Kakav bi to divan svijet bio u kojem jesmo i koji nas okružuje da su “alternativne činjenice“ počele s Trumpom, da ih nije bilo prije Trumpa i da ih neće biti poslije njega? Ali bilo ih je i bit će ih jer nije Trump, koliko god mnogima bio antipatičan, zaslužan za to što se davno odvojila istina od informacija u društvu i politici. Problem manipulacije činjenicama u Hrvatskoj, EU i u SAD-u, tom izvozniku demokracije u crno-bijeli svijet, uz koji se ispuštaju riječi “i na tenkovima” neće nestati i da Trump sutra odstupi. Dok se u većini slučajeva informacije koje imamo o nečijem privatnom životu ne trebaju i najčešće ne podudaraju s istinom, osim ako taj netko ne servira istinu pred nas i ogoli se do kože, u društvu i politici koje se kiti nazivom demokratsko i transparentno, istina i informacije trebale bi se podudarati. A danas malo u čemu jesu. Razdvajanje činjenica od istine, govori politolog prof. dr. Anđelko Milardović, kontekstualno je počelo u literarnoj sferi kod Orwella s romanom “1984” i nastavilo se s “Vodičem za pseudodogađaje u Americi” povjesničara Daniela Bronsteina 60-ih godina prošlog stoljeća. Poslije se, kaže, Umberto Eco i cijela ekipa postmodernih teoretičara kulture oslonila na tu priču.
Vječni politički interesi
– Ovo što danas gledamo u politici nije ništa drugo nego proizvodnja pseudodogađaja ili stvaranje alternativnih činjenica i to nije počelo s Trumpom jer ima svoje utemeljenje u literaturi, u pseudoznanstvenoj disciplini, piarologiji. Kad je završio 2. svjetski rat, u Americi je konstruirana PR priča. Umjesto propagande, koja je obilježje totalitarnih režima, u 2. svjetskom ratu rođen je PR, s kojim dolazi do inverzije zbilje i istine, odnosno simuliranog svijeta. Onog trenutka kad su u medijski prostor umarširale PR-ovske trupe, naš realni svijet je potpuno pomućen i dezorijentiran – govori Milardović.
Politički psiholog, profesor emeritus Ivan Šiber, na pitanje o razilaženju istine od informacija u svijetu politike glatko uzvraća: – Istina je rašomon, subjektivna interpretacija činjenica. Svatko ima svoju istinu, a činjenice su svete, objektivno stanje stvari. Naravno da su alternativne činjenice postojale i prije Trumpa, ali sad su, u doba Trumpa, postale zgodna formulacija. Ako smo u raspravi i vi iznosite jedne činjenice, ja iznosim alternativne činjenice. Činjenica je provjerljiva, a alternativna činjenica dopunjuje činjenicu o nekom fenomenu, ali i na temelju jednih i drugih se donose prosudbe. Na uputama za lijekove upozorava se na 101 nuspojavu, a kad pacijent to pročita, najradije bi ih bacio u koš, jer ne može temeljem te upute donijeti odluku pa je prepušta liječnicima. Činjenice se u politici razilaze jer je politika stvar interesa. Kad govorimo o općem interesu, engleska poslovica kaže da je generalni interes interes generala. Onaj tko je na rukovodećoj funkciji, tko je gazda, tko dominira, proglašava opći interes – kaže prof. Šiber.
