Vikend među gorilama za dvoje 50.000 kuna

Gorilla’s Nest Lodge, odmaralište u Ruandi, najskuplje je što se na Crnom kontinentu može platiti novcem. Vikend – 50.000 kuna. Za dvoje. S doručkom. Mjesto je to odakle se odlazi gledati planinske gorile. Elitni resort za superbogate otvoren je prije dva mjeseca, a krajobraz su projektirali – hrvatski krajobrazni arhitekti. Hrvati... Štoviše – Hrvatice.

– Ulaznica u nacionalni park stoji 750 dolara, a ljudi koji tamo rade dnevno zarade – jedan dolar. Najbliži je grad Kinigi, a gorile žive ispod jednog vulkana. Te životinje izumiru, tamo živi svega 15 porodica gorila. Neke se mogu vidjeti, drugima se ne smije pristupiti. Problem su i – krivolovci na gorile – kaže Nataša Tiška Vrsalović (52), vlasnica krajobrazne tvrtke Dionaea vrtovi.

Riječ je o našem najrazvikanijem uredu za krajobraznu arhitekturu u turizmu. Najelitniji objekti koji su se otvarali na našoj obali, od hotela Kempinski u Savudriji, Dubrovačkih vrtova sunca u Orašcu, Girandella resorta u Rapcu, Hotela Bellevue na Lošinju, projekata hotela Grand Park u Rovinju... nose njihov potpis.

Vratimo se u – Ruandu. Najskuplji smještaj u Africi koji su također projektirali.

Jeste li susreli gorile?

– Naravno! Bila sam im sasvim blizu – kaže Nataša.

Koliko blizu?

– Kao da ste u redu u dućanu. Eto, toliko. Vrlo su zanimljive životinje, žive u šumama bambusa i eukaliptusa. Do nekih treba hodati i pet, šest sati. Gorile sjede, igraju se, u obitelji su mama, tata i mladunci. U obitelji je najviše troje mladunaca, nisam vidjela s više.

Što je s krivolovcima?

– Oni su problem, a turistima nije lako kad vodič iza njih hoda s – kalašnjikovom. Zbog krivolovaca, dakako.

Tko si može priuštiti ulaz?

– Samo vrlo bogati ljudi. I to ih u taj resort može stati nekoliko desetaka. Noćenje stoji više od 2500 dolara na noć, a na Bookingu smještaja nema mjesecima unaprijed. Inače, investitor ICD Dubai jedna je od najvećih investicijskih kuća u svijetu. Bili smo u Ruandi nekoliko dana, proučavali domaću vegetaciju, jer pri projektiranju krajobraza treba paziti upravo na to. Razmišljati koje će se biljke tamo održati. Resort smo upotpunili biljkama koje su kod nas uspijevaju kao sobne biljke - fikusima, strelicijama, bambusima, eukaliptusima, anturijima, kanama, filodendronima...

Kako žive lokalci u Ruandi?

– Teško je gledati te razlike. Domaći žive u kućicama od gline, bez prozora i toaleta, bez vode. Vodu nose na glavi u velikim posudama. Ali, oni su sretni i zadovoljni. Svi nose – mačete. A pokraj se gradi takav resort. Za nas Hrvate bilo je važno svaki dan uzimati lijekove protiv malarije. Cjepiva nema pa uz doručak popijete tabletu. I lijepo su nas domaći tretirali, no mene je začudilo da su jednom, kada sam se vratila na spavanje, domaći pokazali na moje blatnjave čizme, jer cijelo sam vrijeme bila na terenu, i rekli: “Dajte da ih očistimo”. Samo sam odmahnula rukom i rekla: “Svoje čizme čistim sama...”

Krajobrazna arhitektica iz Zagreba prije deset godina imala je ured u – Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

– Bilo je vrijeme građevinske krize i otvorila sam tvrtku za krajobrazno uređenje u Abu Dhabiju. Procedura je bila teška, trebalo je papire sređivati u Beču, Berlinu, trajalo je dugo. Stigle smo napokon u tu zemlju i mislile da će biti fenomenalno. Kolegica je morala polagati u Abu Dhabiju vozački ispit jer u to doba još nismo bili članica Europske unije. Ali, na kraju nije ispalo tako...

Što je pošlo krivo?

– Problem je bio da su – poslovne žene u Abu Dhabiju – nemoguća misija. Na svakom drugom koraku imali smo neki problem. Kulturološki problem. Recimo, došla sam jedan dan k javnom bilježniku u Abu Dhabiju dati punomoć svojoj kolegici. Imala sam dokumente, u kojima je pisalo da sam vlasnica tvrtke, vlasnica podružnice, i željela sam dati punomoć kolegici. Rekla sam: “Dobar dan, želim dati punomoć”. A bilježnik mi odgovori: “Dovedi svog vlasnika”. Ili, kad bi bio bolje volje, rekao bi: “Dovedi svog šefa”. Ja bih odgovorila: “Pa ja sam šef”, a on bi opet rekao: “Dovedi svog šefa”. Čak sam naučila gdje u tim dokumentima na arapskom jeziku piše da je tvrtka moja, a oni bi ostajali u čudu.

