U svojoj novinarskoj karijeri doživio sam oružani prepad afganistanskih otmičara u Kabulu, razgovarao u Teheranu s iranskim disidentom osuđenim na smrt vješanjem, muvao se po iračko-turskoj granici otkrivajući hrvatske kamiondžije po američkim zatvorima u Iraku ili po mrtvačnicama u Mosulu... Istražujući priče u Hrvatskoj, imao sam posla i s formalno optuženim pripadnicima zločinačkih organizacija, i s neformalnima, možda javno prokazanima, ali nikad dokazanima. Posljednjih pet godina u Bruxellesu sjedim u sobama i s kancelarima, predsjednicima i premijerima, kao i s bezimenim birokratima koji možda ne ubijaju metkom kao u Kabulu ili Iraku, niti užetom kao u Iranu, ali znaju “ubiti” čovjeka dosadom.
Hoću reći, u gotovo 18 godina bavljenja novinarstvom nagledao sam se svega, i kod kuće i u svijetu, imao posla i s anđelima i s demonima, i s genijalcima i s gadovima, ali jedan čovjek ostao mi je u posebno lošem sjećanju. Ime mu je Josip Vresk i ovih dana je u medijima često spominjan kao član Državnog izbornog povjerenstva koji je naglo otišao na bolovanje nakon što je HRT objavio zapisnik o tome kako je pred austrijskim istražiteljima priznao da je primio 210.000 eura mita od Hypo banke.
Bila je možda 2001. ili 2002., ne sjećam se više točno, i objavio sam priču o tome kako policija u sklopu šire istrage o malverzacijama s gradskim stanovima u Zagrebu istražuje i sumnju da je pomoćnik ministra unutarnjih poslova, prije stupanja na tu dužnost, preprodao gradski stan koji nije smio prodati. Što bi se reklo, jamio gradski stan. Kontaktirao sam sa službom za odnose s javnošću MUP-a tražeći komentar pomoćnika ministra o kojem je bila riječ, Josipa Vreska, ali komentar nisam dobio. Članak sam objavio i bez tog komentara jer su informacije bile provjerene. Dan kasnije Vresk me zvao u svoj ured u sjedištu MUP-a u Savskoj, ali ne da bi mi ispričao svoju stranu priče, ne da bi odgovorio ni na jedno legitimno pitanje koje sam imao, nego da bi me pokušao zastrašiti latentnim prijetnjama. Sebi u čašu nalijevao je Jägermeister (koliko se sjećam, bilo je prijepodne), a meni u lice sipao je prijetnje. Da mi može srediti otkaz, da može uništiti novine za koje radim, da nemam ja što zvati njega za komentar, da nemam ja što pisati o temi o kojoj pišem... Vresk je tada bio pomoćnik ministra iz kvote HSS-a u trećesiječanjskoj Vladi premijera Ivice Račana, a ovom neugodnom razgovoru svjedočila je još jedna osoba vrlo bliska tadašnjem ministru Šimi Lučinu (SDP). Ta je osoba kukavički šutjela, umjesto da je stala u obranu novinara kojeg dužnosnik zove u svoj ured u MUP samo da bi svoje privatne sumnjive poslove skrivao napadajući novinara s pozicije moći. Vresk me nije impresionirao svojim prijetnjama, kao ni šutnja sustava koji je njegovo ponašanje tretirao kao nešto normalno, ali toga dana u tom uredu pri prvom susretu pročitao sam o kakvom je nepoštenom čovjeku riječ. Stoga me nije začudilo kad sam pročitao dokument o tome kako je 2006. ili 2007. primio mito. Ali me zabrinulo. I trebalo bi zabrinuti svakog od nas.
Vresk se, kao HSS-ov kadar, šetao dužnostima po raznim granama vlasti. Bio je dužnosnik u izvršnoj vlasti (gdje je, vidimo, zloupotrebljavao svoj položaj za pritisak na neovisnost medija), bio je saborski zastupnik u zakonodavnoj vlasti, kao odvjetnik je, makar marginalno, participirao u sudskoj vlasti, a od 2007. je član DIP-a, tijela čija bi neovisnost i vjerodostojnost trebala biti važna stvar u jednoj demokraciji. Ako, dakle, imamo korumpiranog čovjeka koji se širi svim granama vlasti, onda postoji opasnost da se njegovo nečasno ponašanje širi institucijama poput virusa.
Kad ga već nitko nije zaustavio ranije, iako su se pojavili znakovi nečasnog ponašanja, krajnje je vrijeme da netko njegove potencijalno opasne postupke zaustavi sada, kad dokumenti upućuju na to da je priznao primanje mita. Procedura je važna stvar u demokraciji, ali mora postojati procedura da se člana DIP-a koji nosi takav teret makne ili natjera na micanje s dužnosti.
Fokus na Vreska, kojeg sam slučajno osobno imao nesreću upoznati, ne znači da iste sudbine treba biti pošteđen i Davorin Mlakar, HDZ-ovac za kojeg postoje jednako snažne indicije da je također primio mito od Hypo banke kao i Vresk, a koji je unatoč tome nedavno izabran za suca Ustavnog suda, što je možda još opasnija situacija.
Na kraju, sve ovo pokazuje da borba protiv korupcije treba ostati (a kod nekih političkih stranaka, nažalost, i tek postati) trajni cilj, ne samo proklamiran nego i uvijek iznova dokazivan.
Kada treba prodati mućko jaje kao svježe i HDZ i SDP imaju isto mišljenje. Ona u Švedskoj ili već gdje dala je ostavku na ministarsko mjesto jer je malo popila, a naši prime nečiju cjeloživotnu zaradu za mito i idu u zaštičene institucije.