U listopadu je prosječna plaća u zemlji bila 6747 kuna, što je oko tisuću kuna manje od prosječne zagrebačke neto plaće, ali i tisuću kuna više od medijana koji je bio 5757 kuna. Medijan je iznos od kojega svaki drugi zaposleni u zemlji zarađuje manje ili pak više, ovisno o tome što je kome draže. Posljednjih mjeseci prosječne plaće stagniraju ili čak padaju za koju kunu, s tom razlikom što rast guraju državni sektori koji prednjače u povišicama. U godinu dana plaće u bolnicama porasle su 10 posto, u državnoj upravi šest posto kao i u srednjim školama, u osnovnim školama 4,5 posto, dok su na fakultetima plaće više 1,6 posto. Tako su u bolnicama prosječne plaće oko 9100 kuna, u javnoj upravi oko osam tisuća kuna, u osnovnim školama oko sedam tisuća, u srednjim školama nešto manje od 7200, dok je na fakultetima prosječna plaća oko deset tisuća kuna.
Niske plaće više rastu
U realnom sektoru najveći se pomak u plaćama dogodio u djelatnostima s niskim primanjima, prije svega kao posljedica povećanja minimalne plaće i odluke države da prekovremeni rad mora biti dodatno plaćen! Svaki četvrti zaposlenik u pravnim osobama zarađuje manje od 4411 kuna neto. Bez obzira na to što su te plaće niske, pokazalo se da niže plaće u relativnom odnosu rastu brže od visokih primanja koja su jače opterećena porezima.
Od početka iduće godine Vlada će smanjiti stope poreza na dohodak, ali 800 tisuća zaposlenih to smanjenje uopće neće osjetiti na svojim primanjima jer ni sada ne plaćaju porez na dohodak. Kod daljnjih 200 tisuća zaposlenih porez na dohodak i prirez uzmu manje od tri posto dohotka tako da će smanjenje poreza na plaće osjetiti gornja četvrtina zaposlenih prema primanjima čije su plaće najviše opterećene. Porezna uprava rijetko kada objavljuje podatke o godišnjim zaradama u zemlji, no njihova je baza podataka o godišnjim primanjima u 2017. godini bila dostupna Svjetskoj banci koja je analizirala stvarne učinke dječjih olakšica.
Prema toj bazi, Hrvatska je tada imala oko sedam tisuća zaposlenih, pretpostavlja se menadžera, političara i drugih osoba na dobro plaćenim pozicijama, čiji su godišnji dohoci veći od 360 tisuća kuna, odnosno veći od 52 tisuće kuna mjesečno. No, trećina dohotka te skupine građana odlazi na porez i prirez! Zaposleni čiji su mjesečni dohoci od 22.000 do 52 tisuće kuna u prosjeku državi ostavljaju petinu za porez i prirez, dok je efektivna stopa poreza na dohodak koju plaća 55 tisuća zaposlenih čiji su mjesečni dohoci od 12.000 do 22 tisuće kuna oko 16 posto. Dohodak je inače iznos plaće koji preostane kad se plate mirovinski doprinosi, a ostatak se ove godine oporezuje sa stopama 24 i 36 posto nakon što se iskoriste neoporezivi dio i olakšice za djecu i druge uzdržavane članove obitelji.
Reforma olakšica za djecu
Pokazalo se da ljudi s manjim i srednjim plaćama nemaju vidljivih koristi od visokih olakšica za djecu, zbog čega bi taj sustav trebalo reformirati uvođenjem univerzalnog dohotka za svu djecu. Od iduće godine stope poreza na dohodak padaju na 20 i 30 posto, što će smanjiti porezni pritisak na plaće za oko dvije milijarde kuna godišnje. Kad je riječ o plaćama u ovoj godini, najveće su prosječne neto plaće, nešto više od 10 tisuća kuna neto, u naftnoj branši, do njih su bankari s prosječnom plaćom u listopadu višom od 9700 kuna, a više od devet tisuća kuna zarađuje se i u telekomunikacijama, računalnoj te IT branši. No, i u tim su branšama plaće na godišnjoj razini rasle sporije nego u državnom sektoru koji će i iduću godinu krenuti s povećanjem plaća za četiri posto.
Premijer Andrej Plenković i njegova Vlada nisu ni pokušavali vrludati s realizacijom dogovora sa sindikatima te će u siječnju isplatiti odgođenu povišicu. Koliko god to zvučalo nepopularno, na taj porez može se gledati i kao na doprinos države da se sačuva domaća potrošnja. Krajem listopada broj zaposlenih u zemlji smanjio se u odnosu na isto razdoblje prošle godine za oko 23 tisuće, što u kombinaciji sa stagnacijom plaća utječe na visinu raspoloživog dohotka za potrošnju. Može se primijetiti da Vlada nije povećavala iznos naknade za nezaposlene iako je velik broj radnika ostao bez posla. Privatni sektor oprezan je s povišicama, ali znatnije koristi mogućnost isplata neoporezivih naknada koje su uvedene prije godinu dana.
Iz Hrvatske danas odlaze svi, većinom iz realnog sektora, dok iz onog najbitnijeg područja, STEMM, odlazi do 90% ljudi... Tako da ovo ima smisla, ali to je prekasno i premalo, država previše uzima i jednostavno se ovdje skoro ništa ne isplati raditi. Najgora je situacija sada, kada u javnim strukturama rastu plaće, a privatni sektor je na aparatima... Zar netko stvarno misli da će dignuti plaće u privatnom sektoru dizanjem plaća u javnom? Zato i raste razlika, danas su plaće u javnom sektoru i 40-50% veće od onih u privatnom. Suludo. Oni koji troše imaju puno više od onih koji stvaraju... I ove veće plaće, npr. u IT sektoru. I s ovim smanjenjem poreza, ako čovjek ode u Irsku, s istim brutom dobije kud i kamo veći neto. Čak i ako plati odlazak liječniku 50 € ili vrtić 1000 €, opet se isplati otići tamo... A da ne pričamo da nije moguće privući niti jednog investitora ovdje, jednostavno smo preskupi i prekomplicirani... Javna služba nas vuče na dno i ne dozvoljava nam da se od tu maknemo. Pa ne mogu stvari funkcionirati kada čovjek može više dobiti na osnovu nekog prava i forme, nego na osnovu rada i rezultata. To osuđuje na propast i egzodus sposobnih i stručnih... No vidimo da se niti ova vlada ne odriče tog utabanog smjera koji sigurno vodi u propast. Gospodarski smjer dogovara se sa sindikatima državnih i javnih službi, isto kao i do sada, isto kao što nas je dovelo na samo dno...