Vlasnik snimki nastalih prije 
1993. je država, a Croatia Records 
na njima zarađuje?

U veljači ove godine medije je zaokupila vijest o uznapredovalim pregovorima o prodaji naše najstarije diskografske kuće Croatia Records (odnosno tvrtke Autor d.o.o., nositelja većinskog dioničkog paketa) najvećoj svjetskoj glazbenoj kući, američkom Universalu. No, do danas se nije dogodilo više od toga, iako iz CR-a poručuju da su pregovori još u tijeku.

Najdulja glazbena priča

Sličan smo odgovor dobili i od Universalova ureda u Hrvatskoj. Universal, iako najveći diskograf u svijetu, u Hrvatskoj postoji tek na nivou tog ureda, te je kupnja CR-a logičan potez želi li jaču prisutnost i utjecaj na regionalnom tržištu. Universal je zainteresiran za CR jer se radi o najvećem brendu te kući s najduljom glazbenom tradicijom. Poznati glazbenik Miroslav Škoro, koji je od 2001. do 2006. bio i predsjednik uprave CR-a, podsjeća da glazbena industrija, unatoč transformaciji, još može dati najveći povrat na uloženo:

– Danas u distribuciju glazbe na nekom tržištu treba višestruko manje ulagati nego prije 30-tak godina. Kreativne industrije, prema službenim pokazateljima EU, i u doba izrazite krize daju kvalitetan povrat uloženog i bilježe rast, a prema mojim procjenama, na našem tržištu ukupna je vrijednost glazbene industrije veća od milijardu kuna godišnje. Nije stoga čudno što je za Hrvatsku zainteresirana i kuća poput Universala.

Međutim, prema informacijama i dokumentima kojima raspolažemo, izgleda da je najveća prepreka zaključenju tog posla sporno vlasništvo nad katalogom bivšeg Jugotona. Naime, izgleda da današnji CR uopće nije vlasnik snimaka koje su nastale do 1993. godine, kada je završen proces pretvorbe nekadašnjeg društvenog poduzeća Jugoton prvo u državno, a onda u privatno poduzeće. Najveća vrijednost diskografske kuće, a to je fonoteka, nikad nije procijenjena, niti je prošla postupak privatizacije. Zakon je u tome nedvosmislen: ako neka imovina nije bila predmet privatizacije, vlasnik te imovine je Republika Hrvatska. Dopredsjednik HGU Paolo Sfeci prokomentirao je cijeli slučaj slikovitom usporedbom:

U ingerenciji države

– To je kao da u vrijednost Plive nije bila procijenjena vrijednost Sumameda, ili da je Podravka kupljena a da nije procijenjena dugoročna tržišna vrijednost Vegete, a da su novi privatni vlasnici nastavili proizvoditi Vegetu i zarađivati na njoj – kaže Sfeci.

Nije želio komentirati cijelu situaciju jer je to isključivo u ingerenciji države, ali smo iz razgovora s njim saznali da je pitanje sporne privatizacije CR-a otvoreno posve slučajno. Naime, kada je CR započeo s prodajom snimaka Jugotona putem interneta, HGU je pokušao dogovoriti da dio novca ostvaren tom prodajom pripadne svim izvođačima koji su svirali i pjevali na tim snimkama. CR je to odbio tvrdeći da su izvođači prenijeli sva svoja prava na Jugoton, te da oni prema izvođačima nemaju nikakve obveze. HGU je nakon toga angažirao odvjetnike kako bi se u privatizacijskoj dokumentaciji provjerilo je li u procjenu vrijednosti Jugotona ušla vrijednost tih izvođačkih ugovora. Tijekom te provjere ustanovilo se da izvođački ugovori nisu uopće spomenuti kao neka vrijednost u privatizacijskom elaboratu, a najveće iznenađenje za sve, uključujući nadležna državna tijela, bila je činjenica da nije procijenjen ni sam katalog, te da nije ušao u proces privatizacije, ističe Sfeci.

Fonoteka bivšeg Jugotona sastoji se od tisuća i tisuća snimaka koje pokrivaju ogromno razdoblje, od prvih snimaka Ive Robića pa do svih snimki iz najsjajnijeg razdoblja hrvatske diskografije, 70-ih i 80-ih godina. Riječ je, recimo, o kompletnom opusu Bijelog dugmeta, Azre, Novih fosila.... Zahvaljujući tako vrijednom nasljeđu ta je kuća tijekom proteklih desetak godina, po javnim podacima dostupnim u Fini, zarađivala najmanje pet milijuna kuna godišnje, dakle zaradila je najmanje 50 milijuna kuna od naplate diskografskih prava na korištenje djela iz kataloga. Ako se samo pola tog iznosa odnosi na katalog do 1993. godine, koji je po svemu sudeći formalno pravno još uvijek u vlasnišvu države, moglo bi se zaključiti da je država time oštećena za gotovo 25 milijuna kuna. Umjesto da milijuni kuna od eksploatacije fonoteke završe u državnom proračunu ili u nekom fondu Ministarstva kulture, taj novac koristio se za financiranje privatnog poduzeća, dakle Croatia Recordsa.

Nacionalna baština

– Bio sam jedan od autora i izvođača pod okriljem CR-a, međutim, nisam nikada osjetio neku konkretnu beneficiju temeljenu na toj činjenici – kaže Miroslav Škoro i nastavlja:

– Dojma sam da ništa od tog novca nije odlazilo u izvođačev razvoj, nije se puno polagalo u pomaganje uspjeha izvođača. Novac zarađen od diskografskih prava djela nastalih prije 1993. godine uglavnom je korišten, a vjerojatno se i dalje koristi, za održavanje tekućeg poslovanja.

Pritom smatra da sadašnji vlasnik i uprava CR-a najvjerojatnije nisu uopće znali da katalog nikad nije privatiziran. Također, potvrđuje da Universal zna za takvu situaciju, tako da pretpostavlja kako taj stari katalog nije predmet pregovora o kupnji CR-a.

Sredinom devedesetih čak je Ministarstvo kulture imenovalo posebnu komisiju, koja je najveći dio kataloga CR-a proglasila nacionalnom baštinom, koja se ne može otuđiti ili prodati. No, proces koji je tada započet nije nikad završen, te smo danas svjedoci još jedne privatizacijske priče iz devedesetih.

U telefonskom razgovoru s direktorom DUUDI-ja Mladenom Pejnovićem doznajemo da poznaje situaciju te ne skriva kako ga je zbog kataloga pohodilo možda i 20 ljudi. Kako nam je rekao, Ministarstvo kulture mora pokrenuti inicijativu za promjenu prava korištenja kataloga. Prema posljednjim informacijama, Ministarstvo kulture se aktivno uključilo u rješavanje tog slučaja, koji je trenutačno na razmatranju u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, što otvara prostor nadi da ova priča ipak neće završiti po modelu "tko je jamio, jamio je".

>>U prodaji album sa 27 pjesama s ovogodišnjeg CMC festivala

>>Direktor Croatia Recordsa potvrdio prodaju Universalu