Prošla su dva i pol desetljeća od pogibije Tihomira Mišića, čovjeka koji je 1991. – 1992. godine organizirao obranu Mostara. Poginulim pripadnicima njegove IV. bojne HVO Mostar i njemu suborci su u povodu 25 godina akcije Lipanjske zore, kad je oslobođen Mostar, podigli spomenik u naselju Balinovac pokraj mostarske katedrale. Iako legendarnog zapovjednika “braća po oružju” nisu zaboravila, malo se zna što je sve on učinio za Mostar, njegove građane i BiH općenito. No, tko je zapravo Tihomir Mišić, karizmatični ratnik i zapovjednik kojeg su građani Mostara voljeli, a kojeg su se neprijatelji bojali?
Rođen je 25. lipnja 1958. u hercegovačkom selu Ljuti Dolac, a školovao se i radio u Mostaru. U osvit demokracije u BiH, HDZ je 18. studenoga 1990. pobijedio na višestranačkim izborima u Mostaru i osvojio najviše vijećničkih mandata. Tihomir Mišić izabran je tada za vijećnika. Nakon izbora hrvatska mladež HDZ-a dobila je “nogu u tur”, a dirigiranim kadroviranjima na upravljačke položaje uglavnom su došli neki novi ljudi, “kameleoni”, kako ih je zvao Mišić.
Pa ipak, zahvaljujući izbornoj pobjedi, prvi put nakon 1945. u Mostaru je, bez obzira na to što je grad bio većinski hrvatski, jedan Hrvat postao načelnik policije. Bio je to Viktor Stojkić koji je tijesno surađivao s Tihomirom Mišićem.
Početkom 1991. Mišić je kroz Općinski odbor HDZ-a Mostar počeo s pripremama za organiziranje obrane. Nakon najava JNA da će tenkovi iz mostarskih vojarni krenuti prema Zapadnoj Hercegovini, u Općinskom stožeru HDZ-a Mostar nisu svi na to gledali isto. Neki članovi Stožera mislili su da treba djelovati “gandijevski” i “pacifistički”. “Ne talasaj”, govorili su.
Eksplozija cisterne
Međutim, ljudi poput Tihomira Mišića i njegovih prijatelja, poučeni događanjima u Hrvatskoj, najavu pokreta vojnih postrojbi doživljavali su kao pripremu za izravna djelovanja JNA i srbočetničkih dobrovoljaca na Mostar, Zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju. Dan prije izlaska tenkova iz Sjevernog logora, 6. svibnja 1991., Mišić je postavio pitanje predsjedniku Općinskog odbora HDZ-a: “A što ako tenkovi krenu prema Zapadnoj Hercegovini?” Dobio je odgovor da, prema njegovim informacijama, JNA planira tenkove provesti prema Nevesinju, odnosno istočnoj Hercegovini. A, ako krenu prema zapadu, tada građani Mostara trebaju navući zavjese na svoje prozore i u potpunosti ignorirati njihov prolazak prema zapadnoj Hercegovini.
Mišić je bio nezadovoljan odgovorom pa je krenuo u organiziranje pružanja otpora s Općinskim odborom HDZ-a Široki Brijeg, točnije s Anđelkom Mikulićem.
Kad su tenkovi JNA 7. svibnja 1991. zaustavljeni u Pologu, odmah nakon prolaska vojne kolone u prijepodnevnim satima Mišić je, zajedno sa svojim najodanijim prijateljima, podigao barikadu na Balinovcu i prekinuo njihovu izravnu komunikaciju s bazama, odnosno vojarnama u Mostaru. Navedena barikada bila je prvi javni i organizirani otpor prema agresoru na području Mostara. Poučen novonastalom negativnom političkom situacijom unutar Općinskog odbora HDZ-a Mostar, Mišić je s nekoliko odanih prijatelja pojačao pripreme za obranu od agresije. Na temelju političke odluke o organiziranju i formiranju vojnih odreda, Mišić je započeo s organiziranjem i naoružavanjem ljudi. Tako je u drugoj polovici srpnja 1991. formirao zapovjedništvo odreda i imao naoružanu jednu cijelu satniju. Za zapovjednika odreda službeno je postavljen on. Cijelo vrijeme pripadnici Mišićeve postrojbe vježbali su i provodili obuku, držali noćne straže, pratili aktivnosti JNA s područja zračne luke i helidroma, pripremali skloništa za civile.
