Hrvatska je izgubila od Brazila, pobijedila je desetkovani Kamerun. Nakon poraza bili smo ponosni, nakon pobjede, naravno, euforični?!
Da je slučaj jednokratan, hajde, još bih ga mogao razumjeti, ali svako malo nam se ponavljaju porazi kojima se moramo ponositi. Mora da smo do sada već postali najponosniji ljudi ikad. Ne mogu ni zamisliti koliko bismo tek ponosni bili da pobjeđujemo ili bismo bili neskriveno raspojasani, bahati i vjerojatno pripiti kao prizori s onih bazenskih fotografija.
Nemamo se mi što ljutiti na tu golotinju jer kategorije poraza i pobjeda, odmjerenosti i nezasitnosti već dugo nisu iste za vas s problemima jadnog preživljavanja i nogometnog ekskluzivnog novčanog primitivizma koji je inače duhovitu igru sveo na ono što je ona danas – jedva podnošljivo mlataranje po terenu. Ali ima to i svoje prednosti.
Nogomet, dakako, nije veći od života, ali ga nesmiljeno i univerzalno razotkriva. Najprije odnos prema pobjedama i porazima koje igrači uglavnom prebole već kod zamjene dresova nakon utakmice, za naciju bi trebao biti trajna vrijednost s kojom se valja identificirati. Biti ponosan zbog poraza u korijenu uništava mogućnost da i u porazu i u pobjedi budeš dostojanstven. Nitko ne želi pokazati kako biti odmjeren jer to onda podrazumijeva poštovanje prema nekim drugim vrijednostima, uglavnom ismijanim i prezrenim samo da bi nas se lakše moglo uvjeriti u činjenicu da su nam porazi suđeni kao trajna kategorija, ali da stanje gubitništva i nije tako loše. Ako ne znaš za nešto drugo.
Tako se ruše standardi životnih očekivanja i prava da stvari tražiš od života. I premda nogometne ekipe nose titule reprezentacija vlastitih nacija, tituliranje istinu obuhvaća tek polovično. Oni su pravi predstavnici svake nacije u globalnoj neobrazovanosti, nezainteresiranosti, površnosti, nenadarenosti, uskogrudnosti, inferiornosti i preozbiljnom shvaćanju sebe samih.
Jeste li ikada gledali i slušali išta blesavije od onih blebetanja prije i poslije utakmica koje se nazivaju analizama i koje su dosegle epske razmjere tumačenja kretanja 22 čovjeka po zelenoj livadi?!
Hoće li ovaj onome iza leđa, hoće li čuvati igrača ili prostor, kako je aduktor, a kako zadnja loža... Ma od-analizirajte se. Nerazumljiva, dosadna, nemaštovitim frazama prepuna naklapanja, izjave igrača od kojih se neprekidno očekuje čudo, a dobiju uvijek četiri iste rečenice, dvostruki je jad u pokušaju da od loptanja napraviš akademiju budući da su akademije i akademci već sami po sebi ionako dovoljno jadni. Gurati radost igre u akademske klupe...
Neprocjenjivo glupo. Sve to je samo alibi za ono što slijedi, točku u kojoj se reprezentacije otimaju od nacionalnog identificiranja, a to je mjesto u kojem zgrtanje bogatstva posve drugačijim čini i perspektivu gledanja na pobjede i poraze. Vama izgubljena utakmica može i izgledati tragično, ali raspojasanim nositeljima kopački ona je još samo jedan radni dan na nerazumljivo visoko honoriranim rekreativnim pozicijama. Tu oni prestaju predstavljati vas, a vi prestajete dijelite istu emociju s njima. Himne s rukama na srcu i zastave što u suton vijore na vjetru prizori su za nacionalpatetične goblene, ne i objektivna slika stvari u odnosu tko tu za koga igra.
Tek goli na bazenu postajemo opet dijelovi iste slagalice, jer i prevladavajuća većina među nama radila bi to isto samo da im se pruži prilika, da materijalnom neovisnošću mogu tući elementarne frustracije života i svima koji ih natežu pokazati golo dupe. Na nogometaše ljudi nisu ljutiti zbog njihove nepristojnosti, nego su ljutiti zato što si i sami ne mogu dozvoliti njihovo ponašanje. Stoga nogometni reprezentativci svoje nacije najslabije reprezentiraju na stadionu, a pravi izdanci onoga što nacija jest postaju tek izvan igrališta. Paradoks totalnog nogometa. Ne i jedini.
Na tribinama, pogotovo svjetskih i kontinentalnih prvenstava, ne sjede navijači nego turisti pa onda, što je više sudaca, sve je više kontroliranih ishoda, pa što je više novca, ukupni je dojam sve siromašniji... Volio bih da nogomet opet postane isključivo igra, što je preduvjet da pobjede i porazi u njoj ne budu pokrivači kolektivnog stanja duha. Kako ćemo proći na ovom SP-u za moj osobni osjećaj ponosa neće značiti apsolutno ništa jer znam da nijedna od tih reprezentacija ne predstavlja mene, ja s njima nemam ništa fundamentalno zajedničko. No siguran sam da nas se kao naciju može gurnuti u kolektivni stid ili ponos samo da bi nas se pojedinačno lakše moglo tucati u zdrav mozak.
Jer to je stvarna igra koja se preko nogometa igra s nama.
>>Goli Lovren i Čarli opuštali se na bazenu u društvu Srne i Modrića
>>Danas vladaju masoni i tajna društva. Bolje i oni nego zavičajna društva
porazima se ponose samo tvoji preko drine!!!