Već je tradicionalno da se hrvatskim izabranim dužnosnicima u medijima prebrojavaju prekršena predizborna obećanja, pa se stoga realnoj opasnosti da bude okarakteriziran licemjerjem izlaže svaki poziv nekom domaćem političaru da od nekog svog obećanja odustane. Ipak, i po cijenu takvih reakcija, predsjednici Republike Hrvatske valja poručiti: Odustanite od ideje ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka.
Ne zato što je to neisplativo ili nepotrebno, ne zato što za to nema interesa među mladima ili zato što to tobože ne dopuštaju standardi NATO-a. Naprosto, od ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka treba odustati jer je taj prijedlog u potpunosti izvan bilo kakvog doticaja sa stvarnošću koju žive hrvatski građani i njihovim brojnim problemima koje treba riješiti. Ne ulazeći u kompleksno područje procjene stanja nacionalne sigurnosti, stanja i borbene spremnosti oružanih snaga te rizika vanjske ugroze, elementarna logika nalaže da tromjesečna obvezna vojna obuka građana rezultira ponajprije, a gotovo i isključivo, povećanjem brojnosti ljudskog kontingenta s osnovnom bojnom sposobnošću.
Koliko je ta ljudska brojnost garancija sigurnosti države u okvirima oružanih snaga čiji avioni ne lete, raketne topovnjače nemaju raketa, a dalekometne haubice adekvatnog streljiva, u najmanju je ruku upitno, jednako kao što je i pitanje za raspravu je li povećavanje kontingenta ljudi s osnovnom vojnom obukom uopće potrebno u državi u kojoj je oko 500 tisuća ljudi – 12,5 posto ukupnog stanovništva – prije tek dvadeset godina aktivno sudjelovalo u ratnom sukobu, velik broj među njima i u “borbenom sektoru”. Ipak, sve te dileme tehnička su pitanja za analizu vojnih analitičara, stručnjaka za nacionalnu sigurnost i ostalih profesionalaca.
Ključno pitanje
Ključno političko pitanje – a Kolinda Grabar-Kitarović je i sama ovu svoju inicijativu okarakterizirala kao političku – jest po čemu će to uvođenje tromjesečne obvezne vojne obuke za državljane Republike Hrvatske ovu državu učiniti boljom i uspješnijom, a život u njoj ugodnijim? Povećat će našu sigurnost? Treba li podsjetiti da vjerojatno najniži rizik od terorizma, invazije i drugih formi vanjskih ugroza trenutačno na svijetu uživa Sjeverna Koreja. Jedna od temeljnih političkih poruka hrvatske predsjednice nakon što je izabrana bila je da će Hrvatska “postati jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije i svijeta”. To gordo obećanje teško bi bilo ispuniti i u desetak predsjedničkih mandata, no je li prvi korak u tom razvojnom procesu obvezati mlade ljude da se uče salutiranju, marširanju, nišanjenju iz oružja i taktikama proboja? A nakon što tri mjeseca obuke završe, vratit će se na burzu rada, odakle su i došli. Svakome razumnom jasno je kako je osnovni problem Hrvatske danas onaj ekonomski, pa stotine tisuća građana ili nemaju posla ili za njega nisu plaćeni ili su plaćeni nikako. Iz toga posredno niču svi ostali problemi, od minusa u državnoj blagajni do konzekventne materijalne neimaštine oružanih snaga.
Upravo zato, svaka politika usmjerena na to da Hrvatsku učini najrazvijenijom državom Unije, a pritom i najsigurnijom, trebala bi krenuti od rješavanja tog problema, posebno što se tiče situacije u kojoj se nalaze mladi. S obzirom na ograničene resurse kojima Hrvatska pritom raspolaže, pravo je pitanje treba li ih trošiti na vojnu obuku. I prema najkonzervativnijim analizama, trošak tromjesečne obuke ročnika iznosio bi oko tisuću eura. Igrom slučaja, za isti taj iznos u Zagrebu se može upisati edukativni 200-satni tečaj programiranja računalnih aplikacija – inače proizvoda čije će globalno tržište već sljedeće godine dosegnuti iznos od 143 milijarde dolara.
U Šibeniku, pak, za oko tisuću eura može se naučiti raditi na CNC tokarilici i glodalici – ključnim strojevima u svim granama nekoć jako razvijene metalske industrije u Hrvatskoj. U Sisku, pak, za nešto veći iznos može se educirati u kuharstvu po programu talijanske kulinarske akademije ALMA, inače jedne od tri najuglednije takve institucije u svijetu. No, prije nego što stvorimo programere, stručne metalske radnike i vrhunske kuhare, naučit ćemo ih pucati iz puške. Je li to koncept zemlje znanja koju nam predlaže predsjednica?
>>Ni generali nisu suglasni oko toga treba li nam vojni rok
>>Obvezni vojni rok trajao bi tri mjeseca, a vojnici bi bili plaćeni
Koje obostrano omalovažavanje, kao da je rukovanje pješačkim naoružanjem jedino što treba znati u eventualnom sukobu, do toga , da je sasvim normalno da svi muškarvci moraju izgubiti nekoliko mjeseci života kako bi se za to obučili. koliko ima smislaa obučavati se za obranu hrvata neka se pogleda kako živi dobar dio brnaitelja koji nemaju RVi, jedva preživljavaju , dok oni koji nemaju pojma što je to vojska a kmali rat lagodno uživaju . posebno je interesantno kako su hrvatice za to znaju one da će ginuti siromašni- neusopješni muškarci a oni su znajih nepotrebni , naravno hrcvatice sukladno svom oralu i odgoju ne bi tu pokazivale ravnopravnost ,. njihov je da s etjeraju , šminkaju traže odštete za silovanja , pri razvodima, ipak su to beskorisne hrvatice . koliko one drže do branitelja najbolje se vidi iz presude jedne sutkinje koja je za dugotrajno mučenje branitleja po srpskim zatvorima, njhiove mučitelje osudila na 2 godine zatvora, da su mučili životinje dobili bi 5 godine , ali zato VSS hrvtaica bere svaki mjesec preko 10 000 kn , dok branitelj jedva preživljava od sezonskih poslova. Akosma ja izgubio najbolje godine zar to moraju i drugi ? ne moraju . neka gine tko za to prima plaću . naši časnici i časnice