Tjednima pomno pratim sva zbivanja oko koronavirusa, ne samo kod nas, već i u svijetu, zbrajam oboljele, kalkuliram s brojem gostiju koji mi ulazi u kafić, dezinficiram stolove i ruke, toliko, da su mi stolovi već pobijelili, ruke se isušile...o kalkulaciji gubitaka kojeg ću zasigurno, kao i svi ostali u ovome poslu, osjetiti, ne moram ni govoriti.
Minus kojeg će malo tko od nas ugostitelja moći podnijeti. No konačna odluka o zatvaranju pala je jučer. Na terasu su, među prvima pristigli gosti koji zbog svojih godinama pripadaju najrizičnijoj skupini ljudi - umirovljenici iz obližnjeg doma za starije i nemoćne.
Dvojba o tome trebam li ih poslužiti ili zamoliti da se zaštite i zatvore na sigurno, dok sve skupa ne prođe proganjala me.
Umorila me, da vam iskreno kažem psihoza koja je vladala, više od prijeđenih kilometara koje sa svojim zaposlenicima zbrajam poslužujući terasu.
Zabrinjavali su me i oni. Nisu mi samo zaposlenici netko koga plaćam da mi odradi posao, oni su mi kao članovi obitelji s kojima provodim više vremena nego s bilo kim drugim. Znam, zvuči poput floskule, vjerojatno će me mnogi hejteri natjerati da dodatno objašnjavam ovu tezu, no oni koji dolaze kod nas znaju kako stvari funkcioniraju.
Svjestan sam da ih izlažem velikom broju kontakata, kao i činjenice da ni sami u nekoj potencijalnoj lošoj situaciji ne bi znali nabrojati sve kontakte koji su nam prošli kroz dan u kafiću.
Nije mi se da vam iskreno kažem svidio ni novi “higijenski trend” među gostima - jučer sam nekoliko puta morao sa stolova skloniti iskorištene i ostavljene maske za lice. Moram li vam doista opisivati kako i koliko dugo nakon takvih prizora perem ruke?!
Prije nego sam zatvorio u Zagrebu su već mnogi restorani donijeli istu odluku. Znao sam bio je to hrabar i odgovoran potez od njih, s hranom se nije šaliti, i tome se potezu kao poduzetnik divim. Onda sam odlučio.
Bitni su mi moji ljudi, bitni su mi moji gosti, bitno mi je ono što sam mukotrpno gradio i stvarao u deset godina ugostiteljske karijere - najmanje sto želim jest da netko od njih bude ugrožen.
Neću zavlačiti- u glavi mi je matematika - ako neću raditi mjesec dana – najam + plaće + doprinosi = desetak tisuća eura. A di su dobavljači. Ako neću raditi dva mjeseca – sve puta dva.
S druge strane računice - činjenica da smo mi ugostitelji nakon liječnika na udaru najviše ostvarenih kontakata.
S treće ekonomske strane- ako bas hoćete mjere odgode mi kao ugostitelju ništa ne znače. Nisu mi na pomoć. Kakve vražje odgode, ako taj novac nisam zaradio?
Dosta je! Zatvaram do daljnjega. Zdravlje na prvom mjestu! Moje, mojih zaposlenika i mojih gostiju.
Nadam se da će najmodavci mnogih objekata imati razumijevanja i da ćemo zajednički pronaći kompromisno rješenje. Ta ljudi smo, dogovorit ćemo se. Uvijek kad je najteže, ljudi pomažu jedni drugima.
Od vlade očekujem neke konkretne mjere za spas zaposlenih. Ne želim ih otpustiti, ali ako se nešto ne smisli, upitno je hoću li moći nastaviti svoje poslovanje. Poslovanje koje je toliko opterećeno porezima da se najčešće pitam ima li smisla uopće.
P.S. - Za internet hejtere samo mali info za kraj. Ne vozim BMW, već Opel Agilu iz 2006.g. Dobra je jer puno robe koju svakodnevnom moram dostaviti u kafić, stane. Nisam dužan porez, niti dobavljačima. Kucamo račune i zbog brige o gostima zatvaramo do daljnjega.
Vidimo se za koji tjedan kada ćemo napraviti najluđi tulum koji je naš Zagreb grad ikada vidio!
Do tada vodimo brigu jedni o drugima jer doista, poraz nije opcija.
Ni poraz ni porez nisu opcije! Nadamo se da će postojati kompromisno rješenje, kad se sve ovo slegne. Sretno!