Postoji, naravno, određena šansa da će sud za ratne zločine optužiti Tuđmana – rekao je, 6. svibnja 1999., američki predsjednik Bill Clinton njemačkom kancelaru Gerhardu Schröderu u povjerljivom razgovoru o kojemu je sačinjena diplomatska bilješka, koja je tek nedavno deklasificirana, a Večernji ju je list prvi od hrvatskih medija otkrio u arhivi američkog State Departmenta.
Tuđman je znao
Taj razgovor između lidera dviju zapadnih zemalja koje su se pokazale kao najveće saveznice Hrvatske u borbi za neovisnost i u obrani od velikosrpske agresije predstavlja dosad najeksplicitniji javno dostupan dokaz iz vrha međunarodne politike o tome da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio vrlo blizu toga da ga Haag optuži za ratne zločine. Clinton nastavlja objašnjavati Schröderu:
– U ranim danima Bosne, nakon što je Tuđman vidio da Milošević doslovno prolazi nekažnjeno za ubojstva, odlučio je da i on također može raditi isto. Bio je to nesveti (neprirodni, op. a.) savez. Trebale su nam otprilike dvije godine, počevši od 1994., da okrenemo Tuđmana od savezništva s Miloševićem prema savezništvu s Bošnjacima. To nam je, naravno, koristilo. Konfederacija je uzela drugu frontu u ratu, Armija BiH je ojačala boreći se s Hrvatima, osvojili su teritorij i potom smo mi s NATO-om bombardirali. Stoga, kako god bilo, imamo određenih problema s Hrvatskom, ali mislim da možemo smisliti način da to funkcionira – zaključuje tadašnji američki predsjednik.
Razgovor se vodi u jeku NATO-ove intervencije na Kosovu, odnosno bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, a na temu Tuđmana i Hrvatske sugovornici dolaze kad govore o tome kako države nastale na području bivše Jugoslavije treba poticati da surađuju među sobom kao regija i da se demokratski reformiraju na putu prema EU. U razgovoru sudjeluju i najbliži suradnici Clintona i Schrödera, a jedan od njih, savjetnik njemačkog kancelara Michael Steiner, u jednom trenutku kaže kako “u osnovi, trebamo nove lidere”.
– Da bi taj regionalni pristup profunkcionirao, moramo naći alternative za Tuđmana i Miloševića – kaže Steiner.
Prije no što će spomenuti Tuđmana kao mogućeg haaškog optuženika, predsjednik Clinton navodi još dva razloga zbog kojih Hrvatska nije sklona regionalnoj suradnji.
– Prvo (Hrvatska, op. a.) ne želi biti ponovno dio Jugoslavije. Drugo, s obzirom na svoj zemljopisni položaj, ona se vidi kako brže napreduje prema Zapadu nego ostali i stoga možda ne bi željela biti vezana za regiju – kaže Clinton i upravo tada, pod “treće”, spominje gore citiranu rečenicu o Tuđmanu i Haagu.
Razgovor je vođen 18 dana prije no što će haaško tužiteljstvo podići optužnicu protiv Slobodana Miloševića. Vođen je prije točno 20 godina (baš ovog tjedna), sedam mjeseci prije Tuđmanove smrti, i pet mjeseci nakon govora predsjednika Tuđmana na otvaranju ratne vojne škole “Ban Jelačić” 14. prosinca 1998., u kojemu je sâm dao naslutiti kako zna da i njemu možda spremaju optužnicu u Haagu.
– I sad se u Haagu pripremaju optužbe za vas, za nas sve! Imaju na spisku pet-šest generala, iz Hrvatske, ne samo iz Bosne i Hercegovine – rekao je tada Tuđman dodavši da, samo ako se očuva njegova državna politika i ako se očuva jedinstvo vojske i naroda, Hrvatska može kazati: “Ne, gospodo, mičite ruke, mi smo oslobađali – Bljeskom, Olujom… oslobađali smo svoju zemlju od agresora, od zločinaca i tako dalje.”
Kao što je poznato, Franjo Tuđman nikad nije optužen u Haagu, ali podignute su optužnice protiv hrvatskih generala u kojima je haaško tužiteljstvo išlo s tezom o udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Ta je teza odbačena u pravomoćno oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču za vojno-redarstvenu akciju Oluja, ali je potvrđena u pravomoćno osuđujućoj presudi Prliću i ostalima za Herceg Bosnu.