Što se još događalo na istoku?

– Recimo, dođemo na dogovoreni sastanak, za uređenje nekog parka na njihovu sveučilištu. I kažu nam: “Joj, pa vi ste iz Hrvatske!” I mi potvrdimo. A oni kažu: “Možete li nam nabaviti jedno lijevo krilo za rukomet? Za naš klub...” i ne bi se više o poslu razgovaralo, samo o rukometu.

A šeici?

– Napravili smo projekt za jednog šeika, koji je doslovce imao palaču. I on nam je rekao: “O. K., izvedite vrt besplatno, a ako mi se svidi, onda ćete mi raditi i vrt uz drugu palaču. A to ću vam tada i platiti. Za prvu – radite besplatno”. Ostala sam šokirana. Nismo, dakako, radile taj projekt. I na kraju smo se vratile kući. Dvije godine smo pokušavale, ali smo onda shvatile da je – lakše raditi u Hrvatskoj.

Koja je razlika između arhitekata koji projektiraju kuće i vas koji se brinete o krajobrazu, o parkovima, biljkama, drveću, ljuljačkama, potocima, jezercima...

– Radimo sa živim materijalom. Cigla je uvijek cigla. A kad je riječ o biljkama, mnogo je toga o čemu se treba brinuti. Treba se prilagoditi klimi, odabrati vrste koje su pogodne za određeni tip. Pa i unutar same Hrvatske velike su razlike. Važan je faktor kakva je zemlja, je li lokacija izložena vjetru, treba li saditi biljke koje su otporne. Na moru, na obali, problem je i sol. Pa treba planirati biljke koje to mogu izdržati. Kažem, mi radimo sa živim materijalom, koji je osjetljiv i za transport. I kad ga nabavite, negdje ga prvo treba privremeno odložiti, zalijevati, paziti, a tek kasnije ga – preseliti i posaditi na konačnu lokaciju. Bitna je i dimenzija vremena. Biljke rastu. Treba predvidjeti da će biljke rasti, da će se razvijati, što će s njima biti za 10, 15 ili 50 godina.

Koliko stoji, primjerice, jedan hrast?

– 300 kuna. A može biti i 100.000 kuna. Nije isto je li star dvije godine ili 50 godina, ima li opseg pet centimetara ili metar i više, je li u tegli od 10 litara ili 3000 litara, može li se staviti na kamion jedno stablo ili 500 stabala.

Gdje kupujete biljke?

– U Italiji. Tamo idemo u nabavu. Barem smo tjedan dana na putu. U Bari idemo po grmlje i mediteranske biljke. U Rimu ima krasnih pinija, maslina, drveća. Kupujemo i u Venetu i Toskani. U kupnju obično idemo s popisom. Znamo što želimo, radimo neki konkretan projekt. Vozimo se rasadnicima i stabla koje mi se svidi označim. Gledam je li ravno, je li krošnja pravilna. Jer neka su stabla iste veličine, imaju istu cijenu, ali im krošnja nije jednaka. Uvijek tražim savršeno stablo, bilo da je riječ o hrastu, magnoliji, limunu, palmi... Problem je transport. Neki hrastove koje smo sadili bili su i viši od deset metara, trebao nam je cijeli tegljač da bismo prevezli jedno stablo.

Koliko treba materijala da se uredi neki prostor oko hotela?

– Evo, konkretno, za uređenje krajobraza hotela Bellevue na lošinjskom Čikatu trebala su nam 563 kamiona materijala. Od toga 475 kamiona zemlje, 65 tegljača mješavine zemlje za krovove te 23 tegljača biljaka i travnatog tepiha. Kad smo radili izvedbu hotela Lafodija na Lopudu, za što je brodom tegljačem iz Dubrovnika trebalo dovoziti palme, oleandre, čemprese... Još smo i spavali cijelu noć na molu nakon što su biljke iskrcali kako bismo ih pazile. Na Lopudu nema vozila pa smo palme vozili i viljuškarom.

Što sadite na krovovima hotela?

– Na hotelu Bellevue, na dijelu krova iznad kuhinje, napravili smo i – začinski vrt. Hotel ima vlastiti vlasac, ružmarin, mentu, baziliku, timijan, komorač. Kuhar zaista tamo ode na krov, skupi što mu treba i vrati se za štednjak. I koktel-majstor iz hotela, kada radi primjerice mojito, može otići na krov i ubrati svježu mentu.

