Zašto Tuđman nije htio krunu i banicu nego kunu i lipu

Punih 25 godina prošlo je otkako je kuna, podijeljena na 100 lipa, postala službena valuta Republike Hrvatske. Taj povijesni trenutak, kad su nove, lijepo dizajnirane novčanice i kovanice zamijenile privremeni hrvatski dinar, dogodio se 30. svibnja 1994. kako i priliči, na tadašnji Dan državnosti. Bio je to jak ekonomski potez koji će eliminirati hiperinflaciju i Hrvatskoj donijeti financijsku stabilnost, ali i toliko željeni simbol suverenosti. No uvođenje kune nije teklo glatko.

Depeša iz Zagreba

Danas pomalo neobično zvuči podatak da kuna uopće nije trebala biti službena valuta. Naime, u kolovozu 1991. komisija za izradu novčanica, koju je osnovao predsjednik Franjo Tuđman i na njezino čelo postavio prvoga ministra financija Marijana Hanžekovića (mijenjao ga je akademik Dalibor Brozović), odlučila je da se trajni hrvatski novac zove – hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. S prijedlogom se složila i tadašnja Vlada premijera Franje Gregurića pa je u prosincu te godine u Narodnim novinama objavljena Uredba o Narodnoj banci Hrvatske u kojoj je pisalo: “Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske”.

Uredba je ugrađena u zakon i bila na snazi sve do ljeta 1993., ali kruna nikad nije stigla do naših novčanika iako su umjetnici Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, koji su pobijedili na natječaju za izradu novčanica, već bili dizajnirali osam apoena tih novčanica te u münchenskoj tiskari Giesecke & Devrient izrađivali pokusne otiske. Tri su mjeseca boravili u Münchenu kad je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna, nego kuna. “Izbacio sam to jedno slovo viška i nikada nisam doznao tko je donio takvu odluku”, rekao je Žiljak Večernjakovoj novinarki prije pet godina.

U dostupnim izvorima nema podataka o tome tko je i zašto promijenio odluku o nazivu novca, no bivši premijer Franjo Gregurić kaže nam kako je to mogao učiniti samo Tuđman. Predsjedniku je, sjeća se Gregurić, smetalo to da se hrvatska valuta zove prema austrougarskoj kruni. Prirodnija mu je bila kuna jer je imala i povijesnu poveznicu, a kuni se, kaže Gregurić, nije protivio ni tadašnji guverner Ante Čičin-Šain.

Kako god bilo, prijedlog da se ipak uvede kuna izazvao je žestoku političku raspravu u kojoj se tvrdilo kako nazivi kruna i banica nikako ne odgovaraju mladoj republici, ali i da je nepravedno zanemarena stoljetna hrvatska tradicija i kunino krzno kao drevno platežno sredstvo. Zagovornicima promjene imena novca u prilog su išla i istraživanja: sva su pokazivala da većina građana želi kunu, a ne krunu. S tim argumentima deset zastupnika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora predložilo je u svibnju 1993. izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske te da se naziv hrvatska kruna zamijeni kunom.

Očekivano, i u Saboru se podigla prava bura. Polemike na saborskim sjednicama nisu se stišavale mjesecima. Smatrajući da još nije vrijeme za kunu, Županijski je dom u srpnju 1993. odgodio odluku o valuti. Na njegovu čelu bio je Josip Manolić, koji se u to vrijeme razišao s Tuđmanom, doduše zbog drugih razloga, te je zajedno sa Stjepanom Mesićem pripremao odlazak iz HDZ-a i osnivanje nove stranke.

