Hrvatski ekonomisti koji tvrde da od rebalansa proračuna najavljenog za listopad ne treba očekivati nešto naročito zato što se ne može uštedjeti na već potrošenom i jer će se stoga najvjerojatnije raditi samo o tehničkoj verifikaciji zatečenog stanja (novog fiskalnog potonuća) u pravu su samo djelomično. Prijašnja su iskustva pokazala da su se hrvatski vlasti navikle ponašati tako. Prema uobičajenom scenariju Hrvatska će zbog loših procjena i neodgovornosti probiti zacrtani proračunski deficit pa će pred kraj godine država osigurati mostno financiranje da se zatvori fiskalna godina, a knjigovodstvenim smicalicama niz troškova prevalit će se na sljedeću godinu... Tako razmišlja već tradicionalno kritični ekonomist Željko Lovrinčević, a slične ocjene dala je ministrica financija u sjeni, HDZ-ova zastupnica Martina Dalić. I drugi rezignirani hrvatski ekonomisti procjenjuju da se neće dogoditi ništa bitno te čak nekako kao da priželjkuju da po tom predvidljivom scenariju javni dug dosegne 95 posto BDP u 2016. te da uz novi rast cijene hrvatskog zaduživanja domaća fiskalna situacija zaista izmakne kontroli odnosno postane toliko grozna da vlast nad nama mora preuzeti Trojka. Mnogi u Hrvatskoj toliko ne vjeruju aktualnoj vlasti, pa ni oporbi, da im je "što gore, to bolje" čak postao poželjan scenarij jer bi omogućio da odluke umjesto nas donosi netko drugi – MMF, Europska komisija, Svjetska banka, konzorciji vjerovnika... Iako je to vrlo vjerojatan scenarij, mora se naglasiti da je predstojeći rebalans ipak vrlo poseban jer dolazi u zadnjem trenutku u kojem se još nešto može napraviti da se zadrži fiskalna upravljivost zemlje, odnosno da se zadrži znatan dio fiskalnog suvereniteta. Uostalom, koliko god su jesenski rebalansi tehnički limitirani, nije točno da se ne može ništa napraviti. Rebalans je kao i donošenje godišnjeg proračuna potpuno nova igra u kojoj se može sve, pa i potpuno rekonstruirati struktura rashoda. Zabluda je da postaje zadane ili okoštale strukture rashoda, da je sve zacementirano i da se ništa ne može napraviti. Takav stav obična je mentalna blokada, a sama činjenica da je potpuno realno očekivati da će ove godine proračunski deficit doseći strašnih 18,5 milijardi kuna upućuje na to da bi se svako sljedeće neodgovorno donošenje proračunskih odluka moglo tretirati kao veleizdajničko ponašanje. I to ne samo zbog fiskalne neodrživosti. Stanje je cijelog društva, posebno ekonomije – neodrživo!
Pustimo se na trenutak proračunskih brojki i pogledajmo širu sliku, stavimo Hrvatsku u kontekst: ako pogledamo poznati indeks siromaštva koji kreira Intelligence Unit uglednog The Economista, lako ćemo primijetiti da smo na ljestvici ekonomskog siromaštva na visokom petnaestom mjestu, odnosno pri međunarodnom smo dnu među ocijenjenim zemljama. Indeks siromaštva kreira se na temelju stope nezaposlenosti, prosječnih kamatnih stopa na zaduživanje i stope inflacije umanjenih za postotnu promjenu realnog pada/rasta BDP-a. Naravno, ključni doprinos visokoj rangiranosti na indeksu mizerije daje nam naša visoka nezaposlenost, a jasno je da bi zbog daljnjeg potkopavanja makroekonomske stabilnosti cijena novca lako mogla povući Hrvatsku na samo dno, među najsiromašnije na svijetu.
