Velikih brodogradilišta nema bez državne intervencije

Zašto bi država trebala spašavati neko brodogradilište, k tome još i privatno? Nije li onda trebala svim većim industrijskim pogonima jednako nadoknaditi gubitke pa spasiti i sisačku čeličanu, i Dinu na Krku, i tvornicu konca na Črnomercu? Nisu li i to bili “strateški” i “infrastrukturni” pogoni? Pitaju me to ovih dana mnogi sugovornici tonom koji ne ostavlja sumnje u to kakav odgovor žele čuti. I jako se iznenade kad im kažem da država mora spašavati brodogradilišta jer ona nisu pogoni kao i svi drugi. Brodogradilišta su posebna, iznimna vrsta pogona. Ona su sasvim drukčija, ona su dijametralno suprotna svim drugima koje također ponekad nazivamo strateškim ili infrastrukturnim.

Po čemu je brodogradilište posebno i drukčije od, primjerice, tvornice tkanine koja može biti osnova velikog tekstilnog industrijskog sektora, ili tvornice granula plastike na koju će se nadovezati golemi lanac proizvođača finalnih plastičnih proizvoda? Razlika je u tome da tvornica konca ili tvornica polietilena prodaju svoje proizvode prerađivačima. A ako ih “država pusti da propadne”, krojači će konac kupiti od nekog drugog, a proizvođači ambalaže plastične granule od nekog trećeg, vjerojatno jeftinije i kvalitetnije. Brodogradilište, međutim, ne prodaje. Ono kupuje! Brodogradilište je kupac, tržište koje generira potražnju za proizvodima i uslugama nacionalne brodograđevne industrije: za projektima, cijevima i žicama, bojom, brodskim motorima i elektromotorima, propelerima, generatorima, dizalicama, vitlima, ventilima, namještajem, elektroničkim sklopovima...

Nestane li brodogradilište, tvornice svih tih uređaja i dijelova svoje proizvode više nemaju kome prodati! Inozemna ih brodogradilišta neće kupovati, i ona postoje da bi kupovala i u brodove ugrađivala i izvozila proizvode vlastite nacionalne brodograđevne industrije, a ne neke tuđe. A taj kupac uređaja i opreme za velike brodove, to tržište i ta potražnja, ne mogu nastati spontano, “tržišno”, djelovanjem “nevidljive ruke” Adama Smitha. Brodogradilište velikih brodova ne mogu stvoriti dva-tri genijalca u tatinoj garaži ili na bakinom tavanu. Koji bi privatni poduzetnik danas u Hrvatskoj mogao osnovati i pokrenuti brodogradilište velikih brodova od nule? Gdje? Pošto? S kim? Ne mogu ga izgraditi i stvoriti čak ni svi proizvođači brodske opreme i usluga zajedno, čak i kad bi htjeli i svojski se potrudili. Njima tu “koordinacijsku eksternaliju” može razriješiti samo država, a i ona tijekom dugog vremena. Sva brodogradilišta velikih brodova, u Puli, Rijeci, Kraljevici, Splitu i Trogiru, nastala su davno državnom intervencijom. I opstala su do danas državnom intervencijom, jer to drukčije nije ni moguće. I kad su poslovala s gubitkom, zemlji su donosila golemu općedruštvenu korist. Sve to razlog je da država snosi dio njihovih troškova, osobito u krizi, kad privremeno nemaju narudžbi ili ih napadnu štetočine.