Sudjelovali ste prije 20 godina i na projektu za EXPO u Hannoveru, i to Hrvatski paviljon, izložba hrvatske zemlje ispod staklenog poda. Koliko ste četvornih metara u karijeri uredili?

– Stotine tisuća kvadrata, tko bi znao... Krajobrazna arhitektura je, kolokvijalno, uređenje vrta i parka. A u praksi to znači od gradilišta napraviti prostor za uživanje. Od zemlje i betona mjesto u kojem će ljudi imati – mali raj. Bilo da je riječ o privatnim investitorima ili o velikim turističkim lancima. U tvrtki je šest krajobraznih arhitekata, ne znam ima li koji biro više. Možda samo zagrebački Zrinjevac. Ekipa su Irena Kolega kao glavna suradnica već dva desetljeća, pa mlade snage Ivana, Martina, Ana i Lovro. On je jedini muškarac u projektnom uredu. Imamo i petnaestak radnika na terenu. A dvojica su iz – Nepala! Jedan se zove Rohit, a drugi Nanda. Budisti su. Uskoro nam dolaze još četvorica radnika iz Nepala. Zapošljavanje je veliki problem, a oni žele raditi. Imamo izuzetno dobru ekipu. Važno je reći da je naš posao vrlo često posljednji pri uređenju. Mi smo posljednji koji izlazimo iz gradilišta, nekad se i doslovce susrećemo s prvim gostima na ulasku. Ponekad radimo i noću, kako ne bismo smetali drugim radnicima. Treba na primijer zasaditi 15 limuna, a podovi su već postavljeni, pa ih treba pažljivo prenositi da se ne bi uništio mramorni pod, a teški su, kažem, i više od tone.

Koja je cijena limuna koji teži tonu?

– Tisuće eura. Najskuplja biljka zna biti skuplja od 10.000 eura.

Koje biljke imate kod kuće?

– Orhideje. Imam ih više od 20, najljepše su, a cvatu dva puta godišnje.

Pristajete li na želje investitora poput - postavljanja vrtnih patuljaka?

– Ne. Nema vrtnih patuljaka u našim projektima, nema lavova, nema ni sadnje bonsai-drveća po vrtu. Ako se u nekom projektu traži devastacija prirode, recimo da se postave kućice u kampu tako da se uništava kvalitetno stablo, mi u tome ne želimo sudjelovati. Tu novac ne pomaže. Može netko napraviti svoj vrt, zasaditi nešto, ali za javne parkove, hotele, turistička naselja, potrebna je – struka... Kao i pri uređenju interijera, važno je da projektant bude taj koji bira primjerene biljke, koji pazi na razmak između njih, zatim kako oblikovati park s klupicama, jezercima, stazicama, pergolama. Biljke su samo dio krajobrazne arhitekture, tu je i zaštita prirode, predviđanje kretanja čovjeka u prostoru, sanacija devastiranih terena, oblikovanje građevnih elemenata u okolišu...

Kakva je situacija, sa stručne strane, s parkovima u metropoli?

– Bolji su parkovi bili oni koji su se radili u Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih godina. Promišljalo se tada pomno, svako se naselje radilo s parkom. Primjer je Novi Zagreb koji je, što se tiče parkova, sjajno projektiran. Tamo je dobar omjer zelenih površina u odnosu na stambene. S druge strane, Kajzerica je staro naselje, gdje višestambene zgrade zamjenjuju obiteljske kuće. Ili je parkiralište ili je zgrada. Zelenih površina gotovo i da nema.

Koliko se može planirati izgled nekog parka?

– Ne može ostati nepromijenjeno 500 godina, naravno, ali sa stablima računamo na to da će se razvijati sljedećih sto godina, i važno im je osigurati mjesto da se mogu dobro razvijati... Često se u projektima uzimaju kvalitetna stabla, ali po gradovima se štedi pa se, na kraju priče, sade manje kvalitetna stabla.

Koji ste prvi vrt uredili?

– Mamin! Majka Dubravka uređivala je vrt u Remetama, a on i danas, tri desetljeća kasnije, fenomenalno funkcionira. Imamo više od 300 vrsta biljaka. Uz nju sam učila saditi, održavati, kositi.

Koja vam je biljka najdraža?

– Fascinirale su me oduvijek mesožderke. Tako je i tvrtka dobila ime. Dionaea muscipula, odnosno Venerina muholovka biljka je koja ima najbrži pokret u biljnom svijetu, ona ulovi muhu ili pauka u treptaju oka.

Koja je najveća muholovka?

– Nepentes. Velika je kao boca vina, a mogla bi pojesti i – glodavca. No one jedu samo insekte.

Je l’ muholovka pojela čovjeka?

– Ne. Uvjerena sam da nije.

A čovjek muholovku?

– Sumnjam. Iako, sve je moguće, ljudi svašta jedu...