Sve u slobodnom padu
Okrenimo se sad na drugu stranu, prema indeksu prosperiteta koji kreira Legatum Institute temeljem niza pokazatelja. Na tom smo indeksu, naravno, jako nisko za jednu europsku zemlju, tek na 53. mjestu u svijetu. Visoko nas u tom detaljnom, kompozitnom indeksu drži samo relativno zadovoljavajuća razina zdravstvenih usluga (36. smo u svijetu), dok je jednostavno šokantan podatak da smo pali na 116. mjesto po razini socijalnog kapitala (taj kriterij mjeri razinu povjerenja ljudi jednih u druge). Ukratko, prema indeksu prosperiteta Hrvatska je loše mjesto za život gdje ljudi ne vjeruju čak ni jedni drugima. Društvo se raspada. Na ljestvici socijalnog kapitala pali smo čak pet mjesta u samo jednoj godini. U ukupnom renkingu u stalnom smo padu petu godinu zaredom – sa 39. na 53. mjesto. Brzina kojom tonemo na svjetskoj ljestvici prosperiteta je zastrašujuća. Sama ekonomija rangirana nam je još lošije nego cjelokupno društvo. Na žalosnom smo 79. mjestu.
Koja je poanta? Pa, ako ne mislimo i sljedeće godine nastaviti krivim smjerovima na ljestvicama siromaštva odnosno prosperiteta, idući rebalans zadnja je šansa da nešto napravimo. Promjene moraju biti krupne, sistemske. Što se može i treba napraviti?
Premijer bi prvo trebao proglasiti izvanredno financijsko stanje kako bi osvijestio naciju o urgentnosti. Uopće ne bi pretjerivao. Hrvatska si više ne smije dopustiti da je europski repaš, da je među najgorima kad je u pitanju povećavanje proračunskog deficita. Svi drugi uspijevaju povećati konkurentnost uz smanjivanje deficita, a mi tonemo. Drugo, promjene koje bi hitno trebalo predložiti više ne smiju biti kozmetičkog karaktera. Novi ministar financija krenuo je dobrim tragom kad je odlučio smanjiti nakaradnu progresivnost poreza na dohodak jer bi time znatno mogao potaknuti potrošnju i pokrenuti ekonomiju. Ako građanima ostane 1,5-2 milijarde kuna, to će biti primjer važnog poteza. No sada Boris Lalovac negdje mora naći tih 1,5-2 milijarde i, naravno, boji se reakcije predstavnika lokalnih moćnika koji žive od poreza na dohodak. Problem je u tome da Lalovac tu uz podršku premijera ne bi trebao stati, nego bi se trebalo krenuti u sistemsko slamanje potpuno neučinkovitog sustava općina, gradova i županija. Ako se hitno pokrene akcija rezanja broja gradova i općina na trećinu, čak i uz pažljive mjere socijalne amortizacije te akcije govorimo o mogućnosti uštede pet milijardi kuna već u prvoj godini implementacije ideje. I pritom bi javni sustavi mogli funkcionirati puno jeftinije i učinkovitije. Svi skupa bi, primjerice, s puno divljenja mogli gledati istinske reforme koje bi mogle u sebi sadržavati procese kao što je objedinjavanje i restrukturiranje niza rastrošnih lokalnih vodnih ili cestovnih poduzeća te raznoraznih drugih komunalnih tvrtki i tvrtkica. Koliko bi se tek moglo postići u mudrijoj lokalnoj energetskoj politici i zbrinjavanju otpada? Ukupno 2-3 milijarde u 2-3 godine? Više?
