Vučić nije odgovorio je li četnik ili nije

Prošli tjedan “vasceo region” prenio je navodne navode iz moje kolumne da hrvatska Vlada želi kupiti najnovije američke F-16 kako bi dovršila “nedovršeni posao u Banjoj Luci”. Točnije, novinari srpskih žutih medija pokušali su podmetnutu tako formulirano pitanje Vučiću i Dodiku, predsjednicima Srbije i Srpske.

Naravno, u kolumni se nisu navodili nikakvi hrvatski planovi za “dovršavanje posla u Banjoj Luci”, već za scenarij pokušaja dovršavanja srpskog projekta u BiH. Jer, nije Hrvatska ta koja desetljećima osvaja svoj lebensraum, već Srbija. Čak i da osvoji RS, Hrvatska ju ne bi imala čime popuniti. Takav osvajački projekt bio bi unaprijed osuđen na propast. To je samo jedan od razloga zašto on s hrvatske strane kao takav ni ne postoji. Nitko u Hrvatskoj ne žudi s puškom u Banju Luku, rat objektivno ne treba hrvatskom ni srpskom narodu. No, nijedan hrvatski ministar prilikom nabave oružja nije prijetio kao što su to nebrojeno puta radili Vučić, Vulin & Co. Gotovo istim riječima kao u Glini 1995., u Miloševićevu stilu Vučić poručuje Srbima da “više – niko ne sme da ih bije”. Što znači njegova poruka da novi-stari ruski MiG-ovi jamče da se više nikad neće ponoviti Oluja, ako ne – prijetnju?

Vučić prigodu koristi i za odgovor na prozivke da je on četnik. Nitko mu u obitelji, veli, nije bio u četnicima. No, upadljivo, za sebe osobno ne kaže ništa. Pitanje je, dakle, što drugo može biti čovjek koji je godinama bio potrčko četničkom vojvodi Šešelju? Nije valjda da mu je samo dodavao pivo? No, može stvarno biti da Vučić više nije četnik. Ta ni Šešelj više nije vojvoda, jer mu je tu titulu dodijelio i uzeo nepatvoreni četnički vojvoda Momčilo Đujić! Ali u fotelji predsjednika Srbije tek prije neki dan Vučić je smijenio svojeg drugog šefa, aktualnog četničkog vojvodu Tomislava Nikolića. Treba istaknuti: novi hrvatski lovci nipošto nisu sredstvo agresije, već prije svega odvraćanja. Srbi su u ratu 1991-92. izgubili čak 46 zrakoplova. Da su Hrvati tad imali F-16, možda bi ih Srbi izgubili mnogo manje, jer se ne bi ni usudili letjeti iznad Hrvatske. Da su tada Hrvati imali čime odgovoriti, ne bi Srbi nikad ni pokušali raketom ispaljenom iz MiG-a u Banske dvore ubiti hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i preusmjeriti povijest i budućnost. Da bi se Hrvati i Srbi u “ekstremno promijenjenim geopolitičkim okolnostima” mogli naći na sukobljenim stranama, nije ništa nova. Oni već jesu u suprotstavljenim savezništvima.

Jer, besplatno nije nikad besplatno. Osim što će “neutralni” Srbi itekako platiti “poklonjene” MiG-ove 29, time će samo zacementirati svoje “bratske” odnose s Rusijom, jednako kao što se Hrvatska strateški čvrsto veže kupnjom američkih F-16. Visoki dužnosnik američkog State Departmenta Brian Hoyt Yee brutalno jasno prošlog je tjedna Vučiću u Beogradu, “na tečnom srpskom” (zapravo na hrvatskom, ali nećemo cjepidlačiti!), “da ga ceo svet razume”, poručio: “Ne možete sjediti na dvije stolice istovremeno!”, odnosno da mora obaviti nedvosmislen strateški izbor, kao što su to napravile Hrvatska i Crna Gora. No, bez obzira kako NATO na to gleda, Hrvatska ne bi mogla spokojno gledati eventualni agresivni nastavak srpskog projekta na puškomet od Zagreba i to nema nikakve veze sa željama autora teksta, već s činjenicama. No, naravno, budu li srpski vođe racionalni, shvatit će da nadomak cilja mogu doći i mirnim putem. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, BiH je podijeljena još u Daytonu. Agresija i etničko čišćenje itekako su nagrađeni.

Nažalost, ove retke pišem ususret konačnoj presudi hrvatskoj šestorici u Haagu. Možemo se mi tješiti da to formalno nije tako, no održi li se teza da su za agresivni zločinački pothvat krivi baš oni koji su BiH na koncu spasili – Tuđman i cijeli hrvatski državni vrh – to će imati pogubne posljedice za odnose s liderima bošnjačke većine.

“Hercegovinu možete pripojiti, srednju Bosnu ćemo zauzeti“, suština je poruke iz transkripta koji je objavio Večernji list, a koju je 1994. Tuđmanu poslao Alija Izetbegović. Njen smisao, nažalost, aktualan je i danas.

Izjava patrijarha Irineja “Gdje god žive Srbi, to je Srbija” sigurno ne pomaže, no, koliko god Hrvatsku žuljao RS, Dodik je, nažalost, poprilično u pravu kad veli da bi u ovom trenutku Hrvate više trebala brinuti njihova opstojnost u FBiH, za što bi im od koristi više bio savez nego sukob sa Srbima.

Nažalost, to je tako isključivo zbog kratkovidne politike Sarajeva, koje se pomirilo s tim da u RS-u sad ne mogu ništa promijeniti, osim čekati neke maglovite “ekstremno promijenjene geopolitičke okolnosti”, pa su se usmjerili tamo gdje mogu – na majorizaciju Hrvata, koji njih očito žuljaju mnogo više nego Srbija i Srpska zajedno.