''Hrana kao geopolitičko i strateško pitanje'', naziv je panel rasprave, a ujedno i teme Večernjakove konferencije Hrvatska kakvu trebamo koja se ovog utorka održava u Koprivnici, u restoranu Štagelj. Može li Hrvatska iskoristiti svoj povoljan geografski položaj i klimatsko okruženje da bi u prehrambenom sektoru smanjila ovisnost o uvozu, povećala produktivnost te postala konkurentnija na nivou EU-a, odgovaraju Martina Dalić, predsjednica Uprave Podravke, Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic Grupe, Mirko Ervačić, direktor Osatina grupe i Boštjan Napast, predsjednik Uprave ENNA grupe, a kroz raspravu će ih voditi moderator Vladimir Nišević, inače glavni urednik Poslovnog dnevnika.
>> Konferenciju uživo možete pratiti ovdje
Na koje načine planirate ili odgovarate na izazove?
Ervačić: Inače, grupa ima oko 1.600 zaposlenih, u branši smo poljoprivrede, proizvodnje mlijeka, mesa i voća i povrća. Radimo s 15-ak zemalja. Naša najveća karakteristika je što smo uspjeli svih ovih godina zaokružiti kompletnu proizvodnju. Proizvodnja mlijeka je oko 13 posto na razini države, a proizvodnja svinja oko 8 posto. Čak je tu i sto posto proizvodnje, a još tu izvozimo. Proizvodimo dosta rajčica. Uspjeli smo dobar dio priče dovesti na nivo samodostatnosti - kompletna proizvodnja je zaokružena ratarskom, stočarstvom, a sav otpad završava u biokemijskim postrojenjima. Njih imamo 6, dizalica topline je 10... Došli smo do toga da smo riješili i struju, i toplinu, hlađenje, dobili nižu cijenu na proizvodnji.
Je li samodostatnost bila ranija strateška odluka radi troškova ili vidite budućnost problema koji nas čekaju?
Ervačić: Prije tri godine smo imali cijenu plina od 19 centi po MWh, sada je ona na 350. U isto vrijeme ne možete 20 puta povećati cijenu proizvodnja. Tu jako podržavam ovo što se tiče proizvodnje koju je Podravka posložila. No, mala digresija - u prvoj godini covida dosta smo svinja izvozili jer kapaciteti klanja nisu bili dostatni. Jednim dijelom smo i vraćali pojedine kategorije mesa, no rekli su nam da ih ne možemo dobiti u iduća tri tjedna jer su robne rezerve Mađarske došle u pitanje. Mi smo rekli da je to naša svinja, no oni su nam rekli da svinju možemo dobiti, ali meso ne dok se dostatnost ne popuni.
Napast: Održivost je nešto što je jako bitna, i ne samo poslovnim subjektima, već cijeloj vertikali. Mi kao ENNA želimo strateške odnose. Potencijal Hrvatske su upravo prirodni resursi tako da je privilegij ponuditi lokalnom stanovništvu kvalitetnu hranu.
Gospodine Tedeschi, kada razgovaramo o samoodrživosti, kako vam se čini Hrvatska iz tog pogleda SAD-a, s obzirom da nam se javljate iz New Yorka?
Tedeschi: Moj život je okružen i obilježen Atlantikom. Koliko god trebamo inzistirati na lokalnom, teško da ćemo imali Linoladu i Čokolino s kakaom proizvedenim na hrvatskim poljima. Živimo u globalnom svijetu i jako je bitna samoodrživost u energiji te u onim elementima za industriju gdje je to moguće. S druge strane, proizvodnja i konkurentnost je toliki izazov da fokusirati se isključivo na domaću komponentu je gotovo nemoguće. Nemoguće je zamisliti proizvod koji je proizveden isključivo na domaćoj komponenti. One ekonomije koje su blagoslovljene pozicijom imaju komparativne prednosti. S druge strane, Hrvatska je mala, ali može i treba biti agilna. Tu bih stavljao naglasak na obrazovanje jer bez toga ne možemo stvarati kvalitetne kompanije. Uz to, veseli me današnji skup jer pokazuje otpornost i stvaranje jakih hrvatskih kompanija. Naši ljudi moraju biti motivirani moći raditi u okruženjima koja su stimulativna. Treća stvar - dijalog privatne i javne sfere je važan. Da bismo mogli razvijati kvalitetne sustave neovisno o veličini, pravila za sve moraju biti jednaka, a da bismo mogli stvarati održive sustave i u konačnici društvo, moramo se kao društvo biti spremni obračunati sa sivom i crnom ekonomijom. Baratamo izuzetnim prirodnim resursima, ali su limitirani. Bilo kakva samovolja tj. privilegija pojedinaca dovodi nas u neodrživu situaciju.
