Najljepše je kad se neki stvarni događaj podudari s nekim starim vicom. Kao na primjer posljednje istraživanje sociologa Siniše Zrinščaka i Krunoslava Nikodema o padu vjere u Hrvata, kojima su se oni koji ne vole Crkvu i religiju, obradovali kao nebeskom daru, nadajući se, valjda, ako se taj trend nastavi da bi Crkva mogla za koju godinu posve nestati s javne scene. Tj. Hrvatska bi mogla do kraja pocrvenjeti.
No, prvo vic. Kad je umirao stari i zadrti komunist, okupio je cijelu obitelj oko postelje i slabašnim glasom rekao: “Djeco, dovedite mi popa!”. Njih je to šokiralo. “Ali, tata, ti si cijeli život bio komunist, proveo si ga upravo u borbi protiv Crkve i popova. Čak nisi ni kršten!”, uzvratili su mu. “Da, želim se krstiti, jer je bolje kad umrem da je na svijetu manje jedan njihov nego jedan naš”, objasnio im je svoju želju.
Statistički gledano posve je u pravu. Baš kao što su statistički neumoljivi rezultati spomenutog istraživanja, koje ulazi u red onih ozbiljnih i temeljitih, jer na reprezentativnom uzorku prati religijske promjene 1999., 2008. i 2018. I potvrđuje trend sve manjeg broja ljudi koji odlazi na misu i ima povjerenja u Crkvu. No, istodobno potvrđuje da je osobna religioznost stabilna.
Ti trendovi mogu se primijetiti u javnosti, tj. sama Crkva zna da na nedjeljne mise dolazi 15 do maksimalno 20 posto vjernika. Ili pak iskustva nekih vjeroučitelja, koja se javno dijele, da oko 30 do 40 posto djece upisuje vjeronauk u školi samo kako bi stekli sakramente, a nakon toga više ih nema ni blizu Crkve.
Statistički je Crkva, dakle, jaka, ali u vjerskoj praksi svjesna je svojih nedostataka. I činjenice je da na to nema pravoga odgovora.
Zapravo, ne radi se ni o kakvoj dramatičnoj novosti. O njoj je još 1996. otvoreno govorio kardinal Joseph Ratzinger, pitajući se u “Soli zemlje” kako će “Crkva živjeti u ovom društvu koje je tako očigledno lišeno Krista”, dodajući da će “vjerojatno morati stvoriti nove oblike zajedništva, kršćanske će se općine morati međusobno jače povezati i snažnije oblikovati u vjeri”.
I to se upravo, ispod radara događa posljednjih godina kod nas. Raste trend žive i formirane vjere u malim zajednicama, koje nikoga ne mogu fascinirati svojom statističkom moći, ali mogu živom i življenom vjerom, koja govori o davanju prednosti kvalitete pred kvantitetom.
Na pitanje mogu li se u budućnosti zamisliti neki “kršćanski kibuci”, mudri Ratzinger odgovara – zašto ne! Kaže kako je često upozoravao da u Crkvi ima previše birokracije i da treba pojednostaviti cijeli sustav.
“Ne smije se sve rješavati preko povjerenstava, mora biti osobnih susreta. I ne može se sve svladati razumom”, veli on dodajući da stojimo pred novim kršćanskim razdobljem, jer “upravo razdoblje kvantitativno reduciranog kršćanstva može dati životnost svjesnijem kršćanstvu”.
Tako da rezultati ovih istraživanja nisu nimalo alarmantni, nego su odavno u trendu kojega su predvidjeli crkveni mislioci. Samo ih Crkva treba prigrliti tj. odustati od statističkih zabluda. No to znači odustati i od mnogo čega drugoga, posebice svjetovnog srebroljublja i moći. A to će u nekim krugovima teško ići.
sramotan tekst, ako netko nije vjernik, onda je komunist i neprijatelj. Nije ni čudo da je tako opao broj ljudi koji idu u crkvu.