Svi zastupnici HSLS-a zauzimali su se za krunu, među njima i sin slavnoga kipara Mate Meštrović, koji je tvrdio da bi uvođenje kune izazvalo štetne posljedice i u Hrvatskoj i na međunarodnome planu jer bi se Hrvatsku povezalo s Pavelićevom NDH. SDP-ov Zdravko Tomac također se protivio kuni smatrajući da bi njezino uvođenje izazvalo nove podjele među Hrvatima, a protiv je bio i književnik Ivan Aralica, koji je tvrdio da kuna nikad u povijesti nije bila novac. Takav je stav zastupao i sveučilišni profesor, povjesničar Miroslav Brandt, koji je isticao da kunovina, na koju su se najčešće pozivali zagovornici kune, nije novac, nego porez.

Pavelić: “Ideja je moja”

Zagovornici kune obrazlagali su pak da je ona puno starija od NDH, da je poseban oblik poreza bila još u doba narodnih vladara i da se njome plaćalo u naturi u 11. stoljeću. Na površinu je isplivao i malo poznat podatak da su i partizanske vlasti od 1941. do 1945. izdale 35 novčanica na kojima je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima.

Dakako, treba spomenuti i to da je vođa Ustaškoga pokreta Ante Pavelić tvrdio kako je ideja o kuni njegova te da ju je još 1934. planirao uvesti kao službenu valutu u ustaškoj emigraciji. Tada su i iskovali srebrnjak od 5 kuna. U memoarskoj knjizi „Doživljaji”, koju je Despot infinitus izdao 2015., Pavelić piše: „U tu svrhu zamislio sam simbolički kovati srebrni novac u vrijednosti od pet kuna. Naziv, koji sam dao toj novčanoj jedinici, podsjećao je na povijesno ime kuninog krzna, što je bilo u dalekoj prošlosti platežno sredstvo u našoj domovini, osobito na dunavskom području, i to smatrano kao najzdravije platežno sredstvo.”

Da je konfuzije bilo i u saborskom Klubu zastupnika HDZ-a, pokazuje “Tuđmanov transkript” s noćne sjednice Predsjedništva HDZ-a održane 26. srpnja 1993. u Predsjedničkim dvorima, tri dana prije konačne saborske odluke o kuni. Na toj sjednici, koja je pod Tuđmanovim predsjedanjem počela u 20.15, a završila u 23.50, vrh stranke razgovarao je o posve drugim temama (o zahtjevima za zaokret u unutarnjoj i vanjskoj politici te o nacrtu programa HDZ-a), no na kraju sjednice za riječ se javio akademik Dalibor Brozović.

– Ja imam jednu stvar, mislim da je vrlo važna – otvorio je Brozović temu o uvođenju kune i nastavio: – Danas je raspravljao Klub zastupnika. Bilo je zauzeto stanovište Predsjedništva i bilo je jasno dano da ćemo glasati za onakav prijedlog Zakona o Narodnoj banci, s onakvom kombinacijom imena kako je u prijedlogu (kuna i lipa, nap.a). A Klub je (zaključio) čak da nema argumenata i da nije dobro prosuđeno... – izvijestio je Brozović o stajalištu HDZ-ovih zastupnika, koji su smatrali kako “nije ozbiljno” nekoliko puta mijenjati odluku o valuti.

– I, šta je zaključeno? – upitao je Tuđman.

– Zaključeno je da bude kuna i banica, u Klubu zastupnika – odgovorio je akademik.

– E pa, predsjedniče Kluba i članovi Kluba zastupnika, dajte se stvarno priklonite političkom rješenju koje smo donijeli već prije godinu dana, a diskutirali smo dovoljno toga. I imate valjda pametnijih poslova. Banica zato, šta, da slavimo banstvo Hrvatske, je li? Da manje vrijedi, je li? Ma, hajde molim te lijepo! – negodovao je Tuđman. U razgovor su se potom uključili zastupnik Adam Meštrović, koji je napomenuo da se rasprava o kuni nije mogla izbjeći, te Ivan Milas, tadašnji šef Kluba zastupnika HDZ-a, koji je rekao da je riječ o političkom pitanju.

