U ratu muze šute, kaže izreka. Šute i u vrijeme koronavirusa, još više zato što nijedan rat dosad nije zahvatio toliko zemalja. Ako u ratu umjetnici ne stvaraju, ako se na umjetnost i ne pomišlja, ako zamire manje-više sve što ljude čini raznolikom zajednicom slobodnih i sigurnih pojedinaca s mnoštvom nacionalnih, kulturnih, tradicijskih, vjerskih, gospodarskih, klimatskih... posebnosti, a sva se umna i fizička djelatnost ograničava i svodi na obranu od neprijatelja, onda se u sličnim uvjetima živi i kad vlada epidemija opakog virusa.
Cijeli je planet nihilistički prostor u kojem je nestao smisao postojanja sedam i pol milijardi ljudi, a razmišlja se čak i o tome da se dade pomoriti polovica čovječanstva kako bi drugoj polovici taj smisao bio vraćen. Takvi ubilački naumi čovjeka poimaju kao ništavno biće, kao beznačajnu gomilu u kojoj nije važan pojedinac nego kakav-takav opstanak beznačajne gomile. Ta je instinktivnost opstanka slična životinjskoj – prema nekim teorijama za samoubojstva kitova, slikovito govoreći, također su krivi virusi, to jest bujanje otrovnih algi. I u umjetnosti i književnosti ima opravdanja za samoubojstvo čovječanstva. U maglovitom mi je sjećanju kako u jednoj prozi (možda u Tolstojevoj “Kreutzerovoj sonati”) jedan rasistički lik optužuje žene za sva zla ovoga svijeta i kaže da muškarci više žene ne bi trebali ni pogledati. Kad ga sugovornik upita kako bi se onda svijet obnavljao, odgovori mu – ovakav svijet i ne zaslužuje se obnavljati.
Svi ciljevi, sve svrhe, vrijednosti života i težnje čovječanstva u doba korone podređeni su jednom “idealu” – stjecanju imuniteta. Kad je u bitci, Shakespeareov Rikard III. ostao bez konja, zavapio je – kraljevstvo za konja. Kad je planet ostao bez zdravlja, slično je zavapio – kraljevstvo za imunitet! Veličine Eshila, Sofokla, Euripida, Sokrata, Aristotela, Platona, Shakespearea, Rembrandta, Van Gogha, Dostojevskog, Beethovena, let na Mjesec, informatička revolucija... ne znače ništa pred vrijednosti imuniteta. Kaže se – zdrav čovjek ima tisuće želja, bolestan samo jednu – da ozdravi. Tu jedinu želju sada ima i čovječanstvo. Ali uza sve to, koronavirus pokazao nam je koliko smo krhka, slaba, slučajna bića, izložena nepredvidivoj nesreći i pomilovana od nepredvidive sreće. I kome da se obratimo?
Baš nikome osim Bogu. Jedan ruski filozof kaže da ni Bogu nije lako, da se i on muči, pa se zacijelo osobito muči sada. Dao je čovjeku slobodnu volju koja je u konačnici proizvela koronavirus, a sad treba spašavati svoj svijet. Svijet nemoćan kao dijete u kolijevci i do ludila pred neizvjesnošću. Lijeka nema i neće ga biti još dugo, dokad – ima o tome bezbroj nagađanja. O tome dokad će epidemija trajati ima bezbroj mišljenja, raspon je od nekoliko mjeseci do godinu dana, a i puno više. Neizvjesno je i kad će se moći oporaviti već jako uzdrmano svjetsko gospodarstvo, kad će se moći obnoviti sportska natjecanja. Jedan od inteligentnijih poteza u Hrvatskoj jest i prikazivanje snimki utakmica hrvatske nogometne reprezentacije koje nas vraćaju u vrijeme posve suprotno sadašnjoj turobnosti, depresivnosti i zavezanosti lancima mjera protiv virusa.
A koliko su umjetnici i zabavljači nemoćni pred stanjem u kojem muze šute pokazuju i nejaki pokušaji da se publika zadovolji i razonodi zamjenskim koncertima, kazališnim predstavama i drugim događajima. Publiku nastoje opčiniti i mnogi psiholozi koji nama nas opisuju u doba korone. Ali ništa ne može zamijeniti život zamro od virusa koji doživljavamo kao opakog, nevidljivog, skrivenog, ćudljivog i nemilosrdnog Sotonu koji iz svog materijalno nepostojećeg stanja vlada svijetom. Protiv ratnog neprijatelja imaš oružje i mogućnost obrane, protiv jezičavog susjeda imaš vlastiti jezik, protiv besposlice imaš izbor poslodavaca, protiv gladi imaš pučke kuhinje, protiv golotinje imaš Caritas, protiv “humanih” bolesti imaš liječnike i lijekove, protiv dosade imaš izlete, zabavu, kino, kazalište, protiv nasilnog muža imaš slobodnu volju da od njega odeš, protiv koronavirusa nemaš ništa pouzdano. On je čista apstrakcija koja se hrani konkretnošću ljudskih sudbina, nezasitan dok ga ne ubiješ, neranjiv dok mu ne zabraniš pristup, nepozvan gost koji te lišava svih drugih gostiju... On je Antikrist, porod pakla, kojemu je sve ljudsko strano, sve osim ljudske slabosti. Čovječanstvo će ga sigurno pobijediti, ali prije toga morat će doživjeti vrhunac njegova trijumfa!
Čovječanstvo će pobijediti tek kad čovječanstva bude.