A interesi su u politici vječni. Svako pitanje temelji se na interesima i mi sukladno svojim interesima raspolažemo činjenicama. Uvijek se sjeti izjave koja je predbacivana Hebrangu kad je rekao da nikad ne laže, nego ne kaže sve činjenice. A to manipuliranje činjenicama, kad iznosite one koje vam odgovaraju, a ostale prešutite, radi se, ističe Šiber, u svim segmentima ljudskog ponašanja. Kad se građanima serviraju informacije da su sve članice EU ravnopravne, da imaju jednaka građanska i zdravstvena prava, daleko je to od istine. Milardović takve informacije zove PR-om jer:
– Što je PR nego to da su sve članice u EU ravnopravne, jednake u pravima, a nisu i ne mogu biti jednake jer su različito razvijene, različitih su kultura i ne mogu se natjecati s megamašinama kao što su Njemačka, Francuska, do Brexita Britanija i, parcijalno, Italija. Hrana može biti i lijek i otrov, a istina je da postoje dvije vrste roba, prva za zapadne zemlje, a druga, drugorazredna uglavnom za potrebe istočnoeuropskog tržišta. Mi uvozimo dobar dio smeća, koje bi trebalo završiti u kontejnerima EU, a to se događa zbog političara i politike, koja omogućava uvoz takve hrane pod egidom slobodnog tržišta – kaže Milardović. Šiber dodaje da su sve članice EU ravnopravne u procesu donošenja odluka, ali činjenica je da su zemlje koje raspolažu većom količinom moći, novcem, ugledom poput Njemačke, Francuske važnije od nekih drugih u EU, iako sve imaju po jedan glas. Ali njihov glas može povući puno drugih glasova, a hrvatski ne može. Je li informacija o humanitarnoj Njemačkoj koja je širom otvorila vrata izbjeglicama i migrantima i cijela istina? Njemačkoj je, kaže Milardović, bila potrebna radna snaga i poštenije je postupila nakon 2. svjetskog rata kad ju je otvoreno nabavljala, nego sada kad je postupila licemjerno. I sve hrvatske vlade i sadašnja ponašale su se licemjerno, i argumentira to na primjeru obećanja strukturnih reformi o kojima se govorilo uoči i za vrijeme izbora.
Metoda skretanja pozornosti
– Da bi se blokirale strukturne reforme, medijskim tehnikama proizvode se razni pseudodogađaji koji traju dva-tri dana i sustavno se kamuflira nečinjenje posla, koji je trebao biti obavljen, a zato što nije, mi se kao društvo urušavamo – ističe Milardović. Za primjer skretanja pozornosti sa stvarnog stanja u zemlji, navodi i stalno potenciran strah od fašizacije društva.
Odakle pravo SAD-u da mimo odluke UN-a interveniraju u Iraku? Odakle pravo Rusiji da napravi što je napravila Ukrajini odnosno Krimu?
– Taj strah od fašizacije društva, rehabilitacije ustaškog režima, metoda je skretanja pozornosti. Naravno da u ovom društvu ima i takvih radikala, ali to je marginalan postotak, a stvara se slika da u Zagreb samo što nisu umarširale Pavelićeve brigade. Sto radikala ima u svakom društvu, u zapadnim zemljama više nego u nas, i bitno je da su pod nadzorom. Ne može se zbog njih stvarati slika kao da nam prijeti stvarna opasnost od fašizacije društva, kao da je Plenkovićeva Vlada rekla da će rehabilitirati NDH. Lijevo radikalni spektar koji cica proračun čim mu uskrate sredstva, oko sebe vide ustaše i ustašku državu, što je vid proizvodnje pseudodogađaja – drži Milardović. Inače, prema svim relevantnim znanstvenim istraživanjima, u nas je postotak desnih i lijevih radikala među građanima zanemariv. U zemlji koja tone sve dublje i ne može se odlijepiti od prošlosti, mogu li se članovi svjetonazorski raznolikog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću složiti oko nekih činjenica da možemo napokon krenuti dalje?
– Mogu oko niza činjenica. Svaka od tih činjenica koju iznosi jedna, druga ili treća strana je provjerljiva, ali veliko je pitanje do koje mjere dovodi u pitanje neku drugu činjenicu. I oni koji govore o Bleiburgu i Jasenovcu iznose uglavnom činjenice, mada nije jasno zašto se ne ide u provjeru broja bleiburških žrtava jer se njima manipulira, kao i s Jasenovcem. Između činjenice i istine razlika je kao između historiografije i povijesti. Historiografija je činjenica, a povijest je interpretacija činjenica. Možete nabrojiti čitav niz činjenica u vezi Tita, ali je li činjenica da je on bio diktator ili nije? To je interpretacija na temelju niza činjenica. Ne možete interpretirati činjenice izvan povijesnog konteksta, koji govori da su velike zemlje pri kraju ratu odlučile da će se svaka zemlja u antifašističkoj koaliciji obračunati s neprijateljima u svojoj sredini i to je bio razlog zašto je Britanija prepustila ljude, koji su se povlačili preko Bleiburga, partizanima – govori Šiber. Sagledavanje tih činjenica ovisi o mjeri u kojoj su ljudi ostrašćeni, emocionalno uključeni, dobitnici ili gubitnici. No, da moćni imaju privilegij krojiti svoje činjenice, dokaz je i SAD, koja slovi za svjetsku silu koja drži do demokracije i ljudskih prava. Ali što je u toj demokratskoj Americi s pravima ubijenih nenaoružanih crnaca, što je s nejednakim obrazovnim mogućnostima Afroamerikanaca i ljudskim pravima djece kojima se može u nekim državama suditi i s 10-11 godina!?
