Zašto Hrvatska nije kao Francuska, a nikad neće ni biti

Bio je kraj studenog 2012. kad je najveća svjetska kompanija za proizvodnju čelika – indijsko-luksemburški AccelorMittal – objavila kako namjerava zatvoriti svoju čeličanu u francuskom gradu Florangeu. Reakcija je bila eruptivna. Sindikati su pokrenuli trenutačni štrajk, francuski mediji iz svih su oružja napali pohlepne strance koji su – kako se tvrdilo – odbili dvije ponude za prodaju čeličane novim vlasnicima koji bi očuvali proizvodnju i radna mjesta, a tamošnji ministar industrije Arnaud Montebourg poručio je AccelorMittalu da više nije dobrodošao u Francuskoj.

Montebourgova frustracija bila je razumljiva, tek nešto ranije žestoko se sukobio s Peugeotom, koji je zatvorio jednu svoju tvornicu automobila te s više naftnih kompanija koje su, zbog nepovoljnog okruženja na tržištu naftnih derivata, odlučile prekinuti proizvodnju u više rafinerija na području Francuske. Frustracija je bila još veća zbog činjenice da u svim tim tvrtkama što država, što udruženi radnici, drže značajne vlasničke udjele, ali nedovoljne da bi zaustavili poslovne odluke s kojima se ne slažu.

U klasičnom sukobu nacionalnih i korporativno/komercijalnih interesa potonji su pobjeđivali pa je francuska vlada odlučila reagirati. Osmišljen je lex Florange, zakon kojim je svim dioničarima u francuskim dioničkim društvima koji svoj udjel imaju dulje od dvije godine dano dvostruko pravo glasa. Pojednostavnjeno rečeno, onaj koji ima tisuću dionica s pravom glasa u nekoj tvrtki u svom vlasništvu dulje od dvije godine na skupštini će imati dvije tisuće glasova. Ne obazirući se previše na “nepovredivost vlasništva”, “slobodu kretanja kapitala” i druge mantre kojima se hrane građani europskih tranzicijskih država, pa tako i Hrvatske, Francuska je jednim potezom regulatornog pera udvostručila upravljački utjecaj države, sindikata i ostalih dugoročnih investitora u domaćoj ekonomiji. Da bi zakon ipak bio prihvatljiv europskoj pravnoj stečevini, ostavljena je mogućnost da svaka tvrtka u svom statutu odlukom postojećih dioničara zabrani opciju “dvostrukog glasa”.

Ipak, koliko je ta mogućnost iskrena, vidjelo se danas, u pripremi skupštine dioničara Renaulta, gdje će se glasati o dopuštanju ili zabrani dvostrukog glasa. Kako bi osigurala da ta mjera ostane na snazi, francuska vlada objavila je kako će potrošiti oko 1,2 milijarde eura da bi povećala svoj udjel u tom proizvođaču automobila s današnjih 15 na oko 20 posto. Da stvar bude gora, vlada je jasno rekla kako je riječ samo o privremenom manevru kojim želi ojačati svoju poziciju u tvrtki samo za potrebe važne skupštine i osigurati primjenu “dvostrukog glasa”. Kad skupština prođe, novokupljene dionice će prodati. Kako je vjerojatno da će jačanje utjecaja države i sindikata u Renaultu izazvati kratkotrajni pad cijene dionice, sasvim je moguće da će na cijeloj transakciji država pretrpjeti i osjetni gubitak, možda mjeren i u stotinama milijuna eura. Pa ipak, rijetko će se gdje danas u Francuskoj čuti kritike zbog petljanja vlade u realnu ekonomiju ili optužbe zbog gubitaka koje će cijela operacija Renault izazvati.

Oko tisuću kilometara jugoistočno, pak, hrvatska država i ne pomišlja na uvođenje dvostrukog prava glasa kako bi uvećala svoj vlasnički utjecaj u nekim kompanijama. A zašto i bi? U svojoj najvećoj i strateški važnoj tvrtki – Ini – drži 44 posto udjela, tek nekoliko postotaka manje od privatne strane kompanije koja Inom upravlja. To pravo upravljanja strana tvrtka je stekla – kaže to presuda najvišeg sudskog organa u zemlji – korupcijskim aranžmanom, no bez obzira na to, država ne uspijeva nikako utjecati na poslovanje Ine pa ni na odluku o zatvaranju ključnih rafinerijskih postrojenja i stotina radnih mjesta. Dapače, svaki put kad se tome usprotivi, od predstavnike strane tvrtke i njihovih medijskih glasnogovornika dobiju propovijed o “važnosti tržišnog poslovanja”. A kad neke od svojih rijetkih ovlasti u Ini država i odluči realizirati, kao u nedavnom slučaju produljenja mandata članova u upravi, opstruiraju je dva vlastita predstavnika u Nadzornom odboru kompanije glasujući za prijedlog izričito suprotan volji države i uputa koje su dobili skrivajući se potom iza nakaradnog pravničkog sofizma o “zastupanju interesa svih dioničara” i patetičnih uvjeravanja o vlastitom domoljublju.

Stranoj tvrtki, za razliku od AccelorMittala, nitko u Hrvatskoj neće poručiti da više nije dobrodošla. Hrvatska, ipak, nije Francuska. A očito nikad neće ni biti.