Vojska u mladeži čeliči duh i tijelo, disciplinu i patriotizam

Subota 18. travnja
I netko iz hijerarhije zauzeo se za vojni rok!

Pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić traži da i muškarci i žene služe četveromjesečni vojni rok, “jer mi smo nacija s malo ljudi i to je jedino rješenje da u kriznim situacijama možemo reagirati adekvatno”. Mnogo sam se puta u svojim tekstovima zauzeo za isti prijedlog (istina, nisam mislio i na žene), a ovo je poslije dugo vremena prvi put da netko iz hijerarhije zahtijeva vojni rok. Četiri mjeseca nije mnogo (nešto više od jednog ljeta), a osim što bi vojska bila jamstvo obrane zemlje, mogla bi biti itekako korisna u nevoljama kakve sad imamo zbog korone i potresa u Zagrebu – sramota je što u takvim prilikama pomažu samo stariji ljudi iz Civilne zaštite. Vojska je korisna i za socijalizaciju mladeži, čeličenje, navikavanje na disciplinu i odgovornost, za jačanje zajedništva i patriotizma. I služenje u JNA, čije je vodstvo na kraju postalo zločinačko, imalo je nekih dobrih osobina, a kako bi tek bilo služiti u Hrvatskoj vojsci. Oba su mi sina bila hrvatski vojnici, posjećivao sam ih, bili su iznimno zadovoljni, a kao i ja i drugi roditelji koje sam tamo sretao bili su puni ponosa. Neki u vojsci i ostanu, pa je za njih i to dobitak.

Nedjelja 19. travnja
Za povijesni riječki projekt – noga u stražnjicu

Da je koronavirus zlurado birao najprivlačniju metu u Hrvatskoj, vjerojatno bi izabrao Rijeku 2020. – prijestolnicu europske kulture. Ništa, pa čak ni hrvatsko predsjedanje Vijećem EU, nije bilo toliko slavljeno i veličano. Tragedija je u tragediji što je pedesetak zaposlenih na tom projektu dobilo otkaz, i to gotovo svi bez otpremnine. Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, koji si je u pripremama za veliku godinu bio sagradio kraljevski tron i s njega nastupao kao historijska veličina, preživio je netaknut. Dok su deseci ljudi završili na ulici. On im je bio neka vrsta poslodavca, trebali su poslužiti njegovoj promociji, napraviti mu spomenik i njegovo ime uklesati u slavnu povijest Rijeke. Zbog toga je upravo on trebao najviše snositi posljedice propasti projekta ili se pobrinuti da ljudi koji su na njemu radili i koji su moljeni i birani za taj posao ne ostanu bez kruha. Rijeka je velik grad i za tako probrani kadar sigurno ima mjesta. Očito je da vodstvo grada ne drži ni do ljudi ni do Rijeke i povijesti zbog koje je dobila europsko priznanje kad je sve to šutnulo. Pošteđeni su samo Obersnel i zločinačka petokraka.

Ponedjeljak 20. travnja
Jugonostalgičar Lučev i domoljub Karlović

Manje-više svi su tiskani dnevnici i portali prenijeli odgovore na pregršt pitanja što ih je na Twitteru ljubiteljima tenisa širom svijeta dao naš legendarni Ivo Karlović, ali samo su naš list, zahvaljujući sjajnom Antonu Filiću, i Narod objavili pitanje o tome nedostaje li mu Jugoslavija i Karlovićev odgovor: “Nemam ni trunke nostalgije za Jugoslavijom ni bilo čime što ima veze sa socijalizmom.” Ali zato su mediji, i to sa simpatijama, nedavno prenijeli sliku Zorana Šprajca iz pionirskih dana s petokrakom na čelu i uz nju jugonostalgičarski tekst koji je popraćen rekordnim brojem negativnih komentara čitatelja. Pod Šprajcovom petokrakom izvršena je agresija na Hrvatsku, na tisuće ljudi je poklano, na desetke tisuća protjerano i zemlja razrušena. Koje nostalgične uspomene! Prenijeli su mediji i izjavu, po mom sudu osrednjeg hrvatskog glumca Leona Lučeva, koju je dao u Beogradu – “Osjećam se kao Jugoslaven”! Jedan ga je čitatelj podsjetio na to da je bio hrvatski branitelj koji se u JNA izjasnio kao Hrvat rekavši da ne želi pucati na svoj narod. Te je zaključio: “Kod tebe pripadnost varira od snimanja do snimanja, izgleda”. Za razliku od Šprajca, Lučeva i nekih novinara, Karlović je Hrvat i patriot bez varijacija.