– Banica je, e pa jest političko pitanje – složio se Brozović, no Tuđman se nije dao smesti:

– Milas, ti znaš politički misliti. Ako smo o tome godinu dana diskutirali, pa smo zaključili, zašto vraćati rasprave. Radite radije poslove, ima tisuću prijedloga na ovaj Zakon o trgovačkim društvima, i kažu da su nam ga opet oni koji su nam htjeli uvaliti nešto itd. Bavite se realnim poslovima, a ne tako.

Na upadicu “jedan glas je bio protiv”, Tuđman je upitao:

– Kako jedan glas protiv?

– Jedan je bio za lipu, sve drugo je bilo za banicu. Koliko je bilo, toliko je. Praktično samo dolazi do izmjene krune u kunu, u dosadašnjem Zakonu o Narodnoj banci, a ovo drugo ostaje – objasnio je Adam Meštrović, na što je Tuđman uzvratio:

– Molim te lijepo, ban i banica!? To je bila Hrvatska u podređenom položaju, a ne u samostalnom. Pa shvatite i to, godinu dana se diskutiralo, dali smo stručnjacima da nam dadu analize, i šta sada hoćete?!

– Gospodine predsjedniče, dokle su te lipe nam se vrtile po glavi, slabo nam se pisalo – dometnuo je Ivan Milas, a netko je dobacio: – Nisu nam se lipe vrtjele.

– Ne, ne, čekaj, jedino ako Milas hoće platiti ovo što smo tiskali lipu – rekao je Tuđman.

– Nema problema, platit ću – odgovorio je Milas, a Tuđman uzvratio:

– Nećeš platiti, nego ćeš provesti odluku da bude lipa!

Time je završena sjednica Predsjedništva HDZ-a, a tri dana poslije, 29. srpnja 1993., nakon burnih sjednica, Sabor je velikom većinom prihvatio kunu: 70 zastupnika bilo je za, 21 protiv, a 10 ih se suzdržalo.

Brojni prigovori

Međutim, rasprave nisu prestale ni nakon uvođenja kune. Kad su se pojavile slike budućih novčanica i kovanog novca, Novljani su prigovarali smatrajući da bi uz Mažuranića bolje pristajao Novi Vinodolski, Zadranima se nije svidjelo to što ni na jednoj novčanici nije bilo njihova grada, Čakovčani su digli glas zbog toga što uz Zrinskoga nije prikazan Čakovec, a Varaždinci su upozorili da je na novčanici od pet kuna njihov Stari grad prikazan kao zrcalna slika stvarne građevine! Neki su pak prigovorili što novčanice ne krasi nijedan ženski lik, a Njemačka savezna banka prosvjedovala je zbog sličnosti novčanica od 10 kuna i 10 maraka, pa je Hrvatska morala tiskati novu novčanicu s promijenjenim osnovnim bojama.

Ni kovani novac, koji je dizajnirao Kuzma Kovačić, nije pošteđen prigovora. Teško se razlikovalo novčiće od 2 i 20 lipa jer su bili vrlo slični, kunin rep bio je čudan jer je savijen na neprirodan način, a cijelu raspravu začinili su neki jezikoslovci upozorenjem da na kovanici od 5 kuna treba pisati “smeđi”, a ne “mrki medvjed” jer je “mrki” srpska riječ.

Povjesničar Ivo Banac također je kritizirao odluku o uvođenju kune. Aludirajući na neugodna iskustva s knjigom “Bespuća povijesne zbiljnosti” i Tuđmanovu ispriku Židovima, upitao je: “Hoće li se predsjednik Tuđman uskoro ispričati zbog kune?”.

Kad je na Dan državnosti uvedena kuna, zamjena hrvatskih dinara provedena je bez ikakvih poteškoća i izgreda premda je zbog visoke inflacije 1000 hrvatskih dinara vrijedilo samo jednu kunu. Sedam kuna tada je bilo potrebno za jednu njemačku marku.