Treće, treba promijeniti dogme, razbistriti glave. Zašto ne bismo počeli govoriti o ukidanju cijelih ministarstava ako već neki ministri ne vide nikakvog prostora za uštede u svojim resorima? Zašto, primjerice, Ministarstvo kulture ne bismo pretvorili u referadu pri Ministarstvu obrazovanja uz daleko manji broj zaposlenih? Je li moguće da tako kultura dobije više? Treba li nam Ministarstvo branitelja dvadeset godina nakon rata? Možemo li ukinuti plaćanje fotelja u ministarstvu i dati osjetno više novca, recimo, Hvidri? OK, turistička smo zemlja, ali zar ne bismo mogli Lorencina poslati da šefuje u HTZ-u kad je to ionako radio i potpuno ukinuti budžet Ministarstva turizma te omogućiti HTZ-u viša ulaganja u promidžbu turizma? Zašto uopće postoji Ministarstvo malog poduzetništva ako imamo HBOR, HGK i Obrtničku komoru? Koliko se može uštedjeti redistribucijom poslova Ministarstva malog poduzetništva na druge institucije?
Je li nužno da i Milanka Opačić ima svoje vlastito ministarstvo? Postoji li ono zbog njezina političkog rejtinga ili bi se ipak moglo organizirati uz osjetno manje administrativne troškove pri Mrsićevu ministarstvu?
Četvrto, ministar Lalovac napravio je mali korak kad je počeo govoriti o plaćama. Nakon dugo vremena plaće javnog sektora više nisu sveta krava. To je dobro. Lalovac je u četvrtak također dobro rekao da sustav u kojem 250 tisuća državnih i javnih službenika troši 31 milijardu kuna, a milijun i 200 tisuća umirovljenika 36 milijardi kuna realno nije dugoročno održiv. Ministar financija već je pustio balon s idejom rezanja visokih plaća u javnom sektoru, ali tu je ušao u zonu opasnosti koji se zove uravnilovka. Ima li vladajuća koalicija hrabrosti hitno reći da se sve plaće u javnom sektoru moraju rezati i to linearno, 10 do 15 posto. Pa to im je, uz hitne rezove u lokalnoj upravi, jedina šansa da se brzo vide neki pomaci. Možda im to neće povećati šanse da dobiju sljedeće izbore, ali te šanse su im ionako u ubrzanom padu. No to je formula koja je iskušana u baltičkim zemljama i koja je uspjela pokrenuti njihove ekonomije. Naravno, to je i jedina šansa da se osigura preživljavanje privatnog sektora.
Peto, Hrvatska hitno treba nekonvencionalne mjere poput mogućnosti djelomičnog vraćanja umirovljenika uz svijet rada i posebnog stimuliranja tvrtki na zapošljavanje mladih na pola ili trećinu radnog vremena.
Proračunska veleizdaja
Zapravo su izbori pred vladom Zorana Milanovića relativno jednostavne prirode. Ili će krenuti sa za Hrvatsku neortodoksnim potezima ili ćemo i dalje tonuti u spirali zaduživanja. Naši europski partneri i dalje će sve više gubiti strpljenje s nama, što je posebno opasno. Ako proceduru smanjivanja prekomjernog deficita shvatimo kao prostor za nadmudrivanje odnosno vrdanje-mrdanje, Europska komisija sasvim sigurno zbog naše statističke nevažnosti odnosno sistemske nebitnosti neće trčati u spašavanje ni našeg proračuna ni dijelova financijskog sustava koji bi se mogli naći u ozbiljnim problemima ako kriza potraje. Mi našim partnerima u EU hitno trebamo ponuditi uvjerljive dokaze da ćemo se znati pobrinuti sami za sebe.
Nažalost, iako novi ministar financija pokazuje znakove razumijevanja situacije, bojazan da bi se mogao ponoviti igrokaz prošlog rebalansa vrlo je opravdan. Tada su, podsjetimo, nakon velike drame, ministarskog cendranja i međusobnog svađanja uspjeli povećati prihode za 5,3 milijarde, ali i na opće čuđenje rashode za više od 100 milijuna kuna. Svi smo očekivali uštede, a dobili smo čupanje novca iz mirovinskih fondova i jači udarac poreznom čizmom po dijelu tijela koji nije upitno spominjati u ozbiljnim analizama. Ako se takav igrokaz ponovi, e onda ovaj put, što bi se reklo, piši kući propalo.
>> Rebalansom proračuna učenici ostaju bez subvencije prijevoza?