'Zaustavljanje tenkova bila je zamisao predsjednika Tuđmana i kardinala Kuharića'

U vrijeme kada su se rezervisti JNA spremali za agresiju koja je osmišljena iz Beograda, Jerko Doko bio je ministar obrane BiH.

Prije dva dana navršilo se 26 godina od dolaska rezervista iz istočne Hercegovine, Srbije i Crne Gore na područje Mostara kako bi očigledno pokušali zastrašiti Hrvate i Bošnjake te zauzeti položaje ususret oružanim sukobima, piše Vecernji.ba.

Doko se prisjeća tih vremena govoreći kako se stvarala obrana ovih područja.

Zašto vlasti tadašnje Republike BiH nisu odgovorile na ovaj napad, prijetnju rezervista?

- Taj je dan, čini mi se, bio petak. Mi smo 21. rujna kao izaslanstvo Vlade Republike BiH, na čelu s potpredsjednikom Vlade Rusmirom Mahmučehajićem, ministrom Tomom Krstičevićem iz resora prometa i veza i mojom malenkošću te uz pratnju gradonačelnika Milivoja Gagre, stigli u Dračevice-Gnojnice kod Mostara, u restoran Vidoje, i imali razgovor s majorom JNA. Taj se razgovor vodio po danu, a uvečer smo bili na Domanovićima, također razgovarali s jednim majorom JNA. Morate znati da je to još uvijek bilo vrijeme Jugoslavije i da su vrijedili ti zakoni.

A što su vam odgovorili, zašto su angažirali rezerviste?

- Rekli su nam kako je ugrožena zračna luka i da su je odlučili zaštititi. Mi tada nismo imali nikakve vojne organizacije kako bismo se mogli takvoj sili suprotstaviti, a oni su bili regularna vojska te države. Kasnije smo izvješće s toga razgovora predstavili na Vladi i Predsjedništvu BiH, koje ga je prihvatilo.

No, svejedno, prve hrvatske dragovoljačke postrojbe su već bile na bojištima u Hrvatskoj, u BiH su obučavani dragovoljci, a otpor Hrvata je pokazan već zaustavljanjem tenkova kod Mostara. Ti su trenuci bili dramatični. Kako ste ih vi doživjeli?

- U akciji vezanoj uz zaustavljanje tenkova sudjelovao sam, ne kao ministar, nego kao član HDZ-a BiH i nekih naših organizacija koje su morale tajno djelovati. Bio sam upućen u sve detalje. Zaustavljanjem tenkova, to je bila zamisao predsjednika Tuđmana i kardinala Franje Kuharića, htjeli smo internacionalizirati naš problem i ukazati na sve što se kasnije događalo, kao što je i dolazak rezervista, okupacija Hercegovine, a kasnije i Bosne. Problem je tada bio što nam nitko nije vjerovao. Meni su kao ministru obrane dolazila razna izaslanstva Europske zajednice i drugih. Ja sam im objašnjavao, ali izgleda da je sve bilo uzaludno dok se nije dogodio naš bunt sa zaustavljanjem tenkova. To je prezentirano diljem svijeta, došao je i CNN, sve relevantne TV postaje predstavile su Europi i svijetu što se događa. Kao ministar obrane imao sam odjele diljem BiH, u osam gradova. Jedan od njih bio je u Mostaru. Tu sam za pomoćnika postavio Slavka Puljića, dotadašnjeg kapetana JNA u Sloveniji. Njegov brat je bio s nama u Izvršnom vijeću općine. Radilo se o iznimno stručnoj osobi koja je pomagala u obučavanju naših momaka.

Gdje su bile prve jedinice koje su utemeljene u Mostaru?

- Sve je praktično nastalo u Cimu, u prostorima Dinka Slezaka, gdje se sada nalazi crkva. Razgovore sam vodio s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Damjanom Vlašićem, a veliku potporu dao je Vlado Lasić, arhitekt koji je bio član Izvršnog odbora HDZ-a Mostara. Dao je toliku materijalnu pomoć za nabavu oružja koju je danas nemoguće opisati. Mi smo skupljali novac i kupovali oružje te se organizirali formacijama od 10 ljudi. Problem je, međutim, bio što neki ljudi nisu znali ni pucati. Onda smo preko Franje Doke, mog brata koji je tada bio u MUP-u, preko noći oduzeli oružje. Napravili su to Petar Zelenika, Ile Vrljić i njihova skupina. Tih 150 pušaka smo odnijeli u smjeru Bila iznad Mostara. Tamo smo obučavali ljude, a to je radio upravo Slavko Puljić. To su bili počeci i na taj način smo pokušavali smanjiti strah kod naših ljudi kako bi imali dojam da se možemo obraniti.

Je li se mogao zaustaviti rat, odnosno Miloševićev plan, kako u BiH, tako i u bivšoj zajednici?

