I ove se godine ujesen, po sedmi put, okupilo stotinjak prosvjednika koji su inzistirali na ukidanju četiriju ugovora između Hrvatske i Svete Stolice. Predstava je to koju, pred očima javnosti, ta šačica mrzitelja Crkve upriličuje iz godine u godinu svjesna da nema snage napraviti bilo kakvu štetu “konkordatu” s Vatikanom, no s očiglednom željom unošenja svjetonazorske nesnošljivosti u ionako snažno polarizirano hrvatsko društvo. Čini se to bez ikakve društvene odgovornosti samo sebi razumljivom antilogikom, koja bi tobože trebala dokazati parazitiranje vjerskih zajednica na državnom proračunu. Koji bi pak, prema toj slici, trebao postojati kao neka nadljudska tvorevina, koja se valjda napunja iz svemira, pa je svaka raspodjela stanovnicima ove zemlje nepravedna.
Osim općeg argumenta da država iz svoga proračuna financira vjerske potrebe vlastitih građana, kojih je statistički više od 90 posto, ne poseže se ni za nekim praktičnijim dokazima, pa se predlaže uvođenje “vjerskog poreza”, koji bi tu istu državu, zbog načina obračuna i distribucije, stajao više nego sadašnji model financiranja vjerskih zajednica. Prijašnjih su se godina iznosili argumenti krize, na što se nije posezalo za činjenicama da je Katolička crkva upravo u godinama krize na vlastiti zahtjev tražila da joj se smanje ugovorene svote.
Također, ako se vjerske zajednice gledaju samo s razine udruga, tj. zanemarujući njihov širi i dublji doprinos društvu te povijesni i kulturološki kontekst, vidi se da su mnoge od tisuće udruga proporcionalno privilegiranije od vjerskih zajednica, s time da mnoge od njih, poput umilnih janjaca, dvije majke sisaju – jednu doma, a drugu vani.
To sve govori da se motivi prosvjednika protiv “vatikanskih ugovora” nisu istinoljubivi i pravdoljubivi, nego da iz godine u godinu teže za unošenjem dodatnog nereda i nemira među hrvatske građane, raspirujući mržnju i nesnošljivost. A koliko su takve rabote opasne, može se vidjeti u mržnji koja se prema Crkvi širi i u situacijama s kojima ona uopće nema nikakve veze, poput stravičnog silovanja nedavno u Zadru, za kojega su bezumnici i Crkvu proglasili sukrivcem, pa su se na prosvjedima protiv pravosuđa pojavili i transparenti protiv vjeronauka. Što naprosto veze s vezom nema. No, kada se mržnja i nesnošljivost uporno šire iz godine u godinu, one sve više i više uzimaju maha i njima se lako manipulira i upravlja društvenim neurozama.
I u samoj Crkvi ima onih koji ne gledaju blagonaklono na ugovore s Vatikanom. I to upravo one po kojima Crkva dobiva novac iz proračuna. I to zbog toga što kritički krugovi u Crkvi drže da je hijerarhiji i kleru taj novac usalio srca i umanjio evanđeosku gorljivost, pa ga se zbog toga treba odreći i kroz skromnost i siromaštvo zadobiti veću autentičnost i silovitost za proboj prema Kraljevstvu nebeskom. No, to su posve drugi motivi od onih koje šire mrzitelji Crkve, a koji bi pak samoj Crkvi trebali biti snažan signal upravo zbog ljubavi prema vlastitoj budućnosti. Ta bi ljubav sigurno i njezine mrzitelje razoružala.
Vatikanski ugovor je tipičan primjer vazalskog ugovora prema kojem samo jedna strana ima obaveze (prvenstveno obavezna financijska davanja). Takve ugovore suverene države ne potpisuju.