– Velike sile mogu krojiti činjenice kako im pašu jer tu dolazimo do nečeg što se zove moć. Odakle pravo SAD-u da mimo odluke UN-a interveniraju u Iraku i naprave što su napravili, a nitko ih ne proziva. Odakle pravo Rusiji da napravi što je napravila Ukrajini odnosno Krimu? Aršin pravde nije jednak za sve, za one koji imaju moć i koji ju nemaju. Alternativnim činjenicama opravdavao se napad na Irak zbog opasnosti od nuklearne bombe, što se ustanovilo da nije točno, ali nikom ništa – govori Šiber.
I Milardović se slaže da SAD u kojem je neko vrijeme zbog rasističkih ispada, ali i rasno motiviranih ubojstava Afroamerikanaca, bilo poluopsadno stanje daje sliku svijetu da je savršenstvo demokracije, pa može uvoditi demokraciju i na tenkovima. Kad govorimo o informaciji, kaže filozof Marko Kos sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, referiramo se na “obavijest” koja primatelju donosi znanje pošiljatelja, dok istinitim smatramo ono u čemu postoji suglasnost s činjenicama i stvarnošću.
– Iz pojednostavljenih definicija informacije i istine vidi se moguće problematično mjesto, izvor informacije. Pojedinac koji je izvor informacije može poslati neistinitu obavijest, a primatelj će zaprimiti tu “laž”. Jedna od glavnih odlika internetskog doba je da svaki pojedinac koji ima internetski priključak, može sudjelovati u objavi informacija. Najosjetljivije informacije su one od najveće važnosti za pojedince i društvo, o zdravlju (hrani i cijepljenju) i politici (političarima i politikama). Popularne analize istinitosti informacija unazad nekoliko mjeseci ispunile su medije nevjericom. Dok neki “novi” fenomen povezuju s naravi tehnologije, drugi njegov izvor vide u neznanstvenim pseudoautoritetima, nerijetko iz političke ili šire javne sfere. U diskurs o istinitosti informacija vratio se pojam “post-truth” odnosno razdoblje nakon istine, u kojem istina više nije bitna. Mediji kao primjere u kojima su neistinite informacije donijele prevagu izdvajaju posljednje predsjedničke izbore u SAD-u, te Brexit – kaže Kos.
Skandalozne optužbe
Ako promatramo samo ova dva fenomena, moguće je, dodaje, da nam promakne kontinuitet ovog pristupa informacijama. Za primjer navodi makartizam, izmišljanje “unutarnjeg neprijatelja”, kao i liste od 205 aktivnih komunista u Vladi SAD-a 50-ih godina 20. stoljeća.
– Tadašnji senator SAD-a Joseph McCarthy u strahu od poraza zbog neproduktivnog mandata revitalizira poznate strahove. Iako politički nerafiniran, McCarthy je bio virtuoz medijskog prostora. Razumio je da mediji nastoje prenijeti novosti što preciznije na razini jezika, bez obzira na to je li izrečeno istinito ili ne. Skandalozne optužbe tiskaju se na naslovnicama, a ispravci navoda se ne tiskaju ili su ispisani u neuglednim rubrikama sitnim tiskom. Slučaj McCarthy podsjeća da iza neistina obično stoje pojedinačni interesi, nerijetko na štetu nedužnih. Rasprava o pojavi ospica u Rumunjskoj, i o cijepljenju u Hrvatskoj, pokazatelji su rastapanja istinitosti informacija. Površno upućeni aktivisti i nestručni pojedinci dobivaju isti medijski prostor kao i stručnjaci. Istinitosti informacija nekad je svjedočio kredibilitet i autoritet stručnjaka za neko područje, a danas je vrijednost informacijskog sadržaja zamijenjena emotivnim sadržajem. Vidljivost vijesti se ne postiže kvalitetom informacije, nego kvantitetom emotivne investicije koju izvlači iz svog primatelja – zaključuje Kos.
>> Trumpa mediji uhvatili u laži na konferenciji, dan poslije osvetio im se na Twitteru
>> Politička korektnost prerasla je u rasizam: Crna Miss Helsinkija podijelila javnost