaštićeniji od ličkog medvjeda – nemoguće im je dati otkaz. Takav opći dojam službenicima je priskrbio naziv “uhljeba” iako ga mnogi među njima i ne zaslužuju. Posebna zaštita za službenike nije hrvatski specifikum. Imaju je i druge zemlje, a logika je da se državna služba zaštiti od političkog utjecaja i time osigura njezina profesionalnost i nepristranost. Pitanje je, doduše, koliko je to logično u Hrvatskoj kada se gledaju, primjerice, zapošljavanja u Fondu za zaštitu okoliša, u kojem je radno mjesto našlo devet osoba sa stranačkom iskaznicom HNS-a. No, umjesto da fleksibilizira otpuštanja nemarnih službenika, Vlada ovih dana širi krug zaštićenih. U Zakon o službenicima uvodi tako i državne namještenike pa će posebni propis od otkaza štititi i portire, čistačice, kuhare i konobare po ministarstvima... (Iva Boban Valečić)

Ležimo na vodi, a štete od suše - milijarde kuna

Hrvatska ima površinskih voda u izobilju, kao i goleme zalihe podzemnih voda, no navodnjava se samo 22.500 hektara poljoprivrednog zemljišta, tek oko dva posto, u čemu smo na začelju u EU. Štete od suše mjere se u milijardama. U Vukovarsko-srijemskoj županiji, na primjer, pod poticajima je oko 125.000 hektara, a navodnjava se samo 2500. Prema Nacionalnom projektu navodnjavanja izrađenom 2005. godine, planirano je do 2020. navodnjavanje 65.000 hektara, oko šest posto od ukupno obradivih površina. (Ivica Beti)

Trošak ovrhe trebao se smanjiti, a bit će i veći

Prošlo ljeto, 4. kolovoza 2018., stupio je na snagu novi Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, s obrazloženjem da su se u starom javljale razne nedoumice te je bilo potrebno uskladiti s odredbama Ovršnog zakona koji će vrijediti do kraja 2019. Prvi siječnja 2020. trebao bi na snagu stupiti novi, za čije je donošenje jedna od glavnih motivacija bila – smanjenje troškova za ovršenika. Sad dolazimo do apsurda: novim se Zakonom o provedbi ovrhe nad novčanim sredstvima uvelo plaćanje predujmova pri pokretanju ovršnog prijedloga. Plaća ih vjerovnik i iznosi su puno veći od dotadašnjih, u tisućama kuna. Ako se uspije naplatiti, vjerovnik trošak predujma prebacuje na ovršenika. (Valentina Wiesner)

Kakvog smisla ima kad banka vodi neaktivan račun?

U financijskom poslovanju između banaka i građana apsurdi nisu rijetkost; tek se posljednjih nekoliko godina, pod pritiskom udruga za zaštitu potrošača HNB počeo angažiranije baviti njihovim rješavanjem; no u pojedinačne odnose između klijenata i financijskih institucija ne ulazi. Jedna od takvih besmislenih situacija, nepovoljnih za potrošača, jest i uvjetovanje zatvaranja računa u banci podmirenjem naknade za vođenje računa. Znači, klijent koji nije platio takvu naknadu jer je, recimo, ostao bez posla, ne može zatvoriti račun da mu se naknada dalje ne zaračunava u budućnosti – i dalje mu se “vodi” račun na kojem nema nikakvih zbivanja osim zaračunavanja troškova zatezne kamate i pribrajanja novog iznosa naknade svaki mjesec. Zar ne bi logičnije bilo zatvoriti račun da se dalje ne gomila dug, a klijenta redovitom procedurom prisilne naplate teretiti za postojeći dug? (Valentina Wiesner)

Vrbanović osuđen za novčane malverzacije, a direktor je u HNS-u

U lipnju 2018., zajedno s braćom Zdravkom i Zoranom Mamićem i poreznikom Milanom Pernarom, bivši Dinamov direktor Damir Vrbanović presudom osječkog Županijskog suda proglašen je krivim za USKOK-ove optužbe o izvlačenju oko 116 milijuna kuna iz Dinama te nanošenje štete državnom proračunu od 12,2 milijuna kuna. Osuđen je na tri godine zatvora. Pa iako je presuda nepravomoćna i kao takva ne implicira Vrbanovićev odlazak iz Hrvatskog nogometnog saveza, apsurd je da dužnosnik osuđen za tako teško kazneno djelo i dalje obnaša funkciju prvoga operativca HNS-a. Zakon ne propisuje instrument suspenzije za nepravomoćno osuđenoga dužnosnika, dok odluka o ostavci, kao čin moralne odgovornosti, spada u kategoriju osobne prosudbe. U ožujku 2018. Vrbanović je pravomoćno osuđen u slučaju “svastika” u Splitu kao odgovorna osoba u ime HNS-a. (Tomislav Dasović)

Jeftiniji ZAMP nije vijest?!

“Kinez ušao u povijest. Uspio je pobijediti ZAMP.” Tako su hrvatski mediji nedavno izvijestili o prvoj rundi sudskog procesa u kojem je Služba za zaštitu autorskih muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja izgubila spor (u prvom stupnju) protiv kineskog ugostitelja Wenzija Chena u Zagrebu. Naime, ZAMP-ova službena osoba tijekom inspekcije ustanovila je da se u kineskom restoranu pušta glazba, ali nije ustanovila o kojoj se točno glazbi radi, pa je sud presudio u korist ugostitelja. A on tvrdi da prava na kinesku tradicionalnu glazbu koju pušta u svom restoranu plaća u Kini i da ZAMP nema s time ništa. Za razliku od kineske tradicionalne glazbe, hrvatska kulturno-umjetnička društva moraju ZAMP-u plaćati naknadu za izvođenje narodnih pjesama, uz obrazloženje da je i narodnu glazbu netko obradio te da i njegov autorski doprinos ima cijenu.

Doduše, manje je poznato da ZAMP ima i jednu iznimku u naplati autorskih prava. Te su naplate oslobođene glazbene izvedbe koje se izvode tijekom bogoslužja. A da bi ispravio negativni imidž u javnosti, agilni ZAMP koji se posljednjih godina brine i za književnička i novinarska autorska prava, početkom ove godine objavio je da se dogovorio s članovima DJ sekcije Hrvatske glazbene unije te snizio cijenu godišnje licencije i uveo još neke pogodnosti. I dok se vijesti o ZAMP-ovim ovrhama protiv dobrovoljnih vatrogasnih društava i fitnes centara odmah nađu u javnom prostoru, ova vijest prošla je gotovo nezapaženo. Je li i to apsurd? (Denis Derk)

Čitatelji o apsurdima