Utorak 21. travnja
Kako je Titov stožer silio na samoizolaciju

Pravo se društvo našlo na virtualnoj tribini u organizaciji SDP-a nazvanoj “Ljudska prava u doba korona pandemije” – sveučilišni profesori s područja prava, socijalnog rada i filozofije Ivo Josipović, Josip Kregar, Nino Žganec i Gvozden Flego, uz predsjednika Kluba zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru Arsena Bauka. Zaključili su – kriza se “pokušava iskoristiti za političke ciljeve, a ograničavanje ljudskih prava ide u pravcu većeg stupnja autoritarnosti”. Kao baštinici “lika i djela” Josipa Broza Tita upravo oni imaju najpouzdanije kriterije za stupnjevanje autoritarnosti jer ju je njihov idol razvio kao malo koji vođa u 20. stoljeću. Malo tko je bez suđenja poubijao toliko političkih protivnika, malo tko ih je toliko strpao u logore i zatvore-mučilišta i kao političke emigrante smicao po svijetu, i malo tko je stvorio tako nepovrediv i nedodirljiv kult ličnosti i cijelu zemlju sputao strahom. Nije mu za to trebala beštija korona koja se sada, kako kažu ljevičari, pokušava iskoristiti za političke ciljeve, on je i bez nje svekoliko stanovništvo prisilio na političku samoizolaciju, a tko je se ne bi držao okrutno je proganjan ili ubijan po pravilima autoritarnog Titova stožera.

Srijeda 22. travnja
Koga briga za koronu i žrtve – važna je vlast

Besposlen ljevičar i desnicu napuhuje – tako bi se mogla preinačiti stara poslovica o dokonom popu koji i jariće krsti. Dok se cijeli svijet bori protiv zdravstvenih posljedica pandemije i javno samo o njoj govori, čitam tekst o političkim posljedicama korone u kojem se postavlja pitanje hoće li virus “pokopati ili dodatno ojačati ekstremnu desnicu”. Podnaslov mu je – “Stranke ekstremne desnice u vrijeme pandemije doista gube potporu. Ali ti gubici su uglavnom sićušni”. I autor pesimistično zaključuje kako će recesijski šok i pad gospodarstva osiromašiti mnoge ljude, što bi “u modernim kapitalističkim društvima u kojima je nejednakost već dugo gorući i uporno zanemarivani problem... vrlo lako moglo biti visokooktansko gorivo za novi ozbiljan rast krajnje desnice”. Autora, dakle, ne zabrinjavaju epidemija i siromaštvo koje ona donosi, nego mogući gubitak vlasti i dominacije stranaka naviknutih da vode državu. Pa ako su te stranke krive za “već dugo gorući i uporno zanemarivani problem” i ako slom gospodarstva zbog njihovih nesposobnosti potraje, a brzog oporavka ne bude, što drugo mogu očekivati nego neuspjeh na izborima!? Pa će tako i “krajnju desnicu” pozvati – samo ti dođi.

Četvrtak 23. travnja
Hrvatska joj nije mogla dati veći talent

Tenisačici Ajli Tomljanović (59. na WTA listi) Hrvatska nije mogla dati talent veći nego što ga ima. Ali upitana je li uzimanjem australskog državljanstva (prije osam godina) dobila što je očekivala, odgovorila je: “Australski teniski savez ponudio mi je pomoć u mom teniskom razvoju i ja sam prihvatila. I to je sva istina. Hrvatska mi takve uvjete nije mogla ponuditi”. O kakvim je uvjetima riječ, nije govorila, no bolje nisu imali ni Ivanišević, Ljubičić, Čilić, Petra, Donna, Ana..., koji su Australiji i drugim državama mogli biti jednako privlačni ili mnogo privlačniji. No nikakva cijena koju je neka država spremna platiti da bi koga pridobila ne može zamijeniti činjenicu i osjećaj da uspjehe postižeš i za sebe i za svoju domovinu. Može Ajla postizati vrhunske rezultate i biti prva na svjetskoj ljestvici, ali nikad s Australijom neće podijeliti radost kakvu bi podijelila s Hrvatskom. Njezin izbor svakako treba poštovati, no da su joj neusporedivo “bolje uvjete” od australskih pružali hrvatski navijači očito je po nacionalnom zanosu i oduševljenju kojim su pratili velike uspjehe Ivaniševića, Čilića, Ćorića, Petre, Donne, Ane...

Petak 24. travnja
Obožavatelji diktatora u strahu od autoritarnosti

Predsjednik Kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk postaje vodeći borac za političku čistoću Hrvatske kakvoj su težili njegovi komunistički prethodnici ne prezajući ni od najgorih zločina. Za jednu je televiziju izjavio da SDP “neće podržati izmjene Ustava koje bi išle na elektroničko i dopisno glasanje iz vrlo jednostavnog razloga – smatramo da bi se na taj način dramatično promijenio i povećao utjecaj dijaspore na izbore!” Zamislite Hrvata koji je iz političkih ili ekonomskih razloga – u oba slučaja zbog političkog nasilja u Titovoj Jugoslaviji – otišao u inozemstvo, odande pomagao svoju obitelj i punio devizne zalihe države, ili je morao iseliti i iz samostalne Hrvatske u koju također šalje dragocjene joj eure ili dolare! Proganjanom, prisiljenom na bijeg, ali i dalje Hrvatu s hrvatskim državljanstvom – još uskratiti pravo glasa na izborima! Ne iznenađuje što to rade nasljednici onih koji su mu nekada uskraćivali pravo na život. Iz građanske inicijative Narod odlučuje poručuju mu da je neznalica, jer po odluci iz 2010. godine, bez obzira na broj glasača, dijaspora može imati samo tri zastupnika. Ali kad su joj već svezane ruke, Bauk bi joj zavezao i noge. Bolje i to nego Udbin metak.