Nakon dolaska rezervista u Mostar 19. rujna 1991. događaji su se ubrzali. Viktor Stojkić, načelnik mostarske policije, u suradnji s izvršnim vlastima u Mostaru aktivirao je pričuvni sastav policije. To je Mišiću omogućilo da kroz pričuvni sastav policije dodatno naoruža 75 dragovoljaca.
– Po dolasku rezervista svakodnevno se događaju provokacije. Nisu rezervisti došli širiti bratstvo i jedinstvo nego su došli “šenlučiti”, piti i pucati po gradu. A najviše po prostoru koji je bio pod kontrolom postrojbe kojom je zapovijedao Mišić – kaže Darko Mabić, svjedok tih događanja.
Stoga Mišić pri organiziranju obrane i ustrojavanju postrojbe nije odbijao suradnju ni s MUP-om ni s HOS-om ni s Muslimanima, pa čak ni sa Srbima koji su se htjeli boriti u IV. bojni. Prvo vatreno krštenje dogodilo se 26. listopada 1991. kad su otišli u ispomoć na područje Kruševa. Tog su dana pripadnici JNA tamo izveli zračni desant. U studenom 1991. odred pod zapovijedanjem Mišića preimenovan je u IV. bojnu Općinskog stožera Mostar. No, početkom 1992. za zapovjednika obrane Mostara postavljen je Vladimir Perak, bivši pukovnik JNA, a zapovjedništvo obrane grada Mostara bilo je smješteno u selu Mostarski Gradac.
Otvoreni rat u Mostaru počinje 3. travnja 1992. kada je pokraj vojarne JNA Sjeverni logor eksplodirala cisterna s gorivom i razorila dio vojarne. Odmah nakon eksplozije IV. bojna uspostavila je crtu obrane prema neprijatelju. Kako je od JNA uslijedilo brutalno bombardiranje Mostara, uništena je stara gradska jezgra, bombardirane su, zapaljene i srušene crkve, džamije i gradske ustanove. Srušeni su svi mostovi osim Staroga mosta koji je čuvala Mišićeva IV. bojna. Možda je samo na Vukovar palo više granata nego na Mostar.
Dana 7. travnja 1992. u Mostaru se događa nešto vrlo čudno. Naime, zapovjednik obrane grada Mostara Vladimir Perak, unatoč tome što su crte obrane bile stabilne, izdao je zapovijed o povlačenju vojske i napuštanju grada, što je zapravo bio čin veleizdaje. Za izdanu zapovijed Tihomir Mišić doznao je prije ostalih zapovjednika i to preko Darka Mabića, svog čovjeka iz središta veze Općinskog stožera. Mišić je odmah sazvao svoje najodanije suradnike, zapovjednike IV. bojne, upoznao ih sa situacijom, a onda sa svojim ljudima donio odluku da neće napustiti crte obrane i ostaviti civile bez zaštite. Izdao je zapovijed o obrani do zadnje kapi krvi. Potom je sa svojim zamjenicima Dragom Mišićem i Radmilom Jasakom nenajavljen otišao u Izdvojeno zapovjedno mjesto Općinskog stožera Mostar u Cimu. Tamo se susreo sa zapovjednikom III. bojne Ilijom Vrljićem koji je podržao Mišićev stav.
– Da nije bilo pokojnog Tihe Mišića i Ilije Vrljića, zapovjednika IV. i III. bojne, grad Mostar bi pao. Da su se postrojbe HVO-a povukle iz grada, tko zna kakva bi bila sudbina Mostara i Hercegovine – kaže Darko Mabić.