- Moj dojam tada, kao 38-godišnjaka, kada se u jednome danu mijenjala povijest, raspadala se jedna zajednica, bio je da je hrvatskome narodu i državi RH odgovaralo da BiH ostane jedinstvena kao zajednica triju naroda. Problem je veliki bio to što se jedna linija bošnjačke politike, sa Zulfikarpašićem na čelu, već u Beogradu dogovarala s Miloševićem. Mi smo imali te informacije. Dobili smo signale izvana, od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Austrije Aloisa Mocka da sve republike bivše Jugoslavije trebaju postati države u granicama republika. Zajedno s jednom skupinom ljudi napravili smo Zakon o obrani BiH. Sve snage koje su branile BiH nazvale su se Oružane snage, ali na temelju teritorijalne obrane. Tako su za obranu određenih prostora bili zaduženi ljudi po nacionalnom sastavu, kakav je bio tada. Međutim, vlast prije nas je oduzela oružje Teritorijalne obrane i dala ga JNA, osim u 22 općine gdje su Srbi bili u većini. Nije se srpski narod morao samoorganizirati jer za to nije imao razloga. Sve je za njih organizirala JNA, na čelu s Miloševićevom politikom. Stvorili su srpsku republiku, nije se ona tako tada zvala, ali je u Daytonu, nažalost, realizirana.

Kako gledate na utemeljenje HVO-a, jesu li to bile legalne postrojbe?

- HVO je imao apsolutno opravdanje. Njegova je uloga obrana prostora gdje žive Hrvati i BiH, a Hrvati su živjeli na cijelom teritoriju. Kao ministar pomogao sam i utemeljenju HVO-a u Sarajevu u kojemu je bilo čak 1200 Bošnjaka. Predlagao sam da se zove HMVO, ali to nije prihvaćeno. HVO je legalan, a to se navodi u Zakonu o obrani koji sam ja predložio Vladi, gdje je prihvaćen te potvrđen kasnije na skupštini. To se odnosilo i na HOS, Patriotsku ligu i A BiH koja je kasnije utemeljena nakon što sam otišao iz Sarajeva.

Kakva je bila uloga Hrvata u institucijama vlasti BiH u teškim ratnim danima?

- Rat je u Sarajevu počeo u četvrtom mjesecu, a iz grada sam izišao u kolovozu. Kada se danas osvrnem na to razdoblje, moram reći da mi nismo znali da će rat početi. Bošnjačka stranka je u tome vremenu jednako lutala. Pokušala je zaštititi, i žao mi je što se Alija (Izetbegović) tako postavio, samo Bošnjake. Na isti sam način gledao Bošnjake i Srbe, a s obzirom da sam pripadao Hrvatima, želio sam da se oni zaštite. Nikada na uštrb drugih. Posljedicu takve politike vidimo i danas, s njegovim sinom. No, Izetbegović zasigurno nije bio loš čovjek. Kad je utemeljen i HB, otišao je razgovarati dolje s čelnicima. Pokojni Vlašić i ja samo zagovarali jednu drugu vrstu i organizaciju zajednice. Po meni, Mostar je trebao biti kulturno i obrazovno središte Hrvata. Tu je trebala biti jedna županija sa središtem u Mostaru, koji ima 72% Hrvata.

Hrvati su najlošije prošli u Daytonu. Kako popraviti njihovu poziciju, stvari se u tome smislu nisu puno promijenile u odnosu na 1991. Je li izmjena Izbornog zakona, federalna jedinica rješenje i kako vi vidite rasplet?

- Stvari su se, nažalost, drastično promijenile. Mi smo 1991. bili ravnopravni, a nakon toga smo desetkovani. Kako će se stvari u BiH rasplesti, samo dragi Bog zna. Ni velike sile, Rusija i Amerika još uvijek ne znaju. A one će odlučivati. Nažalost, nitko od naših dolje ne može odlučivati.

Hrvati su 1992. godine, zajedno s Bošnjacima, izglasovali nezavisnost BiH, a danas se pokušavaju od istog bošnjačkog vodstva pretvoriti u nacionalnu manjinu, u RS-u su, nažalost, “teška” manjina. Ima li budućnosti za vaše sunarodnjake?

- Teško pitanje. Moja tri brata žive u Mostaru. Najmlađi Mate ima četiri sina i već su dva ovdje kod mene. Dvojica studiraju i već pitaju striku da im pomogne. Ja se nemam prava miješati u to što će se dolje događati, jer se ne može iz Zagreba rukovoditi Mostarom. Trebali bi Hrvati znati što je cilj kako bismo im mi izvana pomogli. Ovo što sada radi, ne vidim da vodstvo Hrvata u BiH zna što je cilj.

Predsjednica RH, češki predsjednik, austrijski šef diplomacije, britanski lodrovi upozoravaju na porast islamskog radikalizma i ekstremizma, koji su posljedica i ratnih događanja, dolaska velikog broja mudžahedina koji su se borili na strani Armije BiH. Kako na to gledate?

- Pokušat ću to ilustrirati ovako. Kad imate malo dijete kojemu netko dadne kruh, a netko ga drugi udari, kad odraste, osvetit će se onom tko mu je dao kruh. Ono što je bošnjačko vodstvo radilo i radi, mislim da će najviše naštetiti samo sebi, odnosno Bošnjacima koji su živjeli sa svojim stoljetnim muslimanskim identitetom. Uvezli su kapital i ljude iz nekakvih zemalja koji nemaju nikakvih sličnosti s njima. Više su im slični Hrvati i Srbi. Od tih radikala, ponavljam, najviše će zaboljeti Bošnjake. Izjave čelnika RH, Češke, Austrije, a sad i Velike Britanije su dobronamjerne i u cilju zaustavljanja procesa radikalizacije.