Za EU i NATO Bjelorusija nije geopolitičko pitanje, već samo nacionalna kriza

Scena je bila potpuno u skladu s titulom “posljednjeg europskog diktatora”, premda je i taj neformalni opis bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka zvučao uvjerljivije prije desetak godina: u posljednje vrijeme, naime, jednostavno se i u Europi, pa i u Europskoj uniji, pojavljuju novi pretendenti na taj naslov. Ali scena je priličila jednoj diktaturi: protekle nedjelje, dva tjedna nakon predsjedničkih izbora koji su masovno percipirani kao namještaljka i prijevara, stotinjak tisuća građana prosvjedovalo je protiv režima u središtu Minska, a Lukašenko je u krugu svoje predsjedničke palače snimljen kako se iskrcava iz državnog helikoptera s kalašnjikovom u ruci i obilazi maskirane pripadnike snaga sigurnosti kojima je zapovjedio da razbiju prosvjede. Pratio ga je i njegov 15-godišnji sin, također s kalašnjikovom, pancirnim prslukom i kacigom.

U Berlinu, od sredine ovog tjedna, ministri obrane i ministri vanjskih poslova država članica Europske unije imali su redovne sastanke, na kojima su pretresali sve aktualne teme, pa i u situaciju u Bjelorusiji. Ministrima obrane pridružio se i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Ali, opći je dojam diljem Europe, Europske unije i NATO-a, da na eskalaciju napetosti nakon osporavanih predsjedničkih izbora u Bjelorusiji ne treba gledati kao na geopolitičko pitanje, već isključivo kao na – nacionalnu krizu. Jer o tome je ondje riječ. Situaciju možda bolje opisuje jedan stih Boba Dylana – koliko dugo ljudi mogu postojati prije no što im bude dopušteno da budu slobodni (jer o tome se radi, o želji prilično velikog broja Bjelorusa da nakon komunizma i 26 godina Lukašenka žive slobodnije) – nego što bi je u stanju bili opisati bilo kakvi zaključci usvojeni u EU ili NATO-u. NATO se potpuno drži po strani jer ne želi upasti u zamku u koju bi službeni Minsk i službena Moskva vjerojatno jedva dočekali da NATO upadne: to su takve sredine i takvi režimi koji svaki zahtjev svojih građana za većim slobodama nastoje upakirati u fantaziju da iza tih zahtjeva i tih građana stoji NATO i Zapad koji ih želi rasturiti intervencijom. To je, inače, teorija kakvih smo se i mi u Hrvatskoj naslušali iz Beograda, a podsjetio nas je na to ovih dana i Ratko Mladić kad je u haaškoj sudnici raspredao o tome da su zapad i NATO, Vatikan, Njemačka i “ustaška neman” rasturali njegovu Jugoslaviju koju je on, eto, samo branio.

Video: Neredi u Bjelorusiji nakon pobjede Lukašenka na izborima

Video: Wochit Neredi u Bjelorusiji nakon pobjede Lukašenka na izborima

‘Prebaršunasta’ revolucija

U Bjelorusiji se ne radi ni o kakvoj zavjeri Zapada, NATO-a, Europske unije ili bilo koga drugoga. Radi se jednostavno o tome da građani koji prosvjeduju ne žele živjeti u sustavu u kojem predsjednik koji se ponaša poput diktatora lažira izborne rezultate da bi osvojio šesti uzastopni mandat. Lukašenko posljednjih desetak dana sve češće koristi tu, ničim potkrijepljenu, argumentaciju da iza prosvjednika i oporbenih lidera stoji NATO, da će NATO-ove snage napasti Bjelorusiju pa da zato priprema svoju vojsku na obranu od invazije neprijatelja. U stvarnosti, NATO nema nikakve veze s događajima u Bjelorusiji i čak ih ni ne komentira previše upravo zbog toga da ne bi nasjedao na igru koju Lukašenko želi igrati kako bi se održao na vlasti i preživio masovne prosvjede svojih građana koji mu viču: “Odlazi, odlazi.” Kad komentiraju događaje u Bjelorusiji, iz NATO-a to čine kako bi demantirali Lukašenkove tvrdnje da se snage NATO-a gomilaju u neposrednoj blizini bjeloruske granice u Poljskoj i Litvi. – NATO ne predstavlja nikakvu prijetnju za Bjelorusiju ili bilo koju drugu zemlju i ne jača vojnu prisutnost u regiji – poručila je glasnogovornica vojnog saveza iz sjedišta u Bruxellesu.