Gospođo Dalić, u svijetu koji se mijenja i koji je postao duopolan s vremenom, kakva je pozicija Hrvatske koju možemo vidjeti kao ''mali otok'', ali i dio velike Europe?
Dalić: Nije realno očekivati da bi male i velike ekonomija, gdje pritom u Europi nema velikih ekonomija, mogle funkcionirati same i izolirano, u konačnici i u proizvodnji hrane. Mi težimo samodostatnosti jer je dobro da Hrvatska što više potražnje zadovolji iz vlastitih sredstava, ali nije realno očekivati apsolut. Što se tiče EU, pravila igre određuju se na razini Unije, ali uvijek mislim i da kvaliteta tih rješenja ovisi o tome kako se ona provode. Način provođenja, dinamika i brzina ovise o nama. Mislim da je sigurno jedan dio europskih pravila za Hrvatsku značio korak unazad, a tu pritom mislim na raspodjelu poticaja koji se inače dodjeljuju prema veličini i broju hektara. Međutim, vidimo da i sama EU nalazi načine da to modificira. O tome raspravlja i posljednji izvještaj o budućnosti poljoprivrede iz kojeg se nazire tendencija da se puno bolje uskladi politika poticaja s onim što se proizvodi. Politika poticaja i politika upravljanja poljoprivrednim zemljištem jedno je od područja na kojima se presijecaju nacionalne potrebe i europska pravila, a prostor za nas kao malu zemlju vidim u načinu na koji provodimo europska pravila.
Napast: Ne smije se zaboraviti na malog seljaka, treba naći načina da i za njega ostane dovoljna motivacija da ostane u proizvodnji. Također, moramo se zalagati za kvalitetu. Mi u Europi smo privilegirani, slažem se, i moramo tako u budućnosti.
POVEZANI ČLANCI:
Gospodine Ervačić, europske politike - koliko vam pomažu, a koliko odmažu?
Ervačić: Svaki naš hektar je nacionalno bogatstvo i dobro. Nije svejedno jesmo li napravili vrijednost na tom hektaru 22, 222 ili 2.222. Svi skupa bismo trebali posložiti taj element jer mislim da su zemljišta nedovoljno dobro iskorištena. Uz to, važna je dodana vrijednost jer smo njome zadovoljili logistiku, poljoprivredu i smanjili cijenu, a sebi ostavili najveći dio zarade. Nisam za to da sirovine izvozimo u Italiju i da postanemo sirovinska baza. Jako mi je drago što nećemo morati uvoziti koncentrat rajčice. Što se tiče politike EU, smatram da smo išli korak unazad jer smo napravili puno restrikcija, digli cijene, a nismo ništa napravili jer nam dolazi hrana izvana koja nema takvu legislativu. Tu bismo to trebali malo drugačije posložiti.
Možemo li na ovom tržištu taj prirodni resurs tako lako obraniti ako smo mali? Je li naša obrana upravo te velike kompanije?
Tedeschi: Mislim da ih možemo obraniti ako ustrajno i jednako za sve provodimo regulativu. Ne želim demonizirati proizvode iz Kine, ali proizvodi loše kvalitete mogu se itekako zabraniti. Pravila moraju biti jednaka za sve i na njima treba inzistirati. Ako danas postoje proizvodi na policama koji su neadekvatni, onda je to naša odgovornost. Postoji mogućnost da zaštitimo građane, a time štitimo i sve oni koji proizvode i drže se pravila igre. Trebaju li Hrvatskoj jake kompanije? Apsolutno da, ne postoji jaka ekonomija bez jakih domicilnih kompanija koje će stvarati klastere i time vezati male i srednje. U EU ne treba to gledati isključivo kroz nacionalnu zastavu.
Gospođo Dalić, koliko regionalne i nacionalne surađuju? Produbljuje li se suradnja, dolazi li do nekakvih vrsta udruživanja?
Dalić: Naravno da surađuju. Suradnja među kompanijama se temelji na zajedničkom interesu i viđenju da postoji poslovna prilika koju valja iskoristiti bolje zajedno nego pojedinačno. Međutim, ta suradnja ima različite oblike. Surađujemo s Fortenovom jer je Konzum naš veliki partner, ali s obzirom na broj godina poslovne suradnje, jasno je da je to naš poslovni partner. U poslovnom smislu nemamo direktnih odnosa s Osatinom, ali razmjenjujemo iskustva. U ovom biznisu naravno da je suradnja vidljiva u odnosu s kooperantima.
Ostatak panel rasprave možete pogledati OVDJE.
Ovakva okupljanja su postala nepotrebna. Više ne odlučujemo o sebi.