Plodni hrvatski pisac Hrvoje Hitrec nakon romana o barunu Franji Trenku napisao je i roman “Samo sreća, ništa drugo”, romansirani životopis Nikole VII. Zrinskog, hrvatskog bana, ratnika i pjesnika koji je na mađarskom jeziku napisao spjev “Adriai tengernek Syrenaia” posvećen Sigetskoj bitki u kojoj je poginuo njegov pradjed Nikola Šubić Zrinski.
Nikola Zrinski Čakovečki nije nepoznata osoba u Hrvatskoj. Uostalom, u središtu Čakovca još od 1904. godine stoji spomenik s njegovim reljefom, koji su, doduše, podigli Mađari s onim prepoznatljivim, elegantnim i prkosnim orlom na vrhu. No u Mađarskoj je Nikola Zrinski uzdignut na pijedestal božanstva. Stoga Hitrecov roman vrlo uvjerljivo ispravlja nepravdu prema jednoj važnoj osobnosti hrvatske povijesti, ali i hrvatske književnosti. Treba znati da je Nikola Zrinski bio fanatičan bibliofil koji je strastveno sakupljao knjige, da je njegov brat Petar, onaj Zrinski kojem su u Bečkom Novom Mjestu “glavu sekli”, prepjevao bratov mađarski spjev na hrvatski jezik, ali i da je stjecajem sretnih povijesnih okolnosti Nikolina prevrijedna biblioteka na kraju balade ipak dospjela do Zagreba i trezora Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zbog svega ovoga treba reći da ban Nikola Zrinski Čakovečki nikako nije samo neki krvoločni i uskogrudni ratnik koji se borio pod tuđim (habsburškim) zastavama, nego autentični hrvatski kulturtreger, doduše iz 17. stojeća. Da bi napisao Nikolin životopis, Hitrec je svakako morao itekako zaroniti u sačuvanu dokumentaciju iz onog vremena, ali i u arhivski materijal koji postoji o hrvatskom banu kojeg je, po legendi, ubio podivljali i ranjeni vepar u kuršanečkom lugu uz desnu obalu rijeke Drave nedaleko od Čakovca. A toga materijala ipak ima. Pa o Nikoli su pisane knjige po Europi još za njegova života. Ako smo ga mi Hrvati i zanemarili, nisu ga zanemarili drugi.
No Hitrecov uzbudljivi roman nije samo štivo ispunjeno gustom i na mahove iznenađujućom faktografijom nego je ipak literarno djelo u kojem je autor oprezno ali dosljedno portretirao i junakove mane i izazove koje je nepovoljna geopolitička situacija stalno bacala u lice, čini se, poprilično tankoćutnog hrvatskog prvaka. Od najranije mladosti Nikola (baš kao i njegov brat Petar) stalno je koračao na rubu ponora. Njihov otac Juraj Zrinski mlad je stradao od duge ruke habsburških poslušnika i karijerista, otrovan u Požunu (današnjoj Bratislavi). Majka se na brzinu preudala ostavljajući osramoćene i napuštene dječake na milost i nemilost skrbnicima. Habsburški dvor koristio ih je kao živi ljudski štit od opasnih i prijetvornih Osmanlija tjerajući ih i u Tridesetogodišnji rat dok su istočne granice hrvatskog kraljevstva svakodnevno bile na udaru sultanovih snaga koje su se, da apsurd bude još veći, jednim dijelom regrutirale i od kršćanskih momaka koji su bili plod zloglasnog “danka u krvi”. U klinču između puno jačih i perfidnijih stranih sila, Nikola Zrinski koji se u četrdeset i četiri godine života uspio dva puta oženiti, postati otac više puta, ali i izgraditi Novi Zrin kod Legrada i djelomično zapaliti osječki most Sulejmana Veličanstvenog, našao je vremena i sredstava i za pretvaranje čakovečkog dvorca u pravu europsku renesansnu palaču u kojoj je kultura uvijek imala povlašteni položaj. Hrvoje Hitrec svog ultimativnog junaka pokazao je u različitim registrima, a nikako ne samo u crno-bijeloj tehnici.
Povijesna struka vjerojatno će o ovoj knjizi moći govoriti puno autoritativnije i točnije, pogotovo o Hitrecovoj gotovo trilerski prepričanoj verziji Nikoline sumnjive smrti u kuršanečkoj šumi. Ali ljubitelj djela povijesne tematike u knjizi “Samo sreća, ništa drugo” (naziv je to koji je ban Nikola Zrinski koristio kao svoj moto) dobio je štivo prepuno zanimljivih likova poput Petrove supruge Katarine Zrinske rođene Frankopan, koja svakako zaslužuje i svoju posebnu knjigu, ali i štivo koje je aktualno i u današnjim vremenima, kada suvremeni Habsburgovci ne stoluju u mrkom Beču, nego u ništa puno svjetlijem Bruxellesu.