Kako je inercija grozna. Netko je nepromišljeno rekao kako nas čekaju najzanimljiviji predsjednički izbori ikad i onda je to papagajski zbor javnih radnika nastavio ponavljati bez razmišljanja i argumenata.
A čekaju nas najdosadniji i najisprazniji izbori, još otkako se Vesna Girardi Jurkić kandidirala protiv Franje Tuđmana za predsjednicu HDZ-a. Jer da bi izbori bili uzbudljivi, moraju ponuditi izbor. A što se nama nudi? Imamo “špicenkandidatkinju” koja je već samim zauzimanjem ove funkcije uvjerljivo nadigrala svoje limite.
U ovom slučaju razinu zanimljivosti ne može podići ni Šeksova prijetnja da je u pripremi kompromitirajući materijal protiv “špicenkandidatkinje” jer ona je još od svoje prve predsjedničke kampanje činila sve da samu sebe kompromitira, pa je tako i veći dio mandata uspješno iskoristila u tu svrhu. Zato sve što bi i izašlo u nekom tekstu, snimci, filmiću ne bi bio incident, nego kontinuitet začudnog intenziteta devalviranja institucije koju predvodi.
Uz to, moraš imati rijedak talent da pet godina desničariš pa na kraju izgubiš podršku desnice. Njezin suparnik-izazivač, povratnik iz dobrovoljnog političkog progonstva, s gardom kvartovskog štemera i političkog voluntarista, navodni je dodatni osigurač neminovne zanimljivosti, i to zbog one isprazne nade, kad god se pojavi, “što li će im sada reći?”.
Taj Oliver Frljić hrvatske politike koji šokovima i incidentima pokušava proizvoditi učinke, u odnosu na Frljića, ipak ima jedan veliki “redateljski” nedostatak: Frljić u svojim predstavama izaziva društvo da se suoči sa samim sobom i tako ga gura prema katarzi, čime, žrtvujući se, preuzima ulogu pročistača nacionalne kloake, dok Povratnik šok-terapiju koristi u pravilu za pokušaje autokatarze koju ne dostiže jer uporno monodramu pokušava redateljski postaviti kao nacionalni teatar.
No postoji mogućnost da se on u svemu tome samo dobro zajebava, ali zašto onda da zajebava i one koji u njega vjeruju? Povratnik i “špicenkandidatkinja” stvoreni su za duel i, tko god da pobijedi, ponašat će se očekivano. Ona nikako, on svakako. Pridruže li se njima sudac koji je očito višedjeljiva politička ličnost u kojoj istovremeno žive sve izvršne funkcije kojih smo se mogli dosjetiti, ali s jasnim tranzicijskim aspiracijama da obnovi hrvatsku monarhističku lozu, pa zatim i Milo Moje, stvarni kandidat stvarnog HDZ-a, koji u apsolutizmu, ne nužno i prosvijećenom, vidi dijagnozu za ozdravljenje mentalno oboljelog kolektivnog pacijenta, te pretenciozno kvaziintelektualna prvoborkinja iz Radničke fronte koja se radničkoj klasi obraća citiranjem tekstova Ekatarine Velike, s kojima se deklasirani rabotnički sloj u isti mah identificirao zapjevavši “Ovo je zemlja za nas”, dakle sve to skupa govori da će ovo možda i biti najshizofreniji izbori, ali od zanimljivosti neće biti ništa.
Zanimljivo može biti jedino tko će od nas na kraju ove priče o državi koja nam je odbila biti domovinom, tu i ostati. Ima li smisla predsjedavati strukturi u nestajanju i koja te to ambicija mora pogoniti da bi si obraz ubacio u flajšmašinu iz koje mogu iscuriti samo sitno nasjeckani i stiješnjeni komadi ugleda? Jasno, ne gajimo svi jednake porive i bilo bi užasno pogrešno, monotono i opasno da postoji takva, pa usudio bih se reći, biološka totalitarnost. I ako je svijet u svojoj primordijalnoj biologiji najraznorodnije moguće mjesto u kojem razlike štite njegovu pluralnost, a time i opstanak, zašto se toliko truditi da jedan njegov maleni segment, poput ljudskog društva, odjenemo u uniformirani totalitarizam.
Osobno se samo u društvu različitih mogu dobro osjećati. Želim da zajedno sa mnom žive i postoje vjernici, jer samo uz njih mogu vidjeti koliko je moj ateizam ispravan i koliko sam u pravu. Ja sam sretan što u hrvatskom društvu postoji netko poput biskupa Uzinića nakon čijeg se prošlotjednog intervjua moglo konstatirati samo dvije stvari – eto čovjeka i ima boga. Biskup dijaloga vjerojatno se neće kandidirati za predsjednika jer bi se prije toga morao raspopiti, ali on previše iskreno uživa u iskrenosti svog vjerovanja i traženju puta prema drugačijima.
Uzinić je Isusa reafirmirao od uskogrudnog šovena koji je, stječe se dojam kad slušate većinu klera, bio razapet jer je previše volio Hvate i do njega želi voditi sporazumijevanjem i misaonošću. Kršćanstvo, a posebno katoličanstvo, nije u krizi zato što je ugroženo izvana, nego zato što nema odgovora i okreće glavu od unutrašnjih proturječnosti, skandala i nedosljednosti.
Pitanje je vjeruju li više uopće u vlastitu vjeru. Osobno bih glasao za Uzinića kada bih se želio izborno oglasiti, jer u spomenutom razgovoru nije iznio program svoje teološke ljetne škole, nego program društvenog čudesnog ozdravljenja u kojem čovjek i bog, baš tim redom, nisu u subordinaciji, nego u razgovoru jednakih. Dakle, Uzinić je očito moj “špicenkandidat” bez obzira na to što je EU od institucije “špicenkandidata” odustala a da se s njome još nismo čestito ni srodili. A kako je to samo divna, onomatopejska riječ. Pa zamislite da jednom ponesete u životu titulu „špicenkandidata“ i da onda naglo ostanete bez nje. Sad zamislite da nam državni poglavica ne budu ni “špicenkandidatkinja”, ni kvartovski štemer, ni Milo Moje, ni sudac s više ličnosti, ni pop-prvoborkinja, da nam nitko ne predsjedava, ne dodijava, ne zajebava, ne nudi, obećava, baja, smješka se artificijelno, ne docira i ne onanira, što bi nam ostalo od života? Čista uživancija.
I onda bi Večernji List trebao biti desno? Sa ovakvim novinarima? Pa pogledajte si komentare i na što ste spali.