Clinton Schröderu kao Tuđmanove grijehe spominje upravo hrvatsku politiku u BiH prije sklapanja Washingtonskog sporazuma. Od tog sporazuma Tuđman je u Clintonovim očima vrijedan saveznik, što Clinton izrijekom spominje i u ovom razgovoru sa Schröderom, ali i nizu drugih razgovora o kojima trag ostavljaju diplomatske bilješke, gdje se vidi da Clinton govori kako ni “NATO-ovo bombardiranje (srpskih položaja u BiH, op. a.) ni Holbrookova diplomacija ne bi pomogli da dođe do mira” bez važnog doprinosa Hrvatske vojske u suradnji s Armijom BiH na terenu.
No, Clintonova argumentacija o Tuđmanu kao Miloševićevu savezniku u početku ratnih sukoba u BiH ima uporište u nizu prije pisanih američkih diplomatskih depeši, poput ranije objavljene depeše iz siječnja 1992., iz koje se vidi da američki diplomati u razgovorima s Tuđmanom upozoravaju hrvatskog predsjednika da se ne poigrava idejom podjele BiH s Miloševićem jer će time naštetiti Hrvatskoj.
U jednoj drugoj, tek ove godine deklasificiranoj američkoj bilješci razgovora predsjednika Clintona i njemačkog kancelara Helmuta Kohla iz veljače 1995., vidi se, primjerice, da Kohl strahuje od mogućnosti da “Tuđman i Milošević sklope tajni sporazum ispod stola na štetu treće strane”.
– Tad bismo imali “veliku Srbiju” i “veliku Hrvatsku”. To i dalje ostaje opasnost – govori Kohl 9. veljače 1995. predsjedniku Clintonu.
– Spreman sam svom snagom izvršiti pritisak na Tuđmana. Nije on laka osoba za suradnju. On je očito svjetionik demokracije (izrečeno sarkastično), ali on je životna činjenica. Mi možemo iskoristiti utjecaj koji imamo na njega – citira američka bilješka Kohlove riječi. Dio u zagradi također je dio bilješke, odnosno dojam o sarkazmu prenose američki diplomati koji su bili prisutni za razgovora i bilježili.
Clinton se na te Kohlove riječi samo složio naglasivši da i SAD želi jačati muslimansko-hrvatsku federaciju i da ne žele da se Tuđman i Milošević dogovaraju svima iza leđa.
U jednoj trećoj nedavno deklasificiranoj američkoj bilješci vidi se da je njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel u ožujku 1998. tvrdio da u Hrvatskoj “demokracija može uhvatiti korijena tek nakon što Tuđman umre”.
– On je “otac nacije”, ali s mnogo kostura u svom ormaru – govorio je Kinkel.
Nije krajnji sud
Miroslav Tuđman, zastupnik u Hrvatskom saboru i sin prvog hrvatskog predsjednika, smatra da ne treba preveliku pozornost davati ovoj američkoj diplomatskoj bilješci razgovora Clintona i Schrödera, koji je očito vođen u trenutku kad se pokušavala stvoriti regionalna suradnja kojoj se Tuđman protivio i u trenutku kad se još nije znalo hoće li u Haagu biti podignuta optužnica protiv Miloševića, pa su neki imali potrebu relativizirati Miloševićevu krivnju optuživanjem drugih.
– Bila je u jednom trenutku i teza da će se protiv Izetbegovića podići optužnica. To je očito bilo u duhu razmišljanja: ako idemo optužiti Miloševića, onda ćemo i drugu dvojicu. Teza da su svi podjednako krivi i da treba relativizirati – kaže Miroslav Tuđman.
– Meni je dobro poznat stav haaškog tužiteljstva da bi oni optužili predsjednika Tuđmana. Mislim da se to može jasno vidjeti ne samo u izjavama Carle Del Ponte, poput one za CNN iz 2001., gdje je rekla da je optužnica protiv Tuđmana bila pripremljena, nego se može vidjeti i u optužnicama za Oluju i protiv šestorke, gdje je eksplicitno imenovan kao član UZP-a. Tako da mi ovo nije nikakva vijest – kaže Luka Mišetić, odvjetnik koji je u Haagu obranio generala Antu Gotovinu.
– Ali ja bih naglasio da optužnica ili potencijalna optužnica nije krajnji sud. Konačno, optužbe protiv Tuđmana za Oluju eksplicitno su odbačene, a što se tiče BiH, vrlo sam detaljno objasnio tu presudu na svom blogu. Iako se formalno koristi formulacija da je on dio UZP-a, nije naveden nijedan dokaz koji bi mogao poduprijeti tu tvrdnju – dodaje Mišetić.
Srbima dali pola Bosne a Tuđmana optužuju da je dijelio Bosnu