Istu večer Tihomir Mišić otišao je u Grude i o svemu izvijestio predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Matu Bobana. Dan poslije Perakove naredbe, 8. travnja, Boban je donio odluku o osnivanju HVO-a. No, zapovjednik IV. bojne Tihomir Mišić nakon afere Perak nije više vjerovao nikome osim najpovjerljivijim i najbližim suradnicima, Dragi Mišiću, Radmilu Jasaku i Ivici Raspudiću. Kako su 29. travnja 1992. legalno izabrani dužnosnici u političkoj i izvršnoj vlasti Mostara obranu grada povjerili HVO-u, odnosno Općinskom stožeru HVO-a Mostar, JNA i ostale srbočetničke postrojbe pojačale su pritisak. U sljedećem razdoblju pada lijeva obala Mostara, a pripadnici IV. bojne kroz borbena su djelovanja zadnji napustili lijevu obalu. Poslije je, ponajprije zahvaljujući Mišiću, došlo do stabilizacije crte obrane. Nažalost, 16. svibnja 1991. oko 22 sata uvečer karizmatični Mišić je poginuo. Kako je stradao, ispričali su njegovi najbliži suradnici.
Tog kobnog dana Tiho je dobio informaciju da crta obrane, između 4. bojne HVO-a i Mostarskog bataljuna, koji je inače bio u sastavu i pod zapovjedništvom Općinskog stožera HVO-a Mostar, od Staroga mosta prema jugu nije dobro uvezana te da četnici mogu ući s boka. Stoga su Tiho Mišić, Slavko Puljić, Ilija Vrljić, Drago Mišić i još neki iz zapovjedništva Općinskog stožera HVO-a Mostar otišli prema zapovjedništvu Mostarskog bataljuna potražiti zapovjednika Arifa Pašalića. Nisu ga našli jer se tuširao. Kad se vratio, otišao je s njima do pričuve IV. bojne u dječjem domu. Odatle je s njima krenuo Miki Leventić obići položaje 4. bojne kod Staroga mosta (Kožara). Miki Leventić dao je za vodiča Hamu Huskovića, pripadnika IV. bojne, te su pošli prema položajima koje je držao Mostarski bataljun. Bila je jaka mjesečina, sve se vidjelo. U jednom trenutku, oko 22 sata, dok su pretrčavali, s položaja Mostarskog bataljuna vojnici su zapucali. U cijeloj grupi od desetak ljudi samo je Tihomir Mišić višestruko pogođen iz najmanje tri vrste oružja.
Prema svjedočenju onih koji su mrtvog Tihu Mišića presvlačili, a to su bili Radmilo Jasak, Ivica Raspudić, Drago Mišić i don Željko Majić uz sestru Zdravku Lončar, tijelo zapovjednika IV. bojne bilo puno sačme, brener je probio natkoljenicu, prsa su bila prostrijeljena metkom kalibra 7,62 mm, streljivo iz mitraljeza bilo je u lijevoj ruci, imao je ozljede glave...
Nemoj se miješati!
– Mjesec-dva poslije pogibije nama je, njegovim najbližim suradnicima, zazvonilo u ušima zašto istražni organi govore da je ubijen iz jednog naoružanja kalibra 7,62 mm i zašto su se u strogoj tajnosti istraživale okolnosti kako je poginuo. S obzirom na to da sam ja imao informaciju da su tri vrste streljiva u Mišićevu tijelu, samo sam onako usput upitao utjecajnog djelatnika MUP-a odakle u Mišićevu tijelu tri vrste streljiva. Nakon toga uslijedio je pritisak prema meni. “Odakle tebi pravo da se miješaš?! Tko ti je to rekao?” Obdukcijski dosje iz Doma zdravlja Široki Brijeg izuzet je. Sva dokumentacija odnesena je u Zagreb i pogibija je kvalificirana kao nesretan slučaj. Međutim, tko zna je li to nesretan slučaj – pita se Darko Mabić.
Nakon Mišićeve pogibije zapovjednik obrane Mostara Jasmin Jaganjac izdao je zapovijed da se IV. bojna HVO-a preimenuje u IV. bojnu Tihomir Mišić.
Poslije pogibije Tihomira Mišića, na mjesto zapovjednika 4. bojne postavljen je Radmilo Jasak, a IV. bojna sudjelovala je u oslobodilačkim operacijama Lipanjske zore. Vojarna Sjeverni logor, nakon oslobađanja Mostara, odlukom vojnih vlasti dobila je naziv Vojarna “Tihomir Mišić”.
Život Tihomira Mišića još je jedan dokaz koliko odlučan i hrabar pojedinac u ključnom trenutku može utjecati na povijest. Svojom odlukom, uz podršku bliskih suradnika, da vojska ostane u gradu i bori se, spasio je Mostar.
zašto se ti događaji prikazuju kao diletantski