Morten Traavik jedna je od najkontroverznijih figura novije europske kulturne scene, poznat kao organizator natjecanja za Miss nagaznih mina u Angoli i Kambodži te prvi umjetnik koji je paralelno otvorio izložbu, prigodno nazvanu Igre moći, u Americi i Sjevernoj Koreji. Krajem tjedna bit će gost Filozofskog teatra u Zagrebu, gdje gostuje s filmom “Dan oslobođenja” koji prikazuje gostovanje Laibacha u toj iznimno zatvorenoj diktaturi.
Zbog jednog od niza vaših sjevernokorejskih projekata, opisivali su vas i kao osobu koja je dovela disco u Sjevernu Koreju. Odakle fascinacija tom zemljom?
Kao i kod većine, s jedne je strane to bila želja za avanturom. S druge, uvijek su me fascinirale utopije, pri čemu sam svjestan da je svaka utopija u većoj ili manjoj mjeri osuđena na propast. Zbog toga se i pokušavaju održati željeznom šakom diktature, bilo vjerske ili političke. Kundera je to jednom opisao kao gulag koji se širi iz kutka raja. Od 2012. bavim se idejom kulturne razmjene s ljudima Sjeverne Koreje, jer ona je, uz možda netaknuta amazonska plemena, još jedini primjer iznimno zatvorenog, kolektivističkog društva u koje vanjski svijet gotovo i ne prodire.
Kako je došlo do ideje o koncertu Laibacha u Pyongyangu?
Naša suradnja započela je kad sam režirao spot za “The Whistleblowers” s njihova povratničkog albuma. Ideja o ovom nastupu rodila se relativno spontano nakon što su saznali čime se bavim, a mene je dopao zadatak da sve organiziram. To nije prošlo nimalo glatko, pogotovo nakon što su predstavnici režima počeli istraživati povijest benda koji je, između ostaloga, optuživan za koketiranje s nacizmom. Dovesti neki zapadni pop sastav u Sjevernu Koreju vjerojatno bi bilo mnogo lakše, no Laibach mi se učinio idealnim za ovu priču, jer nema benda koji je na takav način istovremeno slavio i subvertirao totalitarizam. Nekome bi zbog toga bili zadnji na listi logičnih gostiju Pyongyanga, no meni su baš zbog toga djelovali idealno.
Zanimljivo je da film započinjete citatom “Sva umjetnost podložna je političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom političke manipulacije”
Mogao bih sad reći zašto sam odabrao baš taj citat, ali puno me više zanima kako će ga u kontekstu našeg filma doživjeti gledatelji. Još uvijek živimo u relativno slobodnom društvu u kojem imamo tu povlasticu samostalne interpretacije nekog djela.
Za razliku od drugih zapadnih redatelja koji su snimali u Sjevernoj Koreji, čini se da vi niti u jednom trenutku niste pokušali prevariti režim, već ste im iznenađujuće iskreno predstavljali svoje autorske namjere?
Takav pristup zahtijeva jako puno vremena, upornosti i strpljenja, pa i određenu dozu humora, pogotovo kad sam im govorio o kontroverzijama i vrlo oštrim kritikama koje je moja suradnja s narodom Sjeverne Koreje izazivala na Zapadu. Sugovornicima u Pyongyangu moj je otvoreni pristup bio gotovo šokantan, no istovremeno su me baš zbog toga počeli cijeniti. Pomoglo je što sam imao mnogo iskustva s njihovim sunarodnjacima, pa sam naučio komunicirati kompleksne teme na način koji je razumljiv u njihovu društvenom kontekstu.
Sjevernu Koreju uglavnom percipiramo kao mračnu zemlju potlačenih, no protagonisti vašeg filma u jednom trenutku relativiziraju takvo zapadno viđenje, čak uspoređujući zapadni cinizam s “čistoćom” sjevernokorejskog naroda. Kako to komentirate?
Teško je odgovoriti na to pitanje, a da ne krenemo ponovno u pojednostavljivanje i generalizacije, što je upravo najveći problem zapadnog razmišljanja o toj zemlji. Osobno mogu posvjedočiti da je život u Sjevernoj Koreji mnogo šareniji i kompleksniji od onoga što nam njihova, ali i zapadna propaganda žele pokazati. I dok njihova propaganda zapadnom oku može djelovati jeftina, pompozna i smiješna, često ne uočavamo da bi se slični epiteti mogli pripisati i našim prikazima Sjeverne Koreje. Tamo sigurno ima mnogo okrutnosti, ali ima i mnogo ljubavi, mašte i kulturne autentičnosti. Ukratko, mnogo humanosti.
Kako je Pyongyang reagirao na vaš film, pogotovo nakon što je na Zapadu izazvao mnogo medijske pažnje?
Sumnjam da će trenutačna administracija odobriti kinodistribuciju mog filma po sjevernokorejskim kinima, previše je u njemu dvosmislenosti i prikaza konfliktnih situacija, no onih par ključnih funkcionera koji su ga pogledali, iako nisu bili iznimno oduševljeni, uvažavaju što nismo pokušali manipulirati ili izvrnuti prikaz snimljenih događaja. Na temelju dosadašnjih iskustava, oni na to nisu navikli. A najdraže mi je što su se pri gledanju filma smijali na svim “pravim” mjestima.