Europska unija je, s druge strane, pokrenula uvođenje sankcija protiv onih unutar bjeloruskog režima koji su odgovorni za lažiranje izbora i nasilje nad prosvjednicima nakon objave službenih izbornih rezultata. Još se ne zna koliko će točno ljudi biti na toj listi i koja će to biti imena. Odluka se, naime, još usuglašava. Osim tih sankcija, države članice EU su već 11. kolovoza usvojile i zajedničku izjavu u kojoj se naglašava da su građani Bjelorusije tijekom izborne kampanje pokazali želju za demokratskim promjenama, ali da izbori nisu bili ni slobodni ni pošteni. Zanimljivo, i Srbija se pridružila toj zajedničkoj izjavi Unije, što su tek ovih dana otkrili veleposlanici EU i SAD-a u Beogradu, a što je Vlada Srbije prešutjela. Srbija i Bjelorusija, pa i predsjednici Aleksandar Vučić i Lukašenko na osobnoj razini gaje vrlo bliske odnose.

Lukašenko je u prosincu 2019. godine govorio u Skupštini Srbije, spomenuvši da izbori u njegovoj zemlji ne mogu biti slobodniji i demokratskiji nego što već jesu. Tad je podsjetio i da su on i njegova zemlji bili na strani Srbije uvijek, pa i tijekom NATO-ove intervencije 1999. godine, kad je Lukašenko doputovao u Beograd u znak solidarnosti sa Slobodanom Miloševićem. Građanska inicijativa “Otpor”, koja je organizirala prosvjede što su doveli do pada Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine, inspirirala je mnoge slične prosvjede u drugim zemljama, pa i neke od “šarenih revolucija” od kojih i sam ruski predsjednik Vladimir Putin, a i bjeloruski predsjednik Lukašenko možda najviše strahuju. No u ovom trenutku, trećeg vikenda nakon spornih predsjedničkih izbora i početka prosvjeda na ulicama bjeloruskih gradova, Lukašenko ne izgleda kao da je nadomak neminovnog pada. Izgleda oslabljen, to se podrazumijeva, ali ne izgleda nužno kao da će pasti s vlasti. Čini se da mu je taktika da, s jedne strane, ocrni oporbenjake i prosvjednike etiketom da su proturski i prozapadni elementi koji će Bjelorusiji donijeti krvoproliće; i, s druge strane, da ih represijom, uhićenjima i progonima obeshrabri i iscrpi. Unatoč tome što uokolo priča bajke o opasnosti od intervencije sa Zapada, Lukašenko vjerojatno duboko u sebi zna da Zapadu ne treba još jedan ukrajinski scenarij i da Europska unija nema ozbiljne poluge da događaje u Bjelorusiji usmjeri u ovom ili onom smjeru.

EU ne može obećati Bjelorusiji pregovore o članstvu, to je znanstvena fantastika, jedino što može ponuditi kao “mrkvu” jest vizna liberalizacija, ali to je “mrkva” za koju Bjelorusi i nisu toliko zainteresirani, barem ne koliko Ukrajinci. EU, dakle, nema “mrkvu”, a nema ni “batinu”, niti bi je vjerojatno želio upotrijebiti čak i kad bi je nekim čudom imao. Među prosvjednicima na ulicama Minska nema europskih ministara vanjskih poslova i sličnih dužnosnika. Radi usporedbe, na Majdanu u Kijevu mnogi su bili dobrodošli i osjetili se pozvanima, čak i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a Kolinda Grabar-Kitarović; ne, naravno, zbog nekog dosluha zapada i NATO-a s prosvjednicima na Majdanu, nego vjerojatno zbog onog što je gospođa Grabar-Kitarović uvijek najbolje radila – slikanja na mjestima koja neupućene ostavljaju u dojmu da je ona važna osoba u središtu događaja. Razlika između Ukrajine 2013./2014. i Bjelorusije 2020. je i u tome što su ukrajinski prosvjedi imali za povod odbijanje predsjednika Janukoviča da potpiše sporazum o pridruživanju s Europskom unijom, pa je tako i Unija bila uvučena u cijelu priču, barem posredno i barem u očima i na usnama proeuropski orijentiranih prosvjednika. U Bjelorusiji prosvjednici ne mašu zastavama EU. Zemlja je proruski orijentirana i bez Lukašenka, uostalom, i u formalnom je savezu s Rusijom.

Na koncu, prema opisima novinara i drugih koji su prisutni na prosvjedima u bjeloruskim gradovima, čini se da postoji još jedna bitna razlika u odnosu na Ukrajinu. Bjeloruska revolucija zasad izgleda “prebaršunasto” da bi uspjela, smatra novinar Vladislav Davidzon u članku objavljenom na stranicama američkog think-tank instituta Atlantic Council. Takvi mitinzi, ma koliko bili regularni, teško da mogu srušiti duboko ukopanu, 26-godišnju diktaturu, dodaje. Generalni štrajk kojemu bi se pridružio velik broj bjeloruskih radnika mogao je imati taj učinak rušenja vlasti, i vođe oporbe protiv Lukašenka pokušali su potaknuti štrajkaše, ali čini se da im to ne uspijeva. Štrajkovi se smiruju. U jednom trenutku Lukašenko je zaprijetio da će sve radnike koji štrajkaju u znak solidarnosti s prosvjednicima zamijeniti radnicima iz Ukrajine. Puno je štrajkaša, kao i prosvjednika, uhićeno. No bitka oporbe i prosvjednika za nove, poštene i demokratske izbore još nije izgubljena. Revolucija je još u tijeku.

Putin kao pobjednik

Zasad, međutim, neki zaključuju da je Rusija veliki pobjednik, barem mjereno u onome što se u skijanju zove prolazno vrijeme. Sve donedavno, od početka ove godine do srpnja, vijesti iz Bjelorusije počele su nositi naslove poput “Lukašenko pokazao zube Putinu”, “Lukašenko uputio Putinu oštre riječi”. Povod je bio pokušaj ruskog predsjednika Vladimira Putina da kroz pravni manevar spajanja Rusije s Bjelorusijom opravda svoj ostanak na vlasti puno dulje od onoga što mu je ruski ustavni okvir dopuštao. Lukašenko je u veljači komentirao kako Putin pod krinkom integracije s Bjelorusijom želi “progutati” Bjelorusiju. Nije baš bio poslušan. Moskva je, dakle, imala puno razloga da svoju politiku prilagodi toj novoj činjenici i da poželi oslabiti Lukašenka. To se sada i dogodilo, Lukašenko jest oslabljen. Moskva bi sada mogla imati za cilj postupno – ne brzo, ali u dogledno vrijeme – pronaći zamjenu za Lukašenka, takvu zamjenu koja bi očuvala prirodu tog režima i bliskost s Rusijom, i zahvaljujući kojoj bi se Putin, kao posrednik, mogao Bjelorusima prikazati kao spasitelj njihove zemlje od nestabilnosti i kaosa. To su samo teorije i nagađanja, no Putin bi i iz ove epizode mogao izaći osnažen, kao pobjednik.

– Lukašenko sada razgovara samo s Putinom. Nužno je da razgovara s narodom. Možda nam svijet može pomoći da Lukašenko s nekim pregovara. Treba nam svijet pomoći, a možda i Rusija – rekla je Svetlana Aleksijevič, najpoznatija bjeloruska književnica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost. I ona je ovoga tjedna bila pozvana na ispitivanje u kaznenom postupku koji je Lukašenkov režim pokrenuo protiv oporbenog koordinacijskog vijeća, skupine koja želi pokrenuti mirnu tranziciju vlasti, a koja je sada optužena za nezakonit pokušaj preuzimanja vlasti. Svetlana Tihanovska, 37-godišnja čelnica oporbe koja je bila protukandidatkinja Lukašenku na izborima, sklonila se od mogućeg uhićenja u Vilnius, glavni grad susjedne Litve. Uz nju, još su dvije žene, Veronika Cepkalo i Marija Kolesnikova, vodile izbornu kampanju kao tri čelnice oporbenog pokreta. Lukašenko ih je opisivao kao “slabe žene”, pogrdno su ih nazivali “djevojčicama” i komentirali da politika u zemlji kao što je Bjelorusija nije za njih, ali bjeloruske su žene predvodnice ove